Nastavljamo sa upoznavanjem Jungove mape duše. Prvi deo možete pročitati putem sledećeg linka: http://mentalwellness.rs/jungova-mapa-duse-i-deo/

Persona je instanca ličnosti koja nastaje kao rezultat prilagođavanja fizičkom i socijalnom okruženju. U procesu socijalizacije sve ono što je pozitivno vrednovano i obožavano postaće deo Ja – svesti i Persone. Možemo je zamisliti kao masku, koju navlačimo kako bismo odigrali društveno prihvatljivu ulogu. Poput glumca u grčkom pozorištu koji koristi masku kako bi preuzeo specifičnu ulogu i identitet u okviru drame i mi koristimo Personu kako bismo sagovorniku otkrili samo ono što smatramo prihvatljivim u datom kontekstu.

U procesu formiranja i razvoja Ego svesti, oni sadržaji koje prihvata i sa kojima se identifikuje, postaju deo nje i Persone (Ego ideala). Svi ostali sadržaji, neusaglašeni sa svesnim stavom, biće proterani u Senku. Persona i Senka, kao komplementarne strukture imaju određenu autonomiju u odnosu na Ego. Obe ove podličnosti su strane Egu, s tim što je odnos sa Personom, tj. „zvaničnom”, javnom ličnošću otvoreniji, s obzirom na to da je usklađena sa društvenim normama i običajima.

Persona je funkcionalni kompleks koji koristimo kako bismo prikrili ili otkrili svesne misli i osećanja. Ona poseduje određeni stepen autonomije u odnosu na Ego. Često, kao na autopilotu, automatski ulazimo u različite uloge, i skoro bez razmišljanja igramo društvenu ulogu. Funkcija Persone je u olakšavanju svakodnevne komunikacije u različitim socijalnim i kulturnim kontekstima. Ukoliko je nedovoljno razvijena ili nefleksibilna, može nam stvarati velike probleme. U prvom slučaju, osoba je više investirana na unutrašnji svet, a manje na potrebe drugih, dok se u drugom slučaju ličnost preterano identifikuje sa Personom. Adekvatno uspostavljena Persona rezultat je uspešnog razrešenja konflikta u Egu izmedju želje za nezavisnošću (separacija i individuacija) i povezivanjem (društvena prilagodljivost).

Formiranje Senke počinje istovremeno sa formiranjem Ega (Ja-svest). Kako bismo se prilagodili društvu i bili voljeni i prihvaćeni od strane značajnih drugih, neophodno je da iz našeg svesnog repertoara izbacimo sve one društveno neadekvatne sadržaje. Najčešće su to oni sadržaji čovekove prirode koji su ocenjeni kao nemoralni i neprihvatljivi. Na početku života prisutna je celovitost psihe na nesvesnom nivou, a zatim se postepeno formira Senka, zajedno sa svim ostalim kompleksima. Dete izlazi iz carstva Edena i kuša jabuku sa drveta znanja. Rađa se Ego – svest, dok ostali aspekti Jastva nalaze svoje mesto u nesvesnom. Džonson (Johnson 1986) ističe da često ne dolazi samo do cepanja i potiskivanja agresivnog obrasca ponašanja već i emocionalnog stanja koje mu je prethodilo. U Senku mogu zapasti različiti potencijali ličnosti, koji nisu bili ogledani ili validirani od strane roditelja, ali i oni koje sticajem okolnosti nismo stigli da aktuelizujemo.

Kada bolje ramislimo, bez kreiranja Senke ne bi bilo kulture. Važno je istaći i da pored onih civilizacijski nepriznatih sadržaja, postoje i kulturno i društveno specifični, a svakako i oni određeni istorijskom epohom. Senka je konglomerat sadržaja lične i kolektivne prirode, te tako možemo govoriti o ličnoj, porodičnoj, kolektivnoj i arhetipskoj Senci.

Krećući se dalje ka dubinama nesvesnog, dolazimo do arhetipskih figura Anime i Animusa, koje predstavljaju most između svesnog i nesvesnog. Jung je bio shvatanja da u svakom čoveku živi i princip suprotnog pola. „Jung je pod Animom podrazumevao žensku komponentu u muškarčevoj ličnosti, a Animusom je imenovao mušku komponentu u ličnosti žene. Ove izraze je izveo iz latinske reči „animare”, koja znači oživeti, zbog toga što je osećao da Anima i Animus predstavljaju oživljavajuće duše ili duhove muškaraca, odnosno žena.[1] Anima /Animus predstavljaju imago, kolektivnu predstavu svih iskustava koje imamo sa drugim polom. Majka je prvi nosilac slike Anime, a otac Animusa.

“Tokom milenijuma ljudske istorije, Anima i Animus su bili projektovani na mitološke figure, na bogove i boginje koji su naseljavali naš duhovni svet, i možda najvažnije od svega, na žive muškarce i žene. Bogove i boginje grčke mitologije možemo razumeti kao personifikaciju različitih aspekta muškog ili ženskog arhetipa.”[2] Arhetipove života i kreacije sa jedne strane i razuma i duha sa druge, principe Erosa i Logosa, dva duhovna pola između kojih teče celokupan život.

Kao centralni arhetip koji objedinjuje sve ostale arhetipove i arhetipske predstave izdvaja se Jastvo. Jastvo je organizator, koji stoji iza ličnosti i uključuje sav psihički potencijal osobe. Može se označiti kao „bog u nama”, imago boga, skrovito, nepoznato, nadredjeno, božansko središte psihe. Odgovorno je za postizanje najboljeg prilagođavanja u svakoj životnoj fazi, koje okolnosti mogu dozvoliti. Cilj Jastva je postizanje celovitosti, te je njegova funkcija teleološka. Okrenuto je ka budućnosti i teži ispunjenju cilja. Jung je ovu potragu za celovitošću nazvao procesom individuacije, čija je svrha razvijanje najvećeg potencijala organizma.

Jastvo je ukorenjeno u biologiji, međutim njegova suština nije sadržana u psihičkom polju, te transcendira svako subjektivno iskustvo. Ego se zajedno sa drugim strukturama razvija iz Jastva koje postoji od početka života. Jastvo u sebe uključuje čitavo bogatstvo kulturnog i duhovnog sveta i vodi ka neizrecivim misterijama duše, za čije su dubine sposobna sva ljudska bića.


[1] Džon Senford, “Nevidljivi partneri”, Psihopolis institut, Novi Sad, 2020, str.14.

[2] Ibid, str.19

Foto 1: http://www.thesap.org.uk

Foto 2 : https://tonicarminesalerno.com/product/anima-animus/