Iako se o tome dosta pisalo, čini mi se da još uvek postoje nedoumice oko toga čime se bave psiholog, psihoterapeut i psihijatar. Kada se nađu pred određenim psihičkim problemom, ljudi često ne znaju kome da se obrate, jer mešaju različite struke i na taj način imaju neadekvatna očekivanja.

Da bismo utvrdili gradivo, ukratko ću razjasniti ove termine.

stressPsiholog je neko ko je dipomirao psihologiju, humanističku nauku, koja ne stavlja akcenat na izučavanje psihopatologije, već na ličnost kao celinu. Psihologija se bavi izučavanjem psiholoških procesa i ponašajnih obrazaca. Najveći procenat ljudi sa kojima psiholozi rade jesu zdravi ljudi koji se, suočeni sa određenim životnim problemima, obraćaju psihologu kako bi dobili stručno mišljenje i savet u vezi nekih životnih pitanja ili pomoć i podršku da razreše neke dileme ili konflikte koje imaju. Tako da se psihologu možemo javiti ukoliko se javilo neko intenzivno osećanje, koje ne uspevamo da kontrolišemo, ukoliko imamo partnerske probleme ili poteškoće u učenju (problem da se koncentrišemo, motivišemo, imamo tremu pri izlaganju, itd), ukoliko imamo neke somatske tegobe (česte glavobolje, bolove u stomaku, pad imuniteta, konstantan umor), a isključeni su medicinski uzroci, itd. Takođe, psiholozi tokom osnovnih studija stiču znanja iz kliničke psihologije i psihodijagnostike, pa su na taj način obučeni da obavljaju različita psihološka testiranja, na prvom mestu psihološku procenu ličnosti. Na osnovu procene i vrste problema, psiholog je obučen da uputi klijenta kod psihoterapeuta ili psihijatra, kako bi dobio adekvatnu pomoć.

psychologyUkoliko je osoba nakon završenih studija humanističke orjentacije, nastavila svoju dalju edukaciju u nekom od psihoterapeutskih pravaca gde je ovladala posebnim tehnikama i strategijama za pružanje profesionalne pomoći ljudima u stanju psihičkog distresa, a nakon toga i praktični rad pod supervizijom, kao i lični rad u nekom psihoterapijskom modalitetu, onda govorimo o psihoterapeutu. Psihoterapeut, takođe pomaže svojim klijentima da se suoče sa mnogobrojnim teškoćama, kako na privatnom, tako i na poslovnom planu, ali je pored toga edukovan i za rad sa psihičkim poremećajima. Međutim, ne može prepisivati lekove.

sigmund-freudPsihijatar, kao specijalista medicine radi psihodijagnostiku i prepisuje farmakoterapiju. Psihijatrija je grana medicine koja je dosta patocentrična i okrenuta je klasifikaciji i dijagnostifikovanju psihičkih poremećaja i bolesti.

Sada kada smo razgraničili ove bliske struke, koje zajednički sarađuju kada je u pitanju briga oko mentalnog zdravlja, kao psihoterapeut, objasnila bih još i dobiti od ove vrste “rada na sebi”. O značaju odnosa između terapeuta i klijenta sam već pisala, tako da ću ovde akcenat staviti na sam princip rada i trajanje same psihoterapije.

Ljudi nisu uvek u mogućnosti da realno sagledaju sopstvene snage, kao ni samu situaciju koju tumače kao frustrirajuću, čime koče uspostavljanje osećaja sigurnosti i blagostanja u sopstveni  život. Često se nađemo “zaglavljeni“ u određenoj  životnoj fazi , što za rezultat ima pojavu specifičnih simptoma, koji nam poručuju da je “psihička ravnoteža“ narušena.

Što smo manje svesni sopstvenih motiva, osećanja, misli, percepcije, itd, to nas oni više kontrolišu i mi sve više ostajemo taoci sopstvenih nefunkconalnih životnih obrazaca. Psihoterapija nam pomaže da osvestimo i inkorporiramo u našu ličnost one sadržaje koje smo prikrivali, otuđili ili ispoljili putem simptoma i time omogućimo sebi lični rast i razvoj sopstvenih potencijala.

Trajenje same terapije u mnogome zavisi od odabranog psihoterapijskog modaliteta, ali i postavljenih ciljeva o kojima se dogovaramo sa terapeutom. Moguće je postaviti neke okvirne smernice, ali bi bilo nerealno i neprofesionalno obećati klijentu da mu sigurno možete pomoći i to u najkraćem mogućem roku.

Dakle, sam process može trajati nekoliko meseci, ali može i nekoliko godina. To sve zavisi od ciljeva koji se postavljaju, brzine i tempa rada kojima je neko spreman da se suoči sa neosvešćenim sadržajima. Takođe, postoje velike individualne razlike, kada je u pitanju saradljivost, uspostavljanje poverenja, sposobnost samoposmatranja i refleksivnosti, kapaciteta za uvid, spremnosti da se udaljimo od “zone komfora”, itd.

Što se modaliteta tiče, ukoliko se radi samo na menjanju ponašajnih obrazaca bez dubljeg uvida u razloge zašto je uopšte došlo do pojave određene simptomatologije, onda će i sama terapija kraće trajati.

A, evo i jednog interesantnog videa koji u glavnim crtama prikazuje glavne psihoterapijske modalitete :

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *