Tokom druge seanse vratile smo se daljoj rekonstrukciji problema. Pokušala sam da saznam koja su M. S. prethodna iskustva i stavovi potpomagali ovakvom načinu reagovanja? M.S. je rekla da to sigurno ima veze sa njenim vaspitanjem. ”Rasla sam u jako povezanoj porodici. Majka, tetke, baka, svi bi učestvovali u rešavanju problema. Iako sam ja imala poslednju reč i donosila odluke, svi su bili tu da pomognu. Relativno rano sam otišla od kuće i udala se. Imala sam svoju nezavisnost, ali, primera radi kada je muž bio poslovno u inostranstvu, uvek sam imala na koga da se oslonim.”

Upitala sam je da li to znači da se zabrinutost javlja zbog uverenja  da se teško može uspeti i biti zadovoljan bez stalne zaštite porodice? “Da li obrazac u kome ste odrasli, koji govori o tome da majka i kćerka treba o svemu da pričaju i sve da dele i da je majka ona od koje se pomoć očekuje u svakom trenutku, pomaže tome da se osećate bespomoćno kada je vašoj kćerki teško u inostranstvu?”

“Pa, mislim da jeste. Ima i toga. Zaista sam uvek mislila da najveću pomoć možeš da dobiješ od porodice. A, i mi smo jako bliske. Možda je ona i suviše pod mojom zaštitom, možda smo napravile preblizak odnos. Naš odnos nije tipičan majka-ćerka odnos, više je prijateljski. Pričamo o svemu i onda ona očekuje moju pomoć. Pa, i ja sam je očekivala od svoje majke. Samo što je tada bilo drugačije vreme. Nije sve bilo toliko teško i nedostižno. Normalno se nalazio posao, stan, započinjala emotivna veza. Sada je sve nekako prekomplikovano. Deca su nezadovoljna na svim životnim poljima. Ne samo moja, mislim, generalno.”

Pitala sam je da li misli da bi njena kćerka uspela sama da reši neki problem, kao kada je bila mlađa, a da je recimo ona sprečena zbog službenog puta da joj pomogne? Pošto je jasno da od kćerkinog psihičkog stanja zavisi i majčina smirenost, želela sam da M.S. pokuša da uvidi da je moguće da njena kćerka uspe da se izbori sa sopstvenim problemima i bez majčine direktne pomoći. Kako je kćerka pokazala sposobnost da se uhvati u koštac sa problemima dok je još bila u porodici porekla, te da donese odluku i uspešno završi fakultet u inostranstvu, to nam ukazuje na njenu zrelost i potencijal da samostalno rešava probleme, ukoliko su  okolnosti takve da ne može direktno da računa na pomoć porodice. M. S. je potvrdila moju hipotezu, pošto je posvedočila da je za neke kćerkine probleme saznala tek nakon što bi bili rešeni, jer kćerka nije htela da je zabrinjava u trenutku kada su se pojavili.

Pošto smo problem najvećim delom razgradile, pitala sam M.S. kako ostatak porodice reaguje na njenu zabrinutost i češto povlačenje u sebe i da li je bilo dana kada briga i bespomoćnost nisu zavladale nakon razgovora o kćerkinim problemima? Odgovorila je da joj povlačenje otežava komunikaciju sa mužem i da on često ne može da razume kako se ona oseća. Da ona ne može da bude zadovoljna ukoliko njena deca nisu zadovoljna. Da im ona samo želi normalan život, koji je i ona imala, ali da se nekako problemi stalno gomilaju i da tome nema kraja. Lakše joj je sa mlađim detetom, jer je ona barem u istom gradu, tako da uvek može da joj se nađe, ukoliko joj zatreba. Sa starijom je drugačije, jer je ona daleko, a tu su i teškoće izazvane drugačijim kulturološkim obrazcima. Međutim, postalo joj je jasno da njena zabrinutost izaziva nezadovoljstvo kod drugih članova porodice i da ona to ne želi.

Onda mi je ispričala kako je starija kćerka skoro imala određene zdravstvene probleme, zbog kojih je morala da se operiše. Operisala se u Beogradu, ali je oporavak bio jako stresan, jer je došlo do komplikacija prilikom hirurškog zahvata. M.S. kaže da je to jako teško podnela i da joj je bilo toliko loše da maltene nije bila ni od kakve koristi.

Iako je pogoršanje simptoma dovelo do ovog uvida, ipak je to bilo nešto nalik “jedinstvenom rešenju”, mogućnost koju bi trebalo razraditi. Zato sam se okrenula pitanjima o preferencijama i značenju.

Upitala sam je da li je iz tog iskustva izvukla neku pouku? Rekla mi je da je tada shvatila da neće biti u stanju nikome da pomogne, ukoliko dozvoli sebi da joj bude tako loše. Kada sam je upitala šta ova nova perspektiva govori o njoj samoj, odgovorila mi je  sledeće: “Razmišljala sam o onome o čemu smo pričali na prošloj seansi, o mom detinjstvu i vaspitanju. Znala sam da će mi se porodica naći šta god da se desi. To sam prenela na sopstvenu decu, želela sam da imaju osećaj sigurnosti. Ali, kao što sam već rekla, tada je sve bilo lakše i niko od nas nije otišao da živi u inostranstvu. Pretpostavljam da sam i suviše želela sve da kontrolišem. Mislim da nekako budem uz nju, iako nisam sa njom. Razumete? Ali, eto, ona je bila ovde i stvarno joj je bilo loše, a ja nisam imala dovoljno snage, jer sam dozvolila sebi da mi bude loše. Mislim da treba više da radim na sebi, da se ne prepuštam panici i depresiji, jer u suprotnom neću biti dobra ni za koga, a ni sama sebi.”

Na trećoj seansi, akcenat sam stavila na pitanja koja će potpomoći dalje “razvijanje priče” i otkriti motive i ciljeve, koji će ovaj razgovor i osigurati.

Pričale smo o tome koji bi to koraci mogli biti preuzeti, kako bi se podržalo novo saznanje. M.S. je rekla da je prethodne nedelje naterala sebe da izađe sa prijateljicama, iako joj uopšte nije bilo do toga. Pitala sam je ko/šta je najviše doprineo/lo tome da ona preuzme takav korak i ko je prvi primetio promenu u njenom ponašanju? (da li je neko primetio?)

Rekla je da je shvatila da se ponašala prezaštitnički prema svojoj kćerci. Da želi da joj pomogne i da će uvek brinuti, ali da su stvari izmakle kontroli. Rekla je da ju je uvek nerviralo to što njena majka i dan danas preterano reagije na svaki, pa i najmanji problem i da je zbog toga često izbegavala da joj se poveri. Sama pomisao da se i ona sada ponaša na sličan način bio je jedan vid otrežnjenja, jer nije želela da drugi imaju takvu sliku o njoj i ne bi želela da I njena deca, takođe počnu da kriju stvari od nje. To bi bilo kontraproduktivno. Dalje je rekla da je suprug prvi podržao pozitivnu promenu i pohvalio njene napore da se odupre depresivnom raspoloženju.

Dalje smo razrađivali koji bi mogli biti sledeći koraci i kakvo značenje za nju ima nova perspektiva. A, zatim smo prešli na jasnije određivanje ciljeva, sada kada je otvoren put za konstrukciju novog narativa u životu M.S.

Pokušala sam da što jasnije prikažem ova tri susreta sa M.S. Želela sam da izbegnem umetanje transkripta, kako tekst ne bi bio predugačak, pa sam se usresredila samo na, po meni, prelomne momente. Iako su ovde zapravo prikazani fragmenti razgovora, što će možda čitaocu odmoći da stekne pravu sliku sa seansi, oni ipak otvaraju značajna pitanja, koja su suštinska za narativnu terapiju. Naravno, nekome će biti potrebno više vremena da uvidi zašto se drži nefunkcionalnih obrazaca, koja je korist od njih, a kolika cena koju plaća i da li je korisnije iznaći neka alternativna rešenja za rešavanje problema?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *