Month: March 2019

APLAUZ MOLIM!!!

Kao deo sire drustvene grupe, covek ima inherentnu potrebu da svojim delovanjem potpomogne unapredjivanje te vece celine, te da njegovo zalaganje i trud budu prepoznati i ispostovani. Svi znamo za Maslovljevu hijerarhiju psiholoskih potreba. Imamo potrebu da budemo vidjeni i dozivljeni od strane znacajnih drugih, dakle tezimo validaciji i od spolja.
Problem nastaje kada postanemo zavisni od spoljasnjih pohvala, pa spoljasnja validacija postane glavni motiv naseg delovanja. To se desava onda kada nismo razvili unutrasnju motivaciju i strast prema poslu kojim se bavimo.
Mozda radimo samo ono sto se drugima svidja ili sto su drugi odabrali za nas, kako bismo im udovoljili. Mozda su nam roditelji aplaudirali kada postignemo uspeh u nekim aktivnostima, po njihovoj volji, pa smo postali zavisni od tih aplauaza i nismo ni stigli da istrazimo sta nas autenticno zanima.
Kada ne postoji izgradjen osecaj sopstvene vrednosti(samopostovanje), onda pumpamo samopouzdanje, tako sto radimo samo one stvari za koje se pokazalo da ce doprineti najvecem broju aplauza. Ko smo mi bez tih aktivnosti to ne znamo, ali dok dobijamo pohvale, necemo sebi ni postavljati to pitanje.
Dakle, postoji distinkcija izmedju legitimne potrebe za pripadanjem i prihvatanjem od strane drustvene zajednice (uze ili sire), ali ta vrsta potrebe ne mora prerasti u nezasitu glad za validacijom. U tom slucaju, rec je o potrebi ega da kako zna i ume odrzi dobru pozitivnu sliku o sebi, koja nema utemeljenje u selfu(jungijanski shvacenom), te je sustinski nestabilna. Tada ce dobijanje validacije biti glavni motivator.
Osoba ce postati nezasita, a zadovoljstvo kratkog daha. Cim dobije potvrdu za kojom traga, brze bolje ce pojuriti ka sledecem “projektu“ koji obecava aplauze. Postoji neutoljiva zelja za potvrdom od strane svih ljudi sa kojima stupa u kontakt i povecana osetljivost na kritiku.
Sa druge strane, kada je motivacija ka poslu intrinzicna, strast za obavljanjem odredjene vrste posla je primarna, a validacija od strane drugih sekundarna.
Osoba ceni kada dobije povratnu informaciju da su njegova zalaganja primecena, a plodovi rada od koristi drugima i duboko je zahvalna na tome. Ne juri za pohvalama, nije anksiozna i nezasita. Dovoljno joj je da je odredjenom broju ljudi od koristi, nema zelju da se svima svidi i zapravo spoljasnja validacija predstavlja “slag na torti“.
Dodala bih i da zavisnost od spoljnih pohvala na neki nacin urusava kreativnost i originalnost, jer kako bismo se svima svideli moramo igrati na sigurno, a inovativne ideje dolaze sa spremnoscu na odredjeni rizik.

Foto: Sa sjta www.uihire.com

 

ZIVOT POPUT OTKUCAJA SRCA

Energetski usponi i padovi, praćeni emocionalnim doživljajima sreće, radosti, ushićenja u smeni sa doživljajem tuge, ravnodušnosti, ili čak očaja, nisu rezervisani samo za tzv. poremećaje raspoloženja. Nema uspona bez pada i obrnuto, to su dva lica istog novčića.

Psihološki razvoj u sebi nosi krizu. Stalno smo u procesu izgradnje i razgradnje i svi aspekti naše ličnosti su u igri ( i ja vredna i kreativna i ja lenja i malodušna; ona koja je oprezna i ona koja je spremna na rizik.. ).

Sve smo to mi i sasvim je normalno da prolazimo kroz različite faze i da se menjamo, kao što se će se menjati zahtevi okoline koja nas okružuje.
Naravno da postoje individualne razlike koje se tiču same amplitude smene više i niže energije i intenziteta emocionalnih doživljaja, ali pošto smo dualna bića, ta amplituda mora da postoji, inače životarimo.

Život je poput otkucaja srca. Kada pogledamo grafički zapis električnih potencijala srčanog mišića (EKG), ulazak u ravnu liniju je najveća opasnost. Niko nije lišen emocionalnih turbulencija, samo se o tome dovoljno ne priča.

Na nama je da iznađemo najadekvatniji način kako da se nosimo sa tim burama, da ih prihvatimo kao sastavni deo života i budemo prijatelj sa sobom i svim onim aspektima, koji su gradivno tkivo našeg identiteta.