Putem sledecih linkova koji vode ka blogu Mental Wellness-a, mozete se bolje upoznati sa emocijama krivice i stida/srama: http://mentalwellness.rs/poreklo-krivice-i-kako-sa-njom-izaci-na-kraj/ ; http://mentalwellness.rs/kako-prepoznati-stid/.
Ni malo ne cudi, sto se o emociji srama, najcesce govori sa negativnim predznakom. Subjektivni dozivljaj srama je izrazito neprijatan, o cemu najbolje govori gotovo automatsko zatvaranje telesne posture i skretanje/povlacenje pogleda u stranu.

Medjutim, vazno je istaci da ova emocija ima prosocijalnu funkciju, te da kao i svaka druga emocija zauzima znacajno mesto u evolutivnom razvoju ljudske zajednice.

U psiholoskoj studiji, objavljenoj u “The Proceedings of the National Academy of Sciences, Dr Sznycer objasnjava da je funkcija stida u tome da prevenira potencijalnu ugrozenost nasih socijalnih odnosa ili da nas motivise da ih repariramo. Dakle, na ovaj nacin aktivacija stida pomaze nam da brinemo o tome sta znacajni drugi misle o nama i omogucava nam da utvrdimo da li odredjeno ponasanje nosi sa sobom i preveliku cenu po nase socijalne odnose.(*izvor: https://www.huffpost.com/entry/shame-psychology-evolution_n_56d4428ce4b0871f60ebf5c9)

Nas mozak jos uvek funkcionise na isti nacin kako je i pre nekoliko hiljada godina kada smo ziveli u malim lovacko-sakupljackim zajednicama i kada pojedinac nije mogao fizicki da opstane bez podrske svoje zajednice. Vremena su se okolnosti znacajno promenile i postavlja se pitanje kako postici takav balans da mozemo da osetimo stid, ali da nas on ne odvede u osecaj potpune neadekvatnosti, defektnosti, bespomocnosti i propratno samosazaljevanje ili surovo okrivljavanje sebe i/ili drugih, vec u preispitivanje nekih nasih sklonosti i ponasajnih obrazaca? Izrazi poput: “Ni stida, ni srama“ i “Ova osoba je bezobzirna“, kada se neko ne obazire na drustvena pravila, pa i cesto zdrav razum i dobrobit drugih ljudi, ukazuju na prosocijalnu funkciju emocije.

Za decu je izrazito tesko da postignu takav balans, jer je za njih sram gotovo toksican. Ona jos nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete da bi mogla da ga obrade. Dete se na svom razvojnom putu identifikuje najpre sa svojim telom i telesnim senzacijama, zatim emocijama, pa potom odredjenim stavovima i osobinama. U tom smislu posramljivanje deteta moze biti samo kontraproduktivno i voditi dubokom osecaju nemoci i neadekvatnosti koje mu nece pomoci da odrzava funkcionalne socijalne odnose.

Jedno je ukazati detetu na drustveno neprihvatljivo ponasanje i to na adekvatan nacin, primeren uzrastu deteta, a sasvim druga stvar je posramljivati ga. To bi bile one tipicne recenice : “Kako te nije sramota“ ili “ Sram te bilo“, onda kada roditelju nije prihvatljivo neko decije izrazavanje emocija, te zeli da ga sto pre ucutka.

Nazalost, neke duboke rane se prenose i u odraslo doba. Kada sa sobom nosimo „toksicni“ stid, onda mozemo uploviti u perfekcionisticke vode, konstantno se nemilosrdno samokritikovati i okrivljavati za stvari za koje nismo uopste ili smo samo delimicno odgovorni. Krivica i stid su usko povezani, jer osoba lako moze iz osecanja krivice upasti u prostor stida, te posledicno stanja neadekvatnosti, bezvrednosti i inferiornosti. Pisala sam vec o znacaju gradjenja i negovanja samosaosecanja i samoprihvatanja (pogledati sledeci link: http://mentalwellness.rs/zasto-je-tesko-saosecati-sa-sobom/ ), koji su protivotvor za unutrasnjeg kriticara.

Ovom prilikom cu podeliti sa vama jos jednu vezbu, koju sam pronasla kod Dr Mary Kovanen, koju mozete praktikovati u susretu sa unutrasnjim kriticarem:

Razmislite o poreklu svog unutrasnjeg kriticara. Pazljivo slusajte poruke koje sebi ponavljate. Mozete ih i zapisati i onda pokusajte da identifikujte kada ste ih prvi put culi. Ako identifikujete osobu koja vas je na isti ili slican nacin kritikovala, locirajte gde je u telu smestena ta poruka i kakav je to osecaj. Postavite ruku na taj deo tela. Zatim zamislite kako cupate kriticziam iz svog tela i vracate ga osobi kojoj je oduvek pripadao. On pripada toj osobi, ne vama. Primetite kako se osecate, kada predajete tu kriticku izjavu.

*Na eng.
Reflect on the origins of your inner critic. Listen to the statements you repeat to yourself, perhaps even write them down, and try to identify where they originate from. If you then identify, for example, a person who used to criticize you, locate where you are carrying this statement in your body and notice what it feels like. Place your hand on that body part. Then imagine yourself ripping the criticism out of your body and handing it back to the person; it belongs to them, not to you. Notice what that feels like for you to hand over the critical statements.

Izvor: Karla McLaren – Emotion Dynamics

Fotos: Sa FB stranice Gitos Art

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *