Tokom aktuelnog seminara o narcizmu razgovarali smo sa psihoanalitičarem, Renatom Senić o Celanijevom clanku posvećenom Ferbernovoj teoriji.

U članku “Ferbernova metafora ljudskog uma”, Celani pojašnjava kako Ferbern sagledava uticaj traume na formiranje stabilnih i trajnih struktura internalizivanih parcijalnih objekata.

“The superordinate need of the child is not for pleasure or need gratification, but for an intense relationship with another person. If the caretakers do provide opportunities for pleasurable experiences then pleasure is sought, not as an end in itself, but as a vehicle of interaction with others. If only painful experiences are provided, the child does not give up and look for pleasurable experiences elsewhere, but seeks pain as a vehicle for interaction with the significant other. It is the contact, not the pleasure  which is primary.” (Mitchell, 1988)

Ličnost se ne stvara u vakuumu, već uvek kroz interakciju sa drugim. Ne postoji dete bez majke, rekao bi Vinikot. Ferbern, čije učenje je u velikoj meri uticalo na Bolbijevu teoriju privrženosti, kao centralnu temu postavlja upravo detetovu potrebu za odnosom, a ne za pukim zadovoljenjem nagonskih potreba. Za Ferberna su nagoni sekundarna stvar, a objektni odnosi sa značajnim drugim, primarna tačka razvoja. Ferbernov model opisuje tri para selfa i odgovarajućih objektnih relacija, koji se razvijaju u trajne unutrašnje strukture: svesni Centralni Ego, kome odgovara negujući Idealni Objekat, potisnut/najvećim delom u nesvesnom Antilibidinalni Ego, koji rezonuje sa odbacujućim aspektima roditelja, te tzv. Odbacujućim Objektom, i takođe najvećim delom u nesvesnom Libidinalni Ego, koji je sav u žudnji i nadi za dobrim objektom, do te mere da će ga i izmisliti, a koji rezonuje sa tzv. Uzbudjujućim Objektom.

Za razliku od drugih psihoanalitičara, Ferbern  poput Lakana, posmatra dojenče kao potpuno nevino, rođeno sa celoviitm, intaktnim egom. Internalizacija lošeg, dolazi isključivo od strane loših iskustava sa značajnim drugim. Sećanja na prijatna iskustva sa roditeljima, ona negujuća, ispunjena povezanošću, ljubavlju, ogledanjem i ispunjavanjem primarnih psiholoskih potreba, dečiji um će držati odvojeno od onih, koja ukazuju na moguću deprivaciju i/ili zlostavljanje.
Što je više neprijatnih, uznemirujućih iskustva, to će Centralni ego biti slabiji. Dobra internalizovana iskustva( unutrasnji dobri objekti), osnova su zdravog samopoštovanja i samopouzdanja, koje pruža neophodnu fleksibilnost u nošenju sa životnim izazovima.
Iako mozda deluje kontraintuitivno, deca koja predominanto doživljavaju neprijatna iskustva u kontaktu sa roditeljem, ostaće fiksirana za njega. Kao legitimno potpuno zavisna, deca će po svaku cenu čuvati attachment. Što je roditelj “lošiji”, to će se dečija čežnja i potreba za kontaktom povećavati, tako da će dete žrtvovati sopstveni razvoj zarad mrvica ljubavi, jer su one za dete pitanje života i smrti.
Bilo kakva veza je bolja je od nikakve, od okeanske usamljenosti, potpune izolacije i posledično psihičke smrti.
Poput psa, koji će odustati od igre i postati poslušniji , ukoliko ga vlasnik ne hrani, kako bi na neki način kontrolisao situaciju i možda ipak, na kraju dobio neki ostatak hrane, i dete će prihvatiti povezanost sa lošim objektom, kako bi preživelo.

Šta se po Ferbernu dešava u unutrašnjem svetu i na koji način nastaju trajne stabilne strukture losih objektnih relacija kojima smo odani?
Kako bi sačuvalo attachment i dobar objekat, dete mora da disocira sva ona odbacujuća, poražavajuća i deprivirajuća iskustva. Mehanizmom splitinga, pocepaće se dobra od loših iskustava, tako da će dete u svom umu imati doživljaj da ulazi u interakciju sa dva potpuno različita roditelja. Ukoliko loša iskustva dominiraju, biće disocirana, proterana iz svesnog sećanja, jer su suviše bolna i povređujuća po odnos sa starateljem.
Sledeći rascep, koji je karakterističan za Ferbernovu teoriju je onaj između Odbacujućeg i Uzbuđujućeg objekta i odgovarajućeg doživljaja selfa.
Odbacujuci objekat predstavljaju svi oni aspekti roditelja koji odbacuje, posramljuje, unižava i kritikuje, te mu odgovara posramljeni, poraženi, impotentni doživljaj selfa. Ovaj par vezuje mržnja. Antilibidalni self motivisan je da kontinuirano pokušava da urazumi, promeni ili ako ne uspe uništi odbacujuci objekat. Ovaj neprekidni rat prenosi se na unutrašnjih plan, van svesnog pogleda. Unutar sebe, osoba će sama sebe posramljivati i unižavati kada je u ulozi odbacujućeg objekta, ali isto tako, vrlo lako Antilibidinalni self moze projektovati u neki spoljašnji objekat-svog partnera ili dete.
Ove internalizovane strukture vremenom postaju stabilne, kao i sama dinamika, kontinuirana težnja da obe suprostavljene strane spuste oružje i izvine se i realnost da to nikada neće učiniti.
“The truth is that, however well the fact may be disguised, the individual is extremely reluctant to abandon his original hate, no less than his original need of his original objects in childhood.”(Ferbern)
Već sam naglasila kako se na prvom mestu cepaju loša od dobrih iskustava, a potom proteruju u nesvesno.
Kada su loša predominantna i teže da ugroze attachment, u situaciji kada dete doživljava previše razočarenja i odbijanja, kako bi psiholoski preživelo, kreitaće u fantaziji tzv.Uzbuđjujući ili Zavodljivi Objekat. Što je više deprivacije, sve više će žudeti za dobrim objektom, koji će ga voleti i brinuti o njegovim potrebama. Fantazija dozvoljava nadu da je takav objekat tik na dohvat ruke. Ona čuva potencijal za dobro.
Tako se dobiji novo par objekta i selfa. Čežljiv self, koji žudi i nada se poput deteta, koje ushićeno pruža rukice ka roditelju, čim se pojavi u njegovom vidokruku.  Nasuprot ovog selfa, stoji Uzbuđujući objekat, onaj koji zavodi dete, koji je pun obećanja, ali ne i ispunjenja obećanog.  I ako ga na svesnom nivou dete doživljava kao dobrog, predstavlja duboko frustrirajuci i loš objekat, te se i on potiskuje i zapravo aktivira iz nesvesnog. Čežnja je ta koja drži ovaj par u trajnoj relaciji.

U zavisnosti od toga koliko je slab centralni ego, četiri pomenuta aspekta mogu preuzeti izvršnu funkciju iz već precizirane fiksne uloge.

Ferbernova teorija vremenom je pretrpela određene dopune od strane Gantripa i Carveta, ali je to tema za neki drugi tekst.

Ono što bih ovom prilikom istakla vezano je za izazove granične organizacije, za.tzv.potreba – strah dilemu.

Da sumiram, suštinska potreba deteta je da sacuva attachment sa znacajnim drugim, jer je povezanost sa objektom za njega pitanje zivota i smrti.

Kada imamo nedoslednog roditelja, onog koji začikava i zavodi, a onda grubo odbacuje, dete će uposliti različite mehanizme odbrane, od kojih su najznačajniji cepanje i disocijacija kako bi nekako očuvalo dobar objekat na svesnom nivou.

Kada su odbijanja učestala i gruba, dete će se naći u situaciji kada ne može ni da mrzi, ni da voli.

Libidinozne katekse iscrpljuju i prazne dete, jer praktično puca u prazno, ljubav nije uzvraćena, a dete tako ostaje osiromašeno, iskorišćeno i postđeno, jer se ne vrednuje i ne uzvraća na ono što ima da ponudi. Sa druge strane, kako bi se imala nekakva kontrola nad spoljnim objektom, mržnja, takođe nije od koristi, te se ona u vidu proganjanja okreće prema sopstvenom selfu. Ako bi dete sebi dozvililo mržnju, onda bi tek bilo odbačeno, te ne bi dobilo ni one mrvice ljubavi koje onda moze da internalizuje.

Ferbernova teorija pruža sjajnu podlogu za razumevanje i tretman poremećaja ličnosti, daje objašnjenje traumatske povezanosti, kao i moguće negativne terapijske reakcije.

Izvor: David P.Celani, Ph.D. ,Fairbairn’s Metaphor of the Human Mind, 2020

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings