Zašto nam je teško da nađemo zajednički jezik sa adolescentima? Zašto imamo utisak da se ne razumemo sa njima i da se udaljavamo? Kako da odrasli prebrode tranziciju deteta u odraslu osobu? Kako sačuvati odnos i biti adekvatan u ulozi roditelja, nastavnika u školi, ili psihoterapeuta, kada se pred nama nađe adolescent u kome se odjednom sve uskomešalo i promenilo? Zašto sebe i njih vidimo kao odvojene i često suprotstavljene svetove?
Da bismo donekle razumeli ova pitanja važno je da se podsetimo da je adolescencija razvojno-prelazni period iz detinjstva u zrelost unutar koga se događaju dramatične i radikalne telesne, emocionalne, intelektualne i socijalne promene. Istina je da se adolescenti mogu opisati kao „osobe na margini”, kao što to kaže Levin, jer u ovom uzrastu postoji stalno kolebanje između uloge deteta i uloge odraslog. Ovaj uzrasni period je kompleksan i obuhvata tri faze: ranu adolescenciju (približno od 12-14 godina), srednju adolescenciju (od 15-16 godina) i kasnu adolescenciju (od 17-20 godina).
Promene su najočiglednije u odnosu prema sredini i odraslima, i u porodici i u školi. Menjaju se i odnosi prema vršnjacima, a značajne promene se dešavaju i u odnosu prema moralnim, ideološkim i drugim vrednostima. Adolescent je sada sa vršnjacima intenzivnije povezan, oni postaju poverljivi prijatelji, više nisu samo drugari u igri. S druge strane, u odnosu sa odraslima adolescenti se drugačije postavljaju, javljaju se pobuna, odbacivanje, napuštanje, borba za slobodu. Ako su do sada ispunjavali očekivanja odraslih, sada pregovaraju o tome šta i koliko žele, a šta ne. Javlja se i jedna nova sposobnost adolescenata za bliskost i dublje povezivanje. Sada su sposobni da se pojačano interesuju za drugog i da dublje razumevaju poziciju u kojoj se drugi nalazi.
Adolescenti svojim spoljašnjim izgledom i interesovanjima izazivaju zbunjenost i glasno čuđenje među odraslima, a to zapravo ima funkciju stvaranja iskustva različitosti, odnosno uspostavljanja granice. Mogu se posmatrati kao posebna podkultura, naročito u pogledu eksperimentisanja sa garderobom, kosom, telom u pokušaju da stvore što originalniji izgled i po mogućstvu da budu šro različitiji od onoga kako bi to njihovi roditelji hteli. S druge strane, jača identifikacija sa grupama vršnjaka pa mogu imati i različite nazive za svoje družine (postoje pametnjakovići, pankeri, rokeri, gubitnici, ozloglašeni…). Celokupan proces razlikovanja i odvajanja od sveta odraslih je u službi drugačijeg, potpunijeg, životnijeg i snažnijeg povezivanja sa sobom.