Kada je u pitanju Melani Klajn i teorija objektnih odnosa, nezahvalno je pisati kratak post. Zasigurno ću se posvetiti pisanju dužeg, a ovom prilikom izdvojiti samo jedan mali segment.

“Psihologija i pedagogija zastupaju uverenje da  je dete prevashodno srećno biće bez unutrašnjih konflikata, ovo vodi pretpostavci da je patnja u odraslom dobu rezultat tereta koju sa sobom nosi realnost. Moram istaći neistinitost ove tvrdnje. Ono što smo naučili o deci i odraslima kroz psihoanalizu pokazuje da je patnja u odraslom dobu pojedinca najčešće ponovljeno iskustvo trauma iz rane mladosti, i da svako dete, već u prvoj godini svog života prolazi kroz nemerljiv stepen patnje .“ (Melanie Klein, “Love, Guilt and Reparation: And Other Works 1921-1945”, 2002).

Pisala sam o zavisti iz pozicije socijalne i evolucione psihologije (više o tome možete pročitati putem linka : http://mentalwellness.rs/sta-nam-zavist-porucuje/ ), pa mi je važno da podvučem da zavist itekako može biti konstruktivna. Kada osetimo zavist prema nekome ko ima nešto što bismo mi želeli, a mislimo da to zaslužujemo, pa nas motiviše da iznađemo način kako da i mi, na svoj način to postignemo, tu reakciju svakako treba da posmatramo kao konstruktivnu.

Kada Klajnijanci pričaju o zavisti, oni govore o izrazito destruktivnoj primitivnoj emociji, direktnom derivatu nagona smrti.
Izbijanje destruktivnog impulsa zavisti je normalni razvojni fenomen i dete će uspeti da prevaziđe ta kratkotrajna stanja, ukoliko ima dovoljno responzivnog roditelja. Ukoliko se dete ne traumatizuje i postoji kontinuirana i dosledna briga o njemu, ono će formirati duboko usađen odnos sa dobrim objektom i moći će da se nosi sa optimalnom frustracijom. Negde je u pitanju konstitucionalno jaka zavist i u takvom slučaju biće potrebna dodatna nega, jer dete može i neutralne stimuluse da doživi kao negativne.
Dovoljno dobra majka jeste recept za neutralizaciju agresivnih impulsa i razvoj jakog ega, pošto su isključivo dobra iskustva okosnica razvoja.

Šta zavist po Melani Klajn radi i zašto je destruktivnija od ljubomore i pohlepe?
Ukrato, ljubomora i pohlepa održavaju vezu sa dobrim objektom, dok je zavist kvari i pretvara dobri objekat u loš.

Beba je u svom najranijem periodu u potpunosti zavisna od dojke. Dojka personifikuje obilje i sam život. Ona je davajuća i izvor svega dobrog. Dete je na istu upućeno radi prehrane, umirenja i zadovoljstva. U dečijoj fantaziji dojka predstavlja nešto jako moćno, omnipotentno, čak numinozno. Međutim, nešto tako u svakom smislu moćnije od nas, može pojačati osećaj sopstvene inferiornosti. Taj dobri davajući objekat može i da prestane da daje. Osećaj inferiornosti i zavisnosti može da pobudi pohlepu deteta. Težnju da putem introjekcije pokuša da što više uzme od objekta, da ga proguta, beskrajno konzumira, inkorporira. Tu se svakako mogu desiti sadistički momenti, ali oni nemaju za cilj da unište objekat, vec bi to mogla biti kolateralna šteta koja prati nezasitost.

Melani Klajn i ljubomoru ne smatra suštinski destruktivnom. Nju pokređe ljubav koju osećamo prema drugome i strah od doživljaja deprivacije, ukoliko bi ga neko preuzeo.

Kod zavisti je reč o projekciji, o destruktivnom primitivnom impulsu, fantaziji putem koje dete, koje ne može da izdrži toliku zavisnost, teži da uprlja, pokvari i uništi primalni objekat. Obojen destruktivnošću, dobri objekat postaje zlokoban, čak zastrašujuć. Dobar objekat postaje loš, a motivacija ide ka želji za uništenjem istog.

Učestala zavist slabi ego, jer onemogućava internalizaciju dobrog, kao i sposobnost uživanja i prepuštanja zadovoljstvima.
Tokom odrastanja, neuspešno prevaziđena zavist kvari sve ono dobro, obećavajuce ili puno nade. Ljubav prerasta u animozitet, a nada u nepoverenje.

Foto: Preuzeto sa Fb.stranice “Las Travesuras De Lo Inconsciente”