U prethodnom tekstu otvorili smo temu attacment-a (privrženosti) kod dece, a sada je vreme da  otkrijemo šta se dešava u vezama odraslih osoba, naročito kada je u pitanju najznačajnija od njih, a to je partnerska ili ljubavna veza.

Istraživanja Mery Ainsworth produbila su konceptualizaciju fenomena privrženosti. Privrženost počinje da se tretira kao osobina ličnosti. Ovakvo shvaćena, odlika je ne samo dece, već i odraslih.

Bitne karakteristike privrženosti kod odraslih i razlike u odnosu na dečiju:

  • Blizina figure nije nužna, već pre kontinuirana psihosocijalna povezanostost i trajnost.
  • Uzajamnost u podršci i dostupnosti za razliku od vezivanja po tipu dete-roditelj, koja je jednosmerna,
  • Iskustvo privrženosti služi mnogo većem broju funkcija. Ukoliko afirmiše osećanje sigurnosti i podrške, bilo koji ljudski odnos može sadržati komponentu privrženosti, međutim samo mali broj odnosa će imati dominantno afektivno određenje.

Formiranje partnerskih odnosa

Toliko je različitih modaliteta u kojima parovi funkcionišu, da ih nije lako sve sagledati i objasniti. Međutim, pristalice teorije afektivnog vezivanja, Hazan i Shaver(1987) imaju svoje viđenje, koje je bazirano na argumentima do kojih je došlo preko 400 istraživača ove oblasti. Njihovo uverenje je da unutrašnji radni modeli najćešće nesvesno opstaju tokom celog života, te utiču na oblikovanje svih kasnijih životnih relacija.

Hazan i Shaver smatraju da emocionalnom dinamikom i ranog afektivnog i partnerskog odnosa upravlja isti bihejvioralni sistem. Odraslima, partner, takođe može služiti kao sigurna baza  iz koje se istražuje okolina i učestvuje u različitim projektima. Kada je partner dostupan, razumevajući i uz nas, osećaćemo se bezbednije i sigurnije. Osećanje sigurnosti je ključno u partnerskom odnosu, jer tek kada osetimo sigurnost, moćićemo zaista i da se povežemo. Da budemo otvoreni i spremni za razmenu.

Služeći se šemom, koju je postavila Mery Ainsworth, a koja nudi okvir za organizovanje individualnih razlika u načinu mišljenja, osećanja i ponašanja u partnerskim vezama, Hazan i Shaver uspevaju da izdvoje tri kvalitativno različite vrste partnerske afektivne vezanosti, a to su: sigurna, nesigurno ambivalentna i nesigurno odbacujuća.

Na osnovu različitih iskustva afektivnog vezivanja iz prošlosti, ljudi formiraju određena očekivanja i uverenja o sebi samima i sopstvenim bliskim vezama. Pozitivna i manje pozitivna ili odbacujuća iskustva ugrađuju se u relativno stabilne unutrašnje radne modele privrženosti. Pored vezanosti, za partnersku ljubav su karakteristična jos dva bihejvioralna sistema, a to su brižnost i sex. Ovi fenomeni, iako teorijski odvojivi su praktično isprepletani

Rad pomenutih autora samo je jedan u nizu rezultata proisteklih iz empiriske ekspanzije u ovoj oblasti. U pokušaju integracije raznovrene empiriske građe, posebno se ističe Kim Bartholomew, koja je 1998-e godine formulisala tzv. četirikategirijalan model vezanosti. Model je izveden iz Bowlby-jevih teorijskih postavki o dva tipa unutrašnjih modela vezanosti (model sebe i model drugoga), kojima se pridružuju dimenzije odbacivanja  i anksioznosti, identifikovane faktorskom analizom. Ukrštanjem ovih dimenzija sa unutrašnjim radnim modelima dobijaju se četiri glavna stila vezanosti: sigurni, preokupirani, povlačeći i bojažljivi(plašljivi) stil vezanosti. “Svaki od navedenih stilova vezanosti karakteriše različiti pristup bliskim osobama, kao i različite strategije emocionalne regulacije i interpersonalnog ponašanja”, istakla je Bartholomew.

 

 

Karakteristike izdvojenih oblika afektivne vezanostih kod odraslih osoba:

Sigurni tip: Ljudi sa sigurnim strategijama vezivanja nemaju problem da iskažu svoju zainteresovanost i naklonost ka potencijalnom partneru. Takođe se osećaju sasvim udobno u sopstvenoj koži i ne predstavlja im problem da budu sami. Oni umeju pravilno da rasporede prioritete u različitim životnim sferama, te da izdvoje vreme za partnerske odnose, na takav način da se održi optimalna distanca koja je potrebna za uzajamnost. Sposobni su da prihvate odbacivanje i da se kreću napred uprkos boli, ali su takođe sposobni i da budu lojalni i žrtvuju neke svoje želje i interese kada je to potrebno. Nemaju problem da veruju ljudima sa kojima su bliski, a i sami su vrlo pouzdani. Prema psihološkim istraživanjima sprovedenim u Americi (Mickelson, K. D., Kessler, R. C., & Shaver, P. R. (1997). Adult attachment in a nationally representative sample. Journal of Personality and Social Psychology, 73(5), 1092-1106.), preko 50% stanovništva spada u sigurno vezane. Sigurnu tip privrženosti razvijaju osobe koje su u detinjstvu adekvatno zadovoljile svoje razvojne potrebe uz veliku količinu podrške i ljubavi.

 

Preokupirani tip: Često su pod stresom u vezi svojih partnerskih odnosa. Potrebna im je stalna naklonost i uveravanje od partnera da je sve u redu u vezi odnosa. Imaju poteškoća da budu sami sa sobom ili van veze. Često će podleći nezdravim ili uvredljivim odnosima. Imaju poteškoće da veruju ljudima, čak iako su u bliskom odnosu. Njihovo ponašanje može biti iracionalno i preterano emocionalno. Čućete ih često da se žale kako su svi pripadnici suprotnog pola hladni i bezdušni. Ovo je devojka koja vas poziva 30 puta u jednoj noći pitajući se zašto je niste pozvali Ili momak koji prati  šta radi  njegova devojka, kako bi se uverio da ne flertuje sa drugim muškarcima. Preokupirane strategije vezivanja razvijaju se u detinjstvu  kod  dece koja dobiju ljubav i negu na nepredvidiv način.

Izbjegavajući tip: Izbjegavajući tipovi vezivanja su izuzetno nezavisni, samodovoljni i ne osećaju se prijatno u intimnim situacijama. Pokazuju strah i odbojnost prema vezivanju i stručnjaci su za racionalizaciju razloga svog izlaska iz bilo koje intimne situacije. Redovno se žale na doživljaj  “gušenja” kada ljudi pokušavaju da im se približe. U svakoj vezi, uvek imaju izlaznu strategiju. Često organizuju svoj način života na takav način kako bi izbegli posvećenost ili previše intimni kontakt. Primer momka koji radi 80 sati nedeljno i uznemirava se kada žena sa kojim je u vezi želi da ga vidi više od jednom nedeljno(za vikend). Izbegavajuću strategiju vezivanja u detinjstvu, razvijaju deca koja su uspela da zadovolje neke svoje potrebe, dok su ostale zanemarene (na primer dete je bilo redovno hranjeno, ali nije bilo dovoljno fizičkog kontakta).

Plašljivi tip: Ne samo da se plaše intimnosti i posvećenosti, već su nepoverljivi i obrušiće se na svakoga ko pokušava da im se približi. Često provode veliki deo svog vremena sami i nesrećni, u destruktivnim ili nefunkcionalnim odnosima. Prema pomenutim istraživanjima sprovedenim u Americi, samo mali procenat populacije se može kvalifikovati u ovaj tip, a obično imaju i mnoštvo drugih emocionalnih problema u drugim područjima njihovog života (zloupotreba supstanci, depresija itd.). Ovakve strategije se razvijaju u detinjstvu kod dece koja su bila zlostavljena ili zanemarivana.

Kao i kod većine psiholoških profila, ovi tipovi nisu uniformni. Možemo se kretati po već spomenutim dimenzijama, iako svi imamo jednu dominantnu strategiju. Zaključak  je da možemo pokazati tendencije više strategija u zavisnosti od situacije, a i različitim intenzitetom.  Dakle, “sigurni” tipovi će i dalje pokazivati neko uznemirujuće ili izbegavajuće ponašanje. “Uznemireni” tipovi ponekad će pokazati sigurno ponašanje, itd. Stanje stvari nije sve ili ništa.

Koristeći ovaj model kao mapu puta, možemo početi sa jačanjem ”sigurnih” strategija. Anksiozni tipovi mogu da rade na jačanju sebe, stvaranju zdravih granica i negovanju zdravog samopouzdanja. Nekada je dobro da se pronađe aktivnost van sfere prtnerskih odnosa, u koju se ulažemo sa strašću. Ona nam može biti osnova na kojoj ćemo jačati smopouzdanje. Izbegavajući tipovi bi mogli raditi na otvaranju prema drugima, obogaćujućii svoje odnose tako što će se postepeno učiti uzajamnosti u odnosima. Naša je odgovornost da pronađemo nešto sjajno u svima s kojima se susrećemo. Budimo radoznali. Ne sudimo na prvu loptu.

 

Izvor:

Ainsworth, M. S., & Bowlby, J. (1991), An ethological approach to personality development, American Psychologist 46(4).

Bartholomew,K.,Avoidance of intimacy: An attachment perspective, Journal of social pszchology 37, 95-109, (1993).

Shaver P. R., & Hazan,C.,Romantic love conceptualized as an attachment process, Journal of personality and social psychology 52, 511-524, (1987).

 

Slika1.https://si.wsj.net/public/resources/images/PJ-BF446_BONDS_D_20120220170312.jpg

Slika2.https://si.wsj.net/public/resources/images/PJBF449_BONDSJ_DV_20120220170504.jpg