Autonomni nervni sistem je u osnovi svih nasih zivotnih iskustava.

1. Aktivacija ventralnog dela nerva vagusa – stanje opustenosti i sigurnosti. Osoba oseca bazicnu sigurnost za bivstvovanje u svetu. Oseca zadovoljstvo sa samim sobom i uz druge ljude. Tezi konekciji. U ovom stanju sistem je otvoren za promene.

2. Aktivacija simpatikusa – sistem je putem neurocepcije detektovao potencijalnu opasnost. Luce se velike kolicine kortizola i adrenalina. Stanje pobudjenosti (hiperaktivnosti). Organizam se mobilise, otuda velika kolicina energije. U stanju borbe ili bega, sistem vise nije zainteresovan za konekciju. Prezivljavanje postaje jedini zadatak.
Tek kada opasnost prodje, sistem ce se vratiti u stanje opustenosti. Problem nastaje kada ne uspevamo da razresimo problem koji ima naznaku opasnosti, te prolongirano ostajemo u stanju hiperpobudjenosti.

3. Kada dodje do premora simpatikusa, organizam pada u stanje kolapsa. Borimo se dok mozemo, a kada dodje do premora, odustajemo. Dolazi do aktivacije dorzalnog dela vagusa. Parasimpatikus je opet na snazi, ali ovog puta u drugacijoj ulozi. Iskustva imobilizacije i disocijacije su karakteristicna za ovo stanje. U stanje kolapsa cemo zapasti i kada borba i beg ne deluju kao moguce strategije. Odluke su automatske i nesvesne i u njima ucestvuju dublji delovi mozga.
Svaki od ovih stanja sa sobom nosi i set odredjenih misli, osecanja i dozivljaja.

STA SE DESAVA U MOZGU OSOBE KOJA PATI OD PTSP-A?

Bessel van der Kolk, jedan od vodecih eksperta u terapiji traume istice tri znacajne promene:

1. U subkortikalnim strukturama mozga, sistem zasluzan za detekciju opasnosti postaje senzitivniji. Osoba koja pati od PTSP-a je konstantno u fazi opreza. Sistem alarma se ukljucuje na najmanje promene u okruzenju.Tamo gde traumatizirana osoba vidi opasnost, osoba koja to nije, vidi stvari sa kojima moze lako da izadje na kraj;

2. Odredjeni filter u visim strukturama mozga, ciji je zadatak da napravi distinkciju izmedju relevantnih informacija i onih koji to nisu je poremecen. Osoba koja pati od PTSP-a usled toga tesko uspeva da bude fokusirana na trenutnu situaciju. Paznja luta, jer ne uspeva da ignorise irelevantne sadrzaje;

3. Dozivljaj selfa je zamagljen. Zbog toga sto se traumaticni dozivljaj prozivljava telesno, dakle osecamo se lose u sopstvenom telu, kao obrambeni mehanizam koristimo disocijaciju. Perzistentan je osecaj umtvljenosti kako bi se sprecilo podizanje neprijatnih emocija, ali takvo umrtvljavanje sprecava mogucnost osecaja zadovoljstva, uzbudjenja, radosti, senzualnosti i konekcije.

Osobe koje su prezivele traumu, mogu delovati bezosecajno, a to je zato sto su nesvesnim mehanizmima umrtvile sopstvena osecanja. Dolazi do psiholoskog povlacenja, te su takve osobe zatvorene za osecanja.
Na suprotnom kraju ovog kontinuuma se nalazi hiper reaktivnost.

Zbog pomenutog poremecenog unutrasneg alarma, osoba se konstantno oseca povredjena od strane drugih. Vrlo lako se pokrecu unutrasnji okidaci vezani za traumatski dogadjaj. Iz tog razloga, u zamci su da na sebe preuzmu tudja osecanja i da ih vrlo licno dozive kao “napad”. Projekcije su ceste i osoba ima dozivljaj da ljudi namerno hoce da je povrede, a ne da su reakcije proizvod ljudske nesavrsenosti, te da smo svi pogresivi.

Uz pomoc razlicitih psihoterapijskih tretmana uz akcenat na somatske i telesne modalitete, EMDR, Neurofeedback i Biofeedback, kao i praktikovanje yoge ili meditacije( ako strucno lice odredi da ce imati benefit u konkternom slucaju), osoba ce uspeti da umiri svoj unutrasnji svet i da na taj nacin ucvrsti dozivljaj selfa, te uspe da razgranici sta je njegovo, a sta tudje, kada su u pitanju emocionalni dozivljaji.

Izvor: Bessel van der Kolk – “The body keeps the score”

Foto: Preuzeto sa Fb.stranice Art is a way of survival See Less