Šta zapravo znači imati sposobnost emocionalne samoregulacije?

Emocionalna samoregulacija uključuje, na prvom mestu dobar kontakt sa emocijama, što bi značilo da možemo da osetimo emociju, da je imenujemo i da je propustimo na adekvatan, društveno prihvatljiv način.
Uslov dobre samoregulacije je adekvatna regulacija od značajnih drugih u ranom razvojnom periodu. Uštimovanost sa roditeljem, koji nam drži prostor i pomaže da proradimo frustraciju.
Ukoliko je falilo te vrste kontejnmenta, možemo se kretati kroz život sa jednim konstantim osećajem grča iz straha od gubitka kontrole. Strah je nastao, baš usled nedostatka koregulacije, gde je dete bilo u poziciji da potiskuje ogromnu kolicinu energije nepropuštenih emocija, koja je onda stornirana u telu.
Druga mogućnost, narocito kada bi roditelji kaznjavali ili prekidali kontakt sa detetom, jer još uvek nije naučilo da ovlada svojim emocionalnim stanjima je disocijacija. Pri disocijaciji, nema emocionalnog podražaja, osoba je potpuno odcepljena od tog svog aspekta. Ona ne oseća i ne zna da ne oseća.  

Zabrana na tugu i/ili ljutnju, koje su prirodni mehanizmi za proradu frustracije moze biti direktna i ići kroz posramljivanje: “Ti ćes meni da se ljutiš/plačećš! Sram te bilo!”
Često je u pitanju i polna distinkcija, te društveni konstrukt da se “devojčice ne ljute”, a “dečaci ne plaču”, mada nije pravilo.

Zabrana može biti indirektna kroz neverbalno ponašanje roditelja, kao i prekid odnosa ( distanciranje, izlaženje iz prostorije, prekid komunikacije sa detetom).
Ono što je jako bitno istaći je to da tešenje može biti kontraproduktivno i gde se iz najbolje namere čini odredjena povreda. Ako kažem npr.: “Ššš, dušo, nemoj da plačeš, biće sve u redu”, to svakako jeste podrška, ali se opet ne validira pravo na plač. Detetu treba dozvoliti da plače koliko god želi, ako je tužno/ razočarano/ frustrirano, a ne može da dobije ono sto želi, a mi mu obezbeđujemo siguran prostor da se isplače, i tako rastereti. Ogledamo da je tužno ili ljuto i dajemo mu pravo da to i adekvatno ispolji. Dakle, držimo granice, ali ne prekidamo kontakt, ne prekidamo emocionalno ispoljavanje i to radimo onoliko puta koliko je potrebno da dete ovlada emocijama, da one postanu protočne i da dete internalizuje funkciju samoregulacije.

Onda emocije neće imati nas, moćicemo da se sami regulišemo, nećemo trošiti ogromnu količinu energije na potiskivanje ili disocirati. Imacemo kapacitet za opuštanje i uživanje. Nećemo živeti u grču, ali ni upadati u histeriju i nekontrolisane napade agresije.  

Važno je istaći i šire društvene faktore. U našoj kulturi je predominantan drajver “budi jak”. Vrlina je trpeti, ne pokazivati “slabost”.
Potpuno pogrešno. To je podrivanje bioloških i psiholoških mehanizama, koje nam je priroda dala kako bismo se nosili sa traumom. Sav koktel hormona koji nam je potreban da prezivimo nešto za nas preplavljujuce, se putem suza, jecanja i tremora izbaciju iz našeg organizma. Takođe, zabrana na plač je posledica nemoći onog koji zabranjuje da se nosi sa sopstvenom ranjivošću, a ranjivost je izvor ljudske vitalnosti. Spona koja nas povezuje i koja omogućava kapacitet za opuštenost, razigranost, spontanost i mekoću srca.

Reference: Predavnja Tomislava Kuljiša, IPD centar

Slika 1: Preuzeto sa Fb.stranice Wanderings

Slika 2: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings