Psihoanalitičar, Hajnc Kohut je smatrao da je po rođenju detetov self fragmentisan, te da ne postiji jasan, integrisan doživlaj sebe. Tek kroz iskustvo sa drugim, dete dobija iskustvo celovitog doživljaja sebe, najpre na telesnom nivou. Putem ogledanja, roditelj omogućava razvoj više ili manje stabilnijeg, kohezivnijeg doživljaja sebe u odnosu na prethodno stanje fragmentisanosti.
Self se razvija u odnosu na dva pola: Grandiozni self i Idealizovani roditeljski imago (idealizovana predstava roditelja).
Kroz ogledanje, emocionalnu afirmaciju i ohrabrivanje autentičnog ispoljavanja, roditelj u ulozi self objekta ( funcija koja podržava integraciju selfa, gradivno tkivo pomaljajućeg selfa po Kohutu) potvrđuje i usmerava dete da otkrije šta bi moglo da postane. Da otkrije svoje potencijale i talente. Ceo ovaj proces vodi dete ka osećaju zadovoljstva sopstvenim kapacitetima, ispunjava ga samopouzdanjem i ponosom.
Paralelno, dete, najpre biva tešeno i umirivano u roditeljskom naručju, a kasnije putem identifikacije sa idealizovanim drugim, pronalazi snagu da samo sebe reguliše i umiruje. Ova iskustva holdinga i kontejninga obezbeđuju strukturu, životni pravac, kao i sposobnost samokontrole. Kroz internalizaciju ideala i vrednosti, dete spoznaje razliku ižmeđu dobrog i lošeg.
Optimalna frustracija pomaže nam da se diferenciramo od idealnog objekta, da razlikujemo fantaziju od realnosti, da realistično sagledavamo sopstvene sposobnosti i limite. Zadatak svih nas je da se adekvatno suočimo sa realnošću da nismo centar sveta, da nismo grandiozni i da smo zavisni od drugih. Samo kroz odnos sa empatičnim drugim, koji optimalno ftustrira možemo da prevaziđemo omnipotentnu fantaziju i to nikada u potpunosti.
Kada dete nije dobijalo adekvatnu pažnju i negu, ono neće razviti dovoljno stabilan i kohezivan doživljaj sebe, imaće poteškoće sa smokontrolom i ekcesivno će se kačiti na druge radi potvrde lične vrednosti. Takva omnipotentna potreba za kontrolom troši veliku količinu energije, te ostavlja malo prostora stvaralaštvu.
Kada dođe do narcističke povrede fragilnog selfa, podićiće se strah od fragmentacije, i tada nastupa preplavljenost stidom ili narcistički bes, kao odbrana, te negiranje stida. Stid je jako kompleksna emocija, razvija se kroz objektni odnos sa značajnim drugim i vuče duboke korene, još iz perioda pre nego što je došlo do diferencijacije Ja-Ti.
Ovaj arhaični, primitivni stid, usko je povezan sa strahom od gubitka izvora dobrog, koje dete treba da pounutri.
Shreve i Kunkel su se bavili istraživanjem aktivacije arhaičnog stida u adolesceciji i izdvojili četiri patološka sindroma u okviru razvoja selfa, gde je dolazilo do podizanja prplavljujuće količine stida:
- Hipostimulisani self je rezultat hroničnog neadekvatnog odgovora od strane self objekta tokom ranog detinjstva,
- Fragmentisani self je rezultat nekonzistentnog, kapricioznog odgovora self objekta, koji nije uspeo da podrži razvoj adolescenta u svom totalitetu, te adolescent nije uspeo da razvije kohezivni dođivljaj selfa u većoj meri, te je ostetljivost na narcističku povredu znatno uvećana,
- Hiperstimulisani ili prestimulisani self, rezultat je preterane involviranosti self objekta, koja probija granice i ne poštuje razvojne faze deteta. Posledice su izbegavanje da se bude u centru pažnje, smanjena agensnost, nemanje sigurnog oslonca, povlačenje u izolaciju,
- Preopterećeni self rezultat je prolongirane emocionalne deprivacije. Kada self u razvoju nije imao puno iskustva utehe i umirivanja tokom iskustva subjektivnog stapanja sa omnipotentnim self objektom, irašće u adolescent koji ima velike poteškoće da održi samokontrolu u emocionalno nabijenim situacijama.
Sada možemo videti koji se sve arhaični strahovi mogu aktivirati. Hipostimulisani se plaši susreta sa osećajem unutrašnje praznine, fragmentisani susreta sa doživljajem slabe kohezivnosti, hiperstimulisani sa potrebom da se distancira od drugih, a preopterećeni vidi strah u nemogućnosti da održi kontrolu.
Narcističke potrebe ne nestaju sa odrastanjem, samo menjaju svoj kvalitet. Prerastaju u zrele, ako je osoba zdrava, u suprotnom se intenziviraju, te postaju nezasite i neadekvatne uzrastu osobe.
I kada odrastemo, ne mozemo funkcionisati u izolaciji. Ne mozemo funkcionisati bez empatske razmene. I dalje nam je potrebno da nas neko ogleda, da nas vidi, da dozvoli da budemo svoji, da smemo da pokazemo svoje mane, sumnje, frustracije, i da potvrdimo sopstvene vrednosti i potencijale. Pod većim stresom druga osoba, može poneti ulogu self-objekta, prekopotrebne funkcije koja ce podržati naš self, njegovu celovitost i kohezivnost.
Takođe, nam je potrebno da zadovoljimo potrebu za blizanaštvom, da smo deo neke grupe, da imamo zajedničke imenitelje sa članovima te grupe, da delimo iste vrednosti.
Tu je i potreba za idealizacijom. Detetu obezbeđjuje strukturu, regulaciju i cilj delovanja. Putem identifikacije sa idealizovanom roditeljskom figurom, koju doživljava pouzdano i snažno, deteće se osećati kao deo nečeg većeg i moćnijeg, što ce doprineti internalizaciji sopstvenih ideala.
Uz optimalne frustracije, dete nadilazi svoju infantilnu grandioznost i omnipotentnost, osnaženo realisticnom slikom o sebi. Dete je vremenom naučilo da se samoreguliše i energizovano je, jer čvrsto stoji u sebi. Nije sklono fragmentaciji. Osvaja automomiju, svesno svojih talenata i potencijala, kao i ograničenja. Slobodno je za igru i kreativno ispoljavanje, vođeno idealima. Ima poverenje u sebe i svet, steklo je samokontrolu, naučilo razliku između dobra i zla.
I kada odrastemo, imaćemo potrebu da budemo deo nečeg većeg, moćnog i benevalentnog, ali na jedan zreo i proaktivan način.