KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

Category: Autor: Nađa Šarenac

Mitovi i bajke pod lupom psihoanalize

Od samog početka formiranja psihoanalize, analitičari su bili zainteresovani za sadržaje folkloristike. Bajke i mitovi jedne nacije ili šire kulturne zajednice poput individualnih snova obiluju simbolima, koji su za psihoanalizu bili dragoceni putokaz na putu ka nesvesnom. Brojne studije o folkloru nastale su kao nus proizvod pokušaja psihoanalitičara da putem proučavanja folklornog materijala protumače one simbole koji su se javljali kod njihovih pacijenata.

Začetnik psihoanalitičkog tumačenja folklornih sadržaja svakako je Sigmund Frojd. U svojoj knjizi „Tumačenje snova“ uspostavio je relaciju između bajki i mitova i psiholoških sadržaja iz snova svojih pacijenata. Iako je isključivo proučavao individualno nesvesno, smatrao je da su u bajkama projektovani svi naši potisnuti, neprijatni i zabranjeni sadržaji. Bajke, po Frojdu obiluju simbolima koji odgovaraju periodu detinjstva do 6-te godine života. Kraljevi i kraljice personifikacija su roditelja, zla maćeha predstavlja onaj aspekt majke prema kome dete oseća negativne, “zabranjene“ emocije. Sve preteće muške figure projekcija su oca i potpomažu razrešavanju edipalnog kompleksa. Rivalitet među siblinzima, ljubomora, zavist nalaze svoj odušak u simbolici mitova i bajki.

Frojdovo učenje naglasak stavlja na seksualni nagon, koji je po njemu najmoćnija pokretačka sila u čoveku, te je samim tim i najveći deo potisnutog materijala seksualne prirode. Frojd je u svojoj terapijskokj praksi koristio tumačenja do kojih je dolazio analiziranjem sadržaja bajki, kako bi pomogao svojim pacijentima da se suoče sa sopstvenim fantazijama i potisnutim sadržajem.

Frojdov saradnik Oto Rank, takođe se bavio analizom folklornog sadržaja. Uglavnom je analizirao grčke mitove i upoređivao mitske biografije različitih junaka evropske tradicije. U svom delu “Mit o rođenju heroja“ iskazao je obrazac koji prati različite mitove o herojima. Priča zapravo prati junaka na putu adolescencije i završava se procesom inicijacije, kada je glavni junak pobedio sve izazove na putu odrastanja.

Analiziranje bajki i mitova postala je zanimacija i mnogih drugih analitičara, kao što su Ernest Jones, Erih From, Geza Rohajm.

(more…)

Narativna terapija II deo

Tokom druge seanse vratile smo se daljoj rekonstrukciji problema. Pokušala sam da saznam koja su M. S. prethodna iskustva i stavovi potpomagali ovakvom načinu reagovanja? M.S. je rekla da to sigurno ima veze sa njenim vaspitanjem. ”Rasla sam u jako povezanoj porodici. Majka, tetke, baka, svi bi učestvovali u rešavanju problema. Iako sam ja imala poslednju reč i donosila odluke, svi su bili tu da pomognu. Relativno rano sam otišla od kuće i udala se. Imala sam svoju nezavisnost, ali, primera radi kada je muž bio poslovno u inostranstvu, uvek sam imala na koga da se oslonim.”

Upitala sam je da li to znači da se zabrinutost javlja zbog uverenja  da se teško može uspeti i biti zadovoljan bez stalne zaštite porodice? “Da li obrazac u kome ste odrasli, koji govori o tome da majka i kćerka treba o svemu da pričaju i sve da dele i da je majka ona od koje se pomoć očekuje u svakom trenutku, pomaže tome da se osećate bespomoćno kada je vašoj kćerki teško u inostranstvu?”

“Pa, mislim da jeste. Ima i toga. Zaista sam uvek mislila da najveću pomoć možeš da dobiješ od porodice. A, i mi smo jako bliske. Možda je ona i suviše pod mojom zaštitom, možda smo napravile preblizak odnos. Naš odnos nije tipičan majka-ćerka odnos, više je prijateljski. Pričamo o svemu i onda ona očekuje moju pomoć. Pa, i ja sam je očekivala od svoje majke. Samo što je tada bilo drugačije vreme. Nije sve bilo toliko teško i nedostižno. Normalno se nalazio posao, stan, započinjala emotivna veza. Sada je sve nekako prekomplikovano. Deca su nezadovoljna na svim životnim poljima. Ne samo moja, mislim, generalno.”

Pitala sam je da li misli da bi njena kćerka uspela sama da reši neki problem, kao kada je bila mlađa, a da je recimo ona sprečena zbog službenog puta da joj pomogne? Pošto je jasno da od kćerkinog psihičkog stanja zavisi i majčina smirenost, želela sam da M.S. pokuša da uvidi da je moguće da njena kćerka uspe da se izbori sa sopstvenim problemima i bez majčine direktne pomoći. Kako je kćerka pokazala sposobnost da se uhvati u koštac sa problemima dok je još bila u porodici porekla, te da donese odluku i uspešno završi fakultet u inostranstvu, to nam ukazuje na njenu zrelost i potencijal da samostalno rešava probleme, ukoliko su  okolnosti takve da ne može direktno da računa na pomoć porodice. M. S. je potvrdila moju hipotezu, pošto je posvedočila da je za neke kćerkine probleme saznala tek nakon što bi bili rešeni, jer kćerka nije htela da je zabrinjava u trenutku kada su se pojavili.

(more…)

Narativna terapija

U ovom tekstu ću vas kroz prikaz slučaja, upoznati sa osnovnim procedurama specifičnim za narativnu terapiju, koju su utemeljili Majkl Vajt (Michael White) i Dejvid Epstin (David Epstein), 80-tih godina XX veka.

U narativnom pristupu, terapeut i klijent zajednički istražuju dominantni, problemom zasićeni narativ, postepeno ga dekonstruišu, a onda stvaraju nove, alternativne priče. Pitanja za dekonstrukciju, za otvaranje prostora, pitanja o preferencijama, za razvoj priče i pitanja o značenju su intervencije narativne terapije, koju ja zamišljam kao ponovno slaganje slagalice, u kojoj treba zameniti one delove koji se ne uklapaju dobro u širu sliku. Dekonstrukcijom narativa mi zapravo tražimo te neadekvatne spone.

U daljem tekstu, pokušaću da vam ilustrujem pomenute intervencije i približim tehniku eksternalizovanja simptoma. To je jako moćna alatka narativne terapije, iz razloga što je u službi vraćanja moći pojedincu, koji se u stanju lične krize oseća krajnje bespomoćno ili preplavljeno različitim nezdravim emocijama.

Prikaz tri seanse sa M.S. (52godine), diplomirani ekonomista, udata, majka dve kćerke.

Kako prikaz svake seanse bude tekao, zadržaču se samo na onim delovima, koji su po meni, jasni pokazatelji specifičnih intervencija proisteklih iz narativnog pristupa.

Kada sam pitala M.S. za problem sa kojim se suočava, rekla mi je sledeće: „Teško mi je da se nosim sa problemima starije kćerke, koja je otišla da živi i radi u Nemačku. Ne da ne mogu da prevaziđem njen odlazak, to što nije ovde. To je na početku bio problem i vremenom sam se navikla. Jako sam zabrinuta, jer ne znam da li će u potpunosti uspeti tamo da se adaptira i da ostane. Da nađe stalni posao, da zasnije porodicu, da živi neki normalan život“. U početku smo samo razgovarale o okolnostima vezanim za kćerkin život u inostranstvu, jer je njoj bilo potrebno da o tome govori, a i meni da steknem bolju sliku o njihovom odnosu.

(more…)

PRIMER STUDIJE SLUČAJA POSREDSTVOM KLINIČKOG INTERVJUA III deo

Mini studija slučaja

Ispitanik: M. M., star 28 godina

 

Završni deo studije slučaja predstavljaju analiza intervjua i formulacija slučaja

Analiza intervjua

Pre početka eksplorativnog intervjua, ispitaniku je pročitan rezime LOBI-ja. Složio se sa većinom stvari, sem sa mogućnošću ambivalentnih osećanja prema ocu. Kako bi se bolje spoznala psihodinamika ispitanika i rasvetlili glavni aspekti zona konflikta, pristupljeno je produbljenom ispitivanju.

familyPodaci iz LOBI-ja  ukazali su da ispitanik dolazi iz skladne patrijarhalne porodice iz koje su potekle tri generacije policajaca, u kojoj se članovi međusobno vole, poštuju i podržavaju. Ovakav model “porodične idile“ ispitanik želi da prenese i na svoju buduću porodicu. Međutim, kada govori o svom odnosu sa ocem i porodičnim uverenjima i očekivanjima, evidentan je nesklad između verbalnog iskaza i neverbalnih pokazatelja prikrivenih osećanja anksioznosti i agresije ( stiskanje usne, skretanje pogleda, prekrštene ruke, vrpoljenje u stolici, itd.). Ispitaniku se postavljaju više direktivna pitanja kako bi se stekao bolji utisak o dinamici porodičnih odnosa.

Ispitanik se žali na bolove u stomaku i kičmi, čiji uzrok još uvek nije ustanovljen medicinskim putem. To  neznanje stvara zabrinutost i strah kod ispitanika koji cirkularno pojačavaju intenzitet simptoma. Zdravstvene tegobe mu otežavaju svakodnevno funkcionisanje, pa samim tim i početak zajedničkog života sa svojom devojkom, sa kojom namerava da u skorije vreme zasnuje porodicu. Upravo pojava ovih simptoma predstavlja put za odgonetanje ispitanikovih uverenja. Ispitanik smatra da treba uvek da bude jak i da ne pokazuje svoje slabosti pred drugima. Po prvi put u životu, usled jakih bolova, on se oseća slabo i ima potrebu da govori o svom emotivnom stanju. Međutim, duboko urezana porodična maksima „Biti jak da bi uspeo i bio cenjen“ kontradiktorna je ovim potrebama, pa se usled toga kod ispitanika javlja osećaj krivice kada poklekne, a ujedno i potisnuta agresivnost prema ocu, koji u njegovim očima nikada nije pokazivao svoje slabosti. Uočava se da ispitanik gaji ambivalentne emocije prema svom ocu, sa jedne strane mu se divi i poštuje ga, a sa druge strane ga krivi što je toliko visoko postavio kriterijume. Zbog nemogućnosti da ih ispuni, kod ispitanika je isplivao unutrašnji sukob između potrebe da “bude savršen“, po porodičnim merilima i realnih mogućnosti.

Analiza ponašanja ispitanika tokom intervjua

Ispitanik je bio saradljiv tokom čitavog intervjua. Otvoren je i razgovetan, daje pune odgovore. Naravno, delovi intervjua koji su zadirali u zone konflikta bili su i emotivno obojeni. Mimika uglavnom odgovara verbalnom izrazu, sem u slučajevima koje sam prethodno spomenula. Neosvešćena ambivalentna osećanja prema ocu, strah da neće uspeti da formira sopstvenu porodicu po uzoru na porodicu porekla, kao i strah da će ga emocije savladati i da neće uspeti da održi samokontrolu su neke od tema, gde govor tela daje više informacija od samih reči. Uočljiva je razlika između držanja tela, opuštenosti i vedrine ispitanika prilikom odgovaranja na pitanja iz LOBI-ja i blage napetosti, uzdržanog stava, zatvorenog držanja i facijalne ekspresije koja odražava potisnutu anksioznost i nemoć.

(more…)

PRIMER STUDIJE SLUČAJA POSREDSTVOM KLINIČKOG INTERVJUA II deo

Mini studija slučaja

Ispitanik: M. M., star 28 godina

INTERVJU

(deo iz transkripta)

1. Kako Vam se činio prvi deo ispitivanja?

Bilo je skroz ok. Nisam imao nikakvih predrasuda o ovome, zaista sam pričao slobodno, ne razmišljajući o tome kakve ćete zaključke izvući. Iskreno, jako mi se dopalo sa nekim da razgovaram o ovim naizgled običnim stvarima (porodici, prijateljima, itd). Imao sam potrebu da to sa nekim podelim. U stvari, možda mi je trebalo da me neko sasluša, ne znam.

2. Kako Vam se čini način na koji sam Vas opisala u različitim životnim sferama, nakon što sam Vam pročitala rezime?

Pa, slažem se zaista sa većinom stvari. Nažalost, shvatam da za neke stvari vezane za sećanja iz osnovne i srednje škole nisam imao neka upečatljiva iskustva. Naprotiv, to pamtim kao najbezbrižniji period života, pa verovatno i da je nečeg bilo, sad je to već istorija (iskren smeh). Što se zdravstvenog stanja tiče, tu sam zaista zabrinut, ali ne znam zašto mislite da imam neki konflikt sa ocem. On je divan čovek. (zabrinutost u glasu)

3. Rekli ste da u poslednjih godinu dana imate određene zdravstvene probleme. Možete li mi nešto više reći o tome?

Jaoj, ništa me ne pitajte. Ne mogu da kažem da sam loše, a opet, nisam ni najbolje. Često imam problema sa varenjem, leđa me strašno bole, dovode me do ludila ponekad, i tako periodično, malo dobro, malo loše.

4. Da li se sećate kada su se simptomi prvi put javili? .

Prošle godine na moru dok sam boravio u Crnoj Gori, pokupio sam neki stomačni virus, pa zatim ga doneo sa sobom u Grčku. To je bila katastrofa. Nisam znao za sebe jedno pet dana od mučnine i temperature, da bi mi lekar na kraju rekao: „Ništa strašno, protrčao je virus, ne brini se, sve je to u redu“. Mislim da tih pet dana ni moja devojka nije mogla da prepozna da li više psihički uvećavam simptome, ili je situacija zaista takva. Ovo letovanje sam malo bolje preživeo, odnosno, puno bolje, u odnosu na taj haos, ali opet me je svaki drugi dan nešto bolelo. Ne znam, moram da uradim još neke analize…

(more…)

PRIMER STUDIJE SLUČAJA POSREDSTVOM KLINIČKOG INTERVJUA I deo

Mini studija slučaja

Ispitanik: M. M., star 28 godina

Najpre ću nabrojati sve podatke koje jedna klinička studija slučaja treba da sadrži, a onda ću se fokusirati samo na rezime LOBI –ja i na transkript eksplorativnog intervjua i njegovu analizu, kako bi identitet ispitanika ostao skriven.

Hronološki poređane oblasti ispitivanja:

  • Lista osnovnih biografskih informacija (LOBI)
  • Lični podaci o ispitaniku
  • Minimalni podaci o porodici i odnosima u porodici
  • Minimalni lični podaci o detinjstvu
  • Minimalni podaci o školovanju
  • Adolescencija
  • Minimalni podaci o socijalnom ponašanju i interesovanjima
  • Minimalni podaci o seksualnom ponašanju i partnerskim odnosima
  • Minimalni podaci o profesiji
  • Minimalni podaci bolesti u porodici
  • Minimalni podaci o izgledu ispitanika i ponašanju za vreme ispitivanja
  • Rezime LOBI-ja
  • Intervju
  • Analiza intervjua
  • Analiza ponašanja ispitanika tokom ispitivanja
  • Formulacija slučaja

Rezime LOBI-ja:

Na osnovu prikupljenih podataka moguće je steći uvid u neke od obrazaca funkcionisanja ispitanika u različitim sferama života. Zahvaljujući podacima o odnosima u porodici, sa prijateljima, na poslu, prema novcu i u ljubavnom životu može se reći da je ispitanik veoma privržen nematerijalnim bogatstvima, trudeći se da pomiri razlike u karakterima u najužoj porodici (sestra, otac i majka), da provede što više vremena sa osobama koje voli, da uči, da se usavršava i obrazuje.

otac-i-sinVezanost za roditelje je evidentna. Ipak, vezanost za majku je nešto veća, zbog njene osetljivosti, ali i zbog sličnosti u razmišljanju koje deli sa njom. Oca izuzetno poštuje i njegovo poštenje ističe iznad svega, ali prema njemu ima nešto uzdržaniji odnos ( uočljiv je nesklad između verbalnog i neverbalnog).  Iz ispitanikove priče može se zaključiti da je odrastao u  funkcionalnoj porodici  (ne seća se neke njihove veće svađe) gde su oba roditelja pružala veliku ljubav i podršku, sa velikim poverenjem u svoju decu.

Odnos sa majkom je veoma snažan i ispitanik priznaje da je posebno osetljiv na njeno zdravlje. Njena dobrota drži celu porodicu na okupu, i on se nada da će uspeti da osnuje porodicu po uzoru na svoju porodicu porekla. Ako treba izdvojiti tri osobe za koje je ispitanik posebno vezan, one su pretežno ženskog pola (majka, sestra i devojka). Što se odnosa sa ocem tiče, tu temu bi trebalo dublje ispitati. Veliku ljubav i poštovanje prema ocu smenjuju drugačija raspoloženja prema njegovoj velikoj samouverenosti i tvrdoglavosti. Naime, ispitanik često to opaža kod svog oca i trudi se da mu ne zameri, iako nema slobodu to otvoreno da mu kaže, ne želeći da se on naljuti.

Kada se radi o partnerskim odnosima, M. M. se čini veoma zadovoljan i ne odbija da razgovara o svojoj vezi, smatrajući da u njoj ima sve što mu je potrebno. Moguće je da zbog toga ne oseća potrebu da detaljnije razgovara o svojim prethodnim vezama. Može se zaključiti da mu je bilo jako važno da roditelji prihvate njegovu devojku, i čini se da su izgradili dobar odnos. Saradnja, poštovanje i uzajamno poverenje (što je ispitanik posebno naglasio kao prerogativ u ostvarivanju kvalitetne romantične veze) u kojim je M. M. odrastao, ključni su za prenos obrazaca ponašanja u svojoj budućoj porodici , dok kod partnerke traži iskrenost i duhovitost. Takođe, naslućuje se da su mu jako važna zajednička interesovanja (npr. njegova devojka studira istoriju umetnosti i on se jako interesuje za istoriju arhitekture). M. M. je staložen, odgovoran i vredan.

Promene mesta stanovanja ispitaniku nisu isuviše strane, on voli da putuje i da nauči sve što može, ako ga interesuje. Takođe je zainteresovan za konstantno unapređivanje u obrazovanju, iako ga vreme, finansije, a pomalo i lenjost, sputavaju o tome. Kada je reč o novcu, nije mu privržen, smatra da je to samo sredstvo za dolaženje do cilja i do onoga što želi. Kao krajnji cilj u karijeri naveo je dovoljna primanja da ne mora da razmišlja o „sastavljanju kraja s krajem“ i ispunjavanju nekih osnovnih životnih benefita, ponajviše vezanih za putovanja.

A photo by Patryk Sobczak. unsplash.com/photos/9VPtNW84vGIBes koji se jako retko, ali značajno ispoljava, rezultat je često suzdržanih negativnih emocija, sa kojima se ispitanik bori glasnim slušanjem muzike i povlačenjem u sebe. Zdravstveni problemi ispitanika nisu dovoljno ispitani i to je jedna od tema koju treba dalje produbiti, kako bi se uvidelo da li su možda uzroci njegovih problema psihološki.

Eksplorativni intervju će se dakle, koncentrisati na njegov kompleksan odnos sa ocem, na ispitivanje porodičnih očekivanja, uverenja i zabrana, kao i na proradu ispitanikovog zdravstvenog stanja, tj. simptoma na koje se žali, kako bi se rasvetlile potencijalne zone konflikta.

Na koje to poteškoće nailaze adolescenti kada su u pitanju partnerski i seksualni odnosi?

youthZa izbor partnera potrebna je emocionalna zrelost. Prve modele partnerskih odnosa stičemo iz porodice porekla. Naravno, ukoliko postoje loši odnosi između roditelja i loša porodična atmosfera, ne mora da znači da će se to u potpunosti precrtati na detetov izbor.

Odrasla osoba je sposobna da određene nedostatke u oblasti emocionalnih sposobnosti kompenzuje i nadoknadi na drugom mestu. Možda će tetka i teča, baka i deka, neki prijatelji itd. pružiti bolji primer partnerskih odnosa. Ovde hoću da kažem da su odnosi u porodici jako važni, ali ne i odlučujući faktor u postavljanju uzora za kreiranje partnerskih odnosa.

Međutim, kod nekih osoba splet različitih okolosti, uključujući i sopstveno loše iskustvo vezano za interakcije sa suprotnim polom, mogu dovesti do osećanja inferiornosti, zastoja u emocionalnom sazrevanju, kao i straha od emocionalnog zanemarivanja i povređivanja. Takve osobe  će formirati negativne asocijacije u vezi sa potencijalnim partnerima.

Dakle, problemi sa kojima se mladi susreću u neposrednoj su vezi sa emocionalnom nezrelošću. Čovek ceo svoj život radi na usavršavanju socijalnih veština i komunikacionih sposobnosti, ali potreban je optimalan nivo razvoja emocionalnih kompetencija kako bismo bili spremni da se upustimo u intimnu vezu, izaberemo odgovarajućeg partnera i  da zajednički sa njim, putem kompromisa razvijamo svoju vezu. Za to je potrebno da imamo stabilnu sliku sebe i drugih (na koju, između ostalog, utiče i zanemarivanje i prezaštićavanje od strane naših najbližih), realna očekivanja , poštovanje i uvažavanje tuđih potreba, kao i sposobnost mentalizacije i neutralizacije emocija i prihvatanje odgovornosti za sopstvene postupke.

Što se seksualnosti tiče, čini mi se da su mladi u Srbiji nalaze u krajnje nezavidnoj situaciji. Sa jedne strane su pod uticajem tradicionalne patrijarhalne kulture, koja ima krute norme, pod kojima su seksualne teme i problemi još uvek tabuirani. Sa druge strane, sa malih ekrana nas bombarduju dehumanizujući produkti potrošačke pop kulture, koja  mladima pružaju instant modele ili trendove “ depersonalizovanih objekata“, kojima je seks samo još jedno sredstvo u postizanju uspeha , ili kako bi Vorhol rekao, svojih 5 minuta slave.

youth1Kako su adolescenti više okrenuti svojim vršnjačkim grupama, kada su u pitanju modeli seksualnog izražavanja, mišljenja sam da je seksualna edukacija neophodna u osnovnim i srednjim školama, kao i organizovanje radionica na kojima će se na pravi način diskutovati sa mladima o pogrešnim uverenjima, predrasudama i nedoumicama u vezi seksualnog ponašanja. Još uvek mi je nejasno zašto je nekada obavezno seksualno obrazovanje napustilo školske učionice?

Bliskost u partnerskim odnosima

pexels-photo-medium (2)Najčešći problemi zbog kojih se bračni partneri obraćaju psihoterapeutu direktno ili indirektno uključuju i pitanje bliskosti.

Iako je termin bliskosti u svakodnevnoj upotrebi, zapravo u stručnim krugovima postoje razilaženja oko toga da li je bliskost poželjni cilj bračnih odnosa, koji su njeni suštinski elementi i šta je potrebno da bi se ona dostigla?

Ono što određeno iskustvo među partnerima čini bliskim je zajedničko kreiranje značenja. Iskustvo koje oba partnera smatraju izrazom bliskosti je ono koje je za oboje visoko značajno, i smisleno. Oba partnera se u takvim interakcijama osećaju potpuno uključenim i ispoštovanim, te percipiraju ovakvo iskustvo kao izraz, kako lične vrednosti, tako i samog bračnog odnosa. Bliska interakcija stavlja akcenat na saradnju, uzajamnost i empatičnost.

Dakle, stepen bliskosti među partnerima se može proceniti analizom nivoa do kojeg svaki od partnera  učestvuje u stvaranju značenja, koliko pokazuje empatiju i prihvatanje  drugoga, i da li svojim ponašanjem odnos afirmiše kao partnerski.

person-couple-love-romantic

Kako bliskost uključuje saradnju i uzajamnost, usko je povezana sa raspodelom moći među partnerima. Ukoliko su partneri više okrenuti nekoj vrsti kompeticije u bilo kom aspektu svog odnosa, to će se odraziti na ko-kreaciju značenja u značajnim diskursima. Različite su prepreke, koje utiču na formiranje bliskih interakcija u braku.

U ovom tekstu, biće reči o preprekama koje su posledica rodne socijalizacije oba partnera u još uvek preovlađujućem patrijarhalnom kulturološkom modelu. Na njih se mogu nadovezati i nerealna očekivanja od partnera.

Određen nivo otvorenosti i osetljivosti u suštinskoj je suprotnosti sa načinom na koji se dečaci socijalizuju. Tokom odrastanja, dečaci od  svoje okoline dobijaju poruke o tome da treba da izbegavaju svako pokazivanje slabosti. Podstiču se u tome da svoja osećanja zadrže za sebe, što će ojačati njihovu sposobnost za samokontrolu, kada je u pitanju ekspresija “zabranjenih“ emocija. Ovakav vid samokontrole ne ide ruku pod ruku sa duhom otvorenosti i saradnje. Dečaci se nagrađuju kada pokazuju snagu i rešavaju praktične probleme, te su skloniji međusobnoj kompeticiji i iskazivanju moći.

Fokusiranje na praktična rešenja je svakako korisna veština, ali naravno ne može biti zamena za empatisanje sa svojim partnerom. Obično se dešava da kada se žena obrati mužu da je zabrinuta u vezi nečega, on će joj ponuditi neko praktično rešenje. Iako je njegova namera pozitivna, žena će ovakav postupak doživeti kao obeshrabrujući, smatrajući da njena osećanja nisu uvažena i vrednovana. Neće doći do bliskosti, već će se žena naljutiti, povući ili promeniti temu.

pexels-photo-28725-mediumČesto i sami muškarci sebe smatraju nekompetentnim za ovakvu vrstu empatičnog i podržavajućeg razgovora, pa će se da bi izbegli bol i neprijatnost zbog percipiranog neuspeha, sami povući iz komunikacije. Izbegavaće kontakt očima, povući se u ćutanje ili pokušati da promene temu.

Seksualnost je, takođe mesto gde različita uverenja i očekivanja svakog od partnera mogu dovesti do problema na polju bliskosti. Ukoliko muškarac  izjednačava intimnost sa seksualnošću, jer ima uverenja da je samo tokom seksualnog kontakta prihvatljivo da pokaže svoje emocije i osetljivost, on će insistirati na seksualnom odnosu, kako bi osetio bliskost sa svojom ženom. Međjutim, ukoliko njegova partnerka smatra da je zapravo bliskost preduslov seksualnom kontaktu, njih dvoje će se naći u začaranom krugu, i zatvoriće kanale međusobnom razumevanju.

Mnoge devojčice su vaspitavane tako da razvijaju, sa jedne strane svoje verbalne sposobnosti, a sa druge interpersonalne veštine, sa fokusom na kapacitet za brigu o drugome, kao pandan korišćenju moći kao sredstvu uticaja (koji je namenjen muškarcima).

Ako pođemo od preduslova bliskosti, a to je pretpostavka da svaki partner jednako učestvuje u stvaranju značenja, ženino uverenje da je ekspert za interpersonalne odnose, može ugroziti uspostavljanje bliskosti među partnerima. Ukoliko supruga sebe percipira za stručniju u kreiranju značenja, barijera uspostavljanju bliskosti je podignuta.

Bračna terapija je jedna od mogućnosti za koju se odlučuju parovi, kojima je bliskost jedan od ciljeva uspešnog braka. Na terapiji, partneri će u bezbednom okruženju, uz pomoć podržavajućeg terapeuta nastaviti da uče jedan o drugome. Otkriće koja to uverenja i mehanizmi odbrane otežavaju međusobno prihvatanje.

pexels-photo-70737“Pomoći supružnicima da ostanu radoznali jedan za drugoga i da mogu da se „ogledaju“ u drugome, verovatno je najkonkretnija pomoć koju bračni terapeut može da pruži za ovaj problem“, navodi bračni terapeut Cheryl Rampage.

Šta je sa tom „hemijom“?

blog porodicaJoš 50-tih godina prošlog veka, porodični terapeut Henri Diks definisao je tri grupe faktora koje sudeluju pri izboru partnera u koga se „zaljubljujemo. U pitanju su sledeći faktori:

I SOCIJALNI FAKTORI – klasa, religija, novac…                                                            

II SVESNI INDIVIDUALNI RAZLOZI poput dobrog izgleda, zajedničkih interesa, itd.

III NESVESNA PRIVLAČNOST- opštepoznata pod terminom „hemija“.

Šta podrazimeva ta „hemija“?

Robin Skiner, eminentni  psihoterapeut, pokušao je da nam to razjasni uz pomoć svog bivšeg klijenta, Montipajtonovca Džona Kliza u fantastičnoj knjizi „Kako preživeti sopstvenu porodicu”.

blog1Iz svog dugogodišnjeg iskustva sa porodicama i parovima, kao i različitim eksperimentima, o kojima će dalje u tekstu biti više reči, Skiner je došao do sledećeg zaključka: – „ Ono što će privuči dva buduća bračna partnera, na podsvesnom nivou je ništa drugo do sličnost u porodičnoj istoriji ovih individua.“

To je svakako zanimljiva hipoteza, ali potrebni su i empirijski podaci koji bi je potvrdili. Najpouzdaniju demonstraciju načina na koji funkcioniše nesvesna privlačnost,  pruža vežba  Porodičnih sistema, koju su Skiner i njegove kolege nebrojano puta ponovile sa različitim grupama ljudi.

Prvi put kada je prisustvovao ovoj vežbi, grupu su čineli studenti prve godine fakulteta, koji još uvek nisu stigli da se međusobno upoznaju.

Članovima grupe nije dozvoljeno da komuniciraju međusobno, dok traje proces uparivanja. Tek kada izaberu drugog člana, mogu da razgovaraju i pokušaju da dokuče zbog čega su napravili baš taj izbor. Podstiču se da uporede porodične istorije.

Nakon tog razgovora,  od svakog para  se traži da se upari sa još jednim parom iz grupe kako bi formirali porodični model.

Kada svi članovi, sada kvinteta uporede svoje porodične istorije, i to podele sa terapeutima koji vode vežbu, dolazi se do fascinantnih podataka. Sva četri člana dele specifična zajednička iskustva. U pitanju može biti određena emocionalna atmosfera, emocije koje je dozvoljeno /zabranjeno iskazivati; specifican tip odnosa (npr. jako umrežene porodice), odsustvo jednog roditelja u posebno osetljivoj razvojnoj fazi, značajan gubitak u sličnim godinama, itd.

Zanimljivo je da pojedinci koji ostanu neupareni takođe dele zajednička iskustva. Svaki put kada je rađena ova vežba, pokazalo se da je ono što spaja ovakve pojedince u svakoj grupi dobro poznat osećaj „odbačenosti“. Ovi pojedinci su ili rasli uz očuha/maćehu, ili su bili usvojeni, ili su odrastali u Domu za nezbrinutu decu, itd.

Empirijski podaci potvrđuju početnu hipotezu.

Ljudi su se iznova i iznova uklapali u različite grupe, i uvek je postojala ta nevidljiva spona koja ih je privlačila. I uvek bi nakon razgovora dolazili do istog zaključka, a to je da ih sve povezuju specifična porodična iskustva. Previše koincidencija, da bi bila puka slučajnost.

Na koji način se takve osobe prepoznaju?

Putem signala koje svako od nas odašilje na osnovu karakterističnih izraza lica, držanja, pokreta tela, načina oblačenja, itd. Dakle, načinom na koji se krećemo i gestikuliramo šaljemo određene poruke (npr. depresivna osoba će se kretati bezvoljno, imati specifične bore na licu, oklembešeno držanje…)

Ono što je značajno istaći jeste da pored promenljivih emocija koje konstantno doživljavamo, svako od nas manifestuje  i uobičajene emocije i stavove, koje proizilaze iz naše ličnosti.

Svaka porodica deli karakterističan skup emotivnih stavova. Neke emocije će biti tretirane kao „dobre“ i njihovo otvoreno izražavanje je podržano od svih članova porodice, dok će druge biti  „loše“ i „zabranjene“. Neke porodice su generalno krute u izražavanju emocija, dok su druge potpuno opuštene.

blog3Članovi porodice dele iste emotivne navike i putem vaspitanja će podsticati učvršćivanje određenih osobina.

Kada se „zaljubljujemo“ u potencijalne partnere, podsvesno ćemo biti privučeni zajedničkim emocionalnim stilom, podsredstvom pomenutih signala. Privlačiće nas ljudi sa sličnim emotivnim navikama. Možda upravo oni koji su propustili istu razvojnu fazu kao i mi.

Tekst ću završiti  sledećim citatom Robina Skinera: „Mi nosimo svoju porodicu sa sobom, negde u sebi i šaljemo signale zahvaljujući kojima nas drugi sa sličnom porodičnom istorijom prepoznaju.“

IZVOR: Robin Skiner i Džon Kliz –  Kako preživeti svoju porodicu, Odiseja, 2011, Beograd.

Genogram porodice Freud II deo

ŽIVOTNI CIKLUS

Frojd pop artPrema podacima iz Sigmundove autobiografije, može se zaključiti da je njegovo rano detinjstvo obeležilo više značajnih životnih događaja: promene mesta boravka (Frajburg, Lajpcig, Beč), kao i emigracija dela familije u London; rađanje brojnih siblinga i smrt bliskih porodičnih članova (brata i ujaka); brojne materijalne toškoće koje su oca i strica dovele i do problema sa zakonom, itd.

Kao adolescent, Sigmund je bio stidljiv i zavoren u socijalnim kontaktima sa vršnjacima, fokusiran na učenje. Emocionalno jako vezan za majku, kojoj se divio, a distanciran u odnosu sa ocem, prema kome je osećao određenu dozu prezira. Takođe, rivalstvo prema sestri Ani, koje se javilo po njenom rođenju, nastavilo se i kroz adolescenciju i praktično je ostalo nepromenjeno tokom čitavog života.

Studiranje je bilo uspešno, ali je Sigmund odugovlačio sa osamostaljivanjem u smislu zaposlenja i ženidbe. Nakon više od četiri godine zabavljanja, oženiće svoju devojku Martu, sa kojom će imati šestoro dece.

Sigmund i Marta imaju drugačija porodična iskustva u smislu porodične kohezivnosti, koja će preneti u novu bračnu zajednicu. Sigmund je osećao ljubomoru prema  Martinoj vezanosti  za svoju porodicu porekla, koja se kontinuirano nosila sa nizom teških životnih događaja (hronična bolest, smrt četvoro najstarije braće i sestara, bankrotstvo, itd.)

Godina u kojoj je konstruisan genogram oslikava krizni period u bračnoj zajednici Marte i Sigmunda. Oboje su bili  zaokupljeni  ličnim problemima. Sigmund borbom da njegove revolucinarne ideje budu priznate u naučnim krugovima, a Marta brigom oko šestore dece. Dolazi do distance u odnosima, koju će Sigmund pokušati  da kompenzuje emocionalnim vezivanjem za svastiku Minu, koja dolazi da živi u njihovom domaćinstvu.

Genogram Freud (1)

*Preostali podaci za analizu genograma porodice Freud u potpunosti preuzeti iz knjige „Porodična terapija“, autora Marklene Milojković, Jelene Srne i Radmile Mićović.

“PONAVLJANJE OBRAZACA

  • Reda rođenja (Jakob i Sigmund su prva deca, a Amalija i Marta mlađa deca),
  • Imena – Najmlađe dete u porodicama Sigmunda i njegove sestre Ane dobija ime siblinga (Ana i Marta), Amalijin otac i muž nose isto ime (Jakob), kao i njen brat i sin (Julius). Sigmund dobija ime dede po ocu;
  • Relacionog obrazca – vezanost za dete suprotnog pola (Jakob – ćerka Ana; Amalija – sin Sigmund; Sigmund – ćerka Ana);
  • Doživljaj profesionalne izolacije (“isključeni iz kompaktne većine“) kod Sigmunda, lekara i Jakoba, trgovca;
  • (e)migracije Sigmundove polubraće u London, Sigmunda u London, Sigmundovih predaka Jevreja na istok.

 ŽIVOTNI DOGAĐAJI

  • Koincidencije: smrt Jakoba i dolazak Mine u porodicu, rođenje Sigmunda i smrt njegovog dede Schloma;
  • Hronična bolest u porodici Freud se ponavlja u dve generacije ( majka oboljava od tuberkuloze, a Sigmund od raka. Prisutna je i u Martinoj porodici (brat Isaak);
  • Smrt siblinga u Sigmundovoj ( brat Julius i dva polubrata) i Martinoj porodici ( Isaak, Fabian, Michael, Sarah);
  • Finansijske teškoće i problemi sa zakonom u Sigmundovoj i Martinoj porodici.

TROUGLOVI

Višegeneracijski  obrazac  vezanosti za roditelja  suprotnog  pola i distanca od roditelja  istog pola ( Sigmund – Amalija – jakob; Ana – Sigmund – Marta).

BALANS

Disbalans postoji u porodičnoj strukturi ( Sigmundova porodica porekla je brojnija i složenija od Martine, koja je intaktna) i koheziji ( Martina porodica je kohezivnija).

Balans postoji u iskustvu bolesti i smrti najbližih na dečijem i adolescentnom uzrastu; u ulogama ( muškarci zarađuju, žene se staraju o brojnoj deci); materijalnom stanju (obe porodice su bile trgovačke i ne naročito bogate).”

Postavlja se pitanje zašto su se simptomi koji muče Sigmunda, poput  psihosomatkih  tegoba  i pojačanih strahova  intenzivirali  baš u periodu  između njegove 41 i 44 godine?

Njegova porodica prokreacije  se u tom periodu nalazi u adolescentnoj fazi porodičnog životnog ciklusa, u kojoj je najvažniji razvojni zadatak uspešna separacija i individuacija dece. Kako bi se ova faza “uspešno“ prevazišla potrebna je emocionalna stabilnost i zrelost bračnog  i roditeljskog  para, kao i njihovi stabilni odnosi. Ukoliko su sami bračni parteri ostali zaglavljeni u nekoj od ranijih razvojnih faza, dočekaće nespremno naredne izazove.

Upravo se to desilo Marti i Sigmundu, koji su usled  transgeneracijski  nasleđenih visokih očekivanja i određenih  koalicija, realnih nedaća sa kojima su morali da se bore, kao i distanciranosti  u  emocionalnom smislu, bili zatečeni novim razvojnim zadacima.

Na koji način možemo da posmatramo značaj simptoma identifikovanog pacijenta, Sigmunda Freud-a u sklopu porodičnog sistema?

Kada porodica uđe u adolescentnu porodičnu fazu, roditelji su najčešće u svojim srednjim godinama i dolazi ne samo do ličnog preispitivanja dosadašnjih dostignuća i postignuća, već i do oživljavanja emocionalnih iskustava istog perioda u porodicama porekla.

Sigmund  ponovo preživljava  svoju adolescenciju, prolazeći  kroz  period konfuzije i izolacije. Posvećen je  poslu i  borbi za sopstvene ideje. Intenzivnu emocionalnu vezanost  sada  razvija sa svastikom Minom i kolegom Fliess-om.

Ako zavirimo u prethodnu generaciju, Sigmundov otac se početkom svojih četrdesetih, ženi po treći put , dobija prvog unuka i petog sina, gubi šestog sina i dobija prvu ćerku. Da li bi Sigmund  mogao na  isti način da prebrodi svoju krizu srednjih godina, tako  što će ponoviti očev obrazac i ponovo se oženiti? Da li  odnos sa Minom nosi slično značenje?

Moguće su sledeće hipoteze: – Siptomi su u finkciju održavanja homeostaze. Očuvanju porodice u periodu krize i tranzicije, dok se ne prikupi snaga za konstruktivnije i zdravije rešenje,

  • Simptomi su u funkciji regulisanja bliskosti i distance među roditeljima.
  • Simptomi su u funkciji prorade emocija, tj. emotivnih interakcija (bračne, roditeljske i sibling relacije).