Zapadna kultura je toliko orjentisana ka sticanju, kako bismo sebi obezbedili uspešan i srećan život, da je potpuno zanemarila temu gubitka i oporavak od istog. Svuda se piše o gubitničkom i pobedničkom mentalitetu, pozitivnom razmišljanju i putevima uspeha kroz sticanje materijalnih i nematerijalnih dobara, ali nas retko ko uči kako da se nosimo sa različitim gubicima koji su neminovni u svačijem životu. Učimo i kako da volimo, ali ne i kako da gubimo? Kako da znamo kada smo odtugovali? Kako da se nosimo sa često oprečnim emocijama nakon gubitka? Kako da proradimo sve te emocije i zacelimo rane? Ovo su samo neka od pitanja koje je svako od nas barem jednom u životu postavio.

Kao reakcija na gubitak nama važnog objekta javlja se emocija tuge. Tuga je normalna i prirodna reakcija na gubitak i ne treba je suzbijati, jer je više nego korisna. Na prvom mestu, kada doživimo gubitak, dolazi do nesklada između spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta. Pošto smo emotivno vezani za unutrašnju predstavu objekta, koga smo iz različitih razloga izgubili, potrebno je sada polako odvojiti sve te ugodne emocije investirene u taj odnos, kako bismo povratili usaglašenost sa realnim svetom. To emocionalno odvajanje je bolno, a tuga nam pomažemo u procesu “odvezivanja“ od izgubljenog objekta i oslobodjanja psihičke energije koju ćemo, po želji, ulagati u druge nama značajne osobe, stvari, aktivnosti.

Kada otvoreno pokazujemo tugu, dobijamo i preko potrebnu socijalnu podršku, koja nam pomaže da uvidimo da ima još osoba sa kojima se možemo povezati i graditi odnose, koji zadovoljavaju našu potrebu za negom, poverenjem i sigurnosću. Iz tog razloga svi društveni rituali vezani za obrede prelaza imaju kao najvažniju ulogu održavanje društvene kohezije i solidarnosti.

Tugovanje može biti i komplikovano. Može nam se desiti da ostanemo “zaglavljeni“, tj. u nemogućnosti da se “odvežemo“ od izgubljenog objekta. Kako prema značajnim osobama gajimo ambivalentne emocije, nerazrešeni “emocionalni poslovi“ mogu nas opsedati nakon gubitka i onemogućavati da nastavimo da živimo sa punim kapacitetom za doživljavanje zadovoljstva.

Veliki problem u oporavku od tuge predstavljaju mitovi i pogrešna uverenja o načinu izlaženja na kraj sa gubitkom, ističu Džon V.Džejms i Rasel Fridman, svetski autoriteti za psihologiju žalovanja.

Ovaj tekst ima za cilj da pomogne čitaocima da bolje razumeju sam proces tugovana i pogrešne koncepcije vezane za njega, kao i da pruži određene smernice za praktične tehnike samopomoći koje omogućavaju oporavak od gubitka. U tome ću se rukovoditi iskustvenim radom već pomenutih autoriteta za ovu vrstu problema.

Dok su smrt i razvod očigledni gubici, treba napomenuti i sledeće: preseljenje, polazak u školu, ulazak u brak, diplomiranje, okončanje zavisnosti, značajne zdravstvene promene, penzionisanje, finansijske promene – pozitivne i negativne, odmori, pravni problemi, „prazno gnezdo“. Žalimo za gubitkom svih odnosa koje smatramo bitnim. Ovde treba istaći i sledeće gubitke, koje društvo ne prepoznaje kao uzročnike tuge, a to su: gubitak poverenja, sigurnosti, vere, gubitak vlasti nad sopstvenim telom ( usled fizičkog ili seksualnog zlostavljanje), gubitak detinjstva, itd.

Osnivači svetski poznatog Instituta za oporavak od tuge ističu sledeću definiciju tugovanja, koje predstavlja “sučeljena osećana uzrokovana krajem ili promenom poznatog obrasca ponašanja“.

Oporavak od tuge je emocionalni proces i sastoji se iz niza ispravnih malih koraka koji donose ozalošećeni. Dakle, važno je aktivno raditi na problemu. Za to je potrebna otvorenost, hrabrost i pažnja, kako bi se izvršili svi neophodni koraci koji vode ka isceljenju. Kako je svaki odnos jedinstven, tako je sam proces oporavka takođe jedinstven i predstavlja iznalaženje i rešavanje onoga što je ostalo nerazrešeno u tom odnosu. Na tom putu nam intelekt neće biti od prevelike pomoći, jer su nedovršeni poslovi uvek na nivou emocija.

Džejms i Fridman istiću da se oporavljamo kada se osećamo bolje, kada smo u mogućnosti da uživamo u lepim uspomenama, bez bojazni da će se probuditi bolna osećanja i kajanje. Kada smo u stanju da razgovaramo o tuzi i da uspostavimo kontrolu nad okolnostima u kojima se nalazimo. Kada uspevamo da ponovo da osmislimo život, da mu damo novo značenje, bez straha od nove povrede. Kada dozvolimo sebi s vremena na vreme da osetimo tugu i da je normalizujemo, jer je prolazna. Eho nekadašnjeg tugovanja.

Nakon nekih gubitaka, možemo imati utisak da nam je srce slomljeno i  da se od toga  nikada ne možemo oporaviti. Ako dozvolimo sebi u tim trenucima da prizovemo lepe uspomena na izgubljeno, možemo li osetiti radost? Najćešće možemo i to je znak da naša sposobnost za radovanje nije nepovratno nestala. Oporavak ne znači zaborav. Iako ćemo povremeno osetiti tugu i još uvek gajiti osećanja prema nekome ili nečemu koji više nije sa nama, to ne znači da nismo razrešili tugu zbog gubitka.

Koje to poruke, dobijemo od sredine, koje su može se reći racionalne, ali ne pomažu ili čak odmažu proces tugovanja? Kao što sam napomenula oporavak je emocionalni proces, a poruke koje najčešće dobijamo kreću se na nivou kognicija i zato nemaju efekta.Takve poruke neće biti od koristi za utvrđivanje i razrešavanje nerazrešenih emocija koje sadrži svaki međuljudski odnos. Džejms i Fridman su izdvojili sledeće nefunkcionalne poruke:“

  • Ne tuguj.
  • Zameni izgubljeno.
  • Žali sam/a.
  • Samo joj daj vremena.
  • Budi jak radi drugih budi stalno uposlen/a.“

Možete i sami dopuniti spisak informacijama koje ste vi dobijali u periodu žalovanja. Tokom odrastanja imamo poverenja u određene izvore informacija i ne preispitujemo njihovu tačnost. Verujemo da su takve poruke uvek ispravne. Međutim, praksa je pokazala da ove, iako dobronamerne poruke ne funkcionišu. Ne pomažu ožalošćenom da proradi emocije, te je potreban drugačiji pristup.

Drugi ljudi su često nepripremljeni da nam pomognu da izadjemo na kraj sa gubitkom. Postoji više razloga te nespremnosti. Mogu biti uplašeni i da ne znaju šta da kažu, mogu se bojati naših osećanja, mogu pokušavati da promene temu ili da pribegavaju intelektualizaciji. Mnogi nas prosto neće čuti, neće želeti da pričaju o smrti ili neugodnim temama, neće umeti da se nose sa burnim emocijama ili će prosto visoko ceniti pribranost i kontrolu emocionalnih stanja. Evo nekoliko primera koji će približiti ove komunikacione barijere:

„Saberi se.“

„Ne smeš da gubiš vlast nad sobom.“

„Ne tuguj, važno je da se on/ona više ne pati.

„Budi zahvalan što imaš još jednog sina.“

„Život ide dalje.“

„Sve u životu je prolazno.“

„Naćićeš nekog drugog/u.“

„Sad je na boljem mestu“, itd.

 

Sve ove izjave apeluju na intelekt i ne podstiču ispoljavanje osećanja. Džejms i Fridman smatraju  da : „Pribegavanje intelektualizaciji  pojačava osećaj usamljenosti kod ožalošćenog i stvara utisak da ga povređuju, procenjuju i kritikuju.“ Ožalošćeni često donose zaključak da mora da glume da su se oporavili.

Kako je u jednom tekstu ne moguće prikazati sve aktivnosti koje autori preporučujui, a koje su se pokazale kao korisne, izdvojiću neke smernica za razumevanje samog procesa oporavka. Svakom zainteresovanom da isproba ove tehnike preporučujem knjigu „Oporavak od tuge – Kako preboleti smrt, razvod, gubitak zdravlja, karijere, vere…“, pomenutih autora.

Određene vrste ponašanja nam mogu pomoći da na kratko ublažimo bol, tugu, kao i mnoge druge emocije koje se javljaju tokom tugovanja. One ne moraju biti nezdrave same po sebi, ali ako ih kompulzivno izvršavamo kako bi pobegli od neželjenih osećanja, na duže staze će nam samo činiti medveđu uslugu. Neke od tih aktivnosti su sledeće ( kada god želimo da ne osećamo, konzumiraćemo velike količine hrane, odati se alkoholu ili drogama, raditi fizičke vežbe ili gledati filmove, čitati knjige, izolovati se od ljudi, upražnjavati seks ili se baciti na posao ili kupovinu). Ponavljam neke od ovih aktivnosti nisu same po sebi nezdrave, čak ih je i poželjno raditi, ali ukoliko su nam one beg od stvarnosti i kompulzivno im se predajemo, onda će nas kontrolisati i  otežati proces tugovanja.

Džejms i Fridman daju nam sledeću skicu rešenja, koje se sastoji od pet aktivnosti koje treba obaviti uz pomoć osobe od poverenja: ”

1. Osvešćivanje – da postoji nerazrešen emotivni odnos.

  1. Prihvatanje odgovornosti – da ste vi delom uzrok te nerazrešenosti.
  2. Utvrđivanje poruka koje niste preneli, a koje bi vam omogućile oporavak.
  3. Preduzimanje aktivnosti – da ih prenesete.
  4. Prevazilaženje gubitka – opraštanje sa neprenesenim porukama i bolom.”

Svi međuljudski odnosi su jedinstveni, te je osnovno pitanje koje se postavlja osobi koja je doživela gubitak nekog  odnosa, šta je to što je ostalo nerazrešeno u tom jedinstvenom odnosu.

Nerazrešeni su oni odnosi o kojima ne želimo da razmišljamo ili da o njemu pričamo, oni koji izazivaju strah kada ih se setimo. Nerazrešeni odnosi su i oni u kojima vidimo sve samo u pozitivnim ili samo u negativnim aspektima, kao i oni kod kojih i drage uspomene izazivaju bol.

U pomenutoj knjizi, kao jedna od aktivnosti, ponuđena je izrada Grafikona odnosa.To je grafikon u koji ćemo što objektivnije pokušati da stavimo ključne slike sećanja vezano za odnos koji je prekinut (iz bilo kog razloga), a koji nismo uspeli da razrešimo. Dakle obeležićemo i pozitivne i negativne uspomene. Važno je da detaljno sagledamo odnos i da posebnu pažnju usmerimo na „otkrivanje onoga što bismo želeli da se završilo drugačije, bolje ili da ga je bilo više, kao i na neostvarene nade, snove i očekivanja od budućnosti “, naglašavaju autori. Tražičemo sve ono što bismo voleli da smo uradili ili da nismo uradili, da smo rekli ili da nismo rekli, a želeli smo, a isto ćemo to identifikovati i za drugu stranu odabranog odnosa.

Ovde bih se još osvrnula na ključnu aktivnost pretvaranja Grafikona odnosa u komponente oporavka. Sve neprenesene poruke koje smo identifikovali tokom izrade Grafikona odnosa mogu se smestiti u jednu od sledeće tri kategorije : Izvinjenja, Opraštanja i Značajne emotivne izjave.

Ove poruke će predsavljati srž Pisma razrešenja. Pisanje ovog pisma može biti bolno, ali je i lekovito. Ovim pismom, koje završavamo sa „Zbogom“, opraštamo se od svih bolnih emocija i nerazrešenih poslova, kao i neispunjenih nada i očekivanja. Sa Zbogom se ne završava odnos, već ovaj vid komunikacije koji donosi razrešenje.

Sigurno ste primetili, čitajući ovaj tekst da su izvinjenje i opraštanje među emocionalno nezavršenim poslovima. Šta to znači? Kao prvo, za svaki odnos su odgovorne obe strane. Ne može jedna strana, koliko god „grešila“ da samostalno kreira i održava odnos. Iz tog razloga, treba da se potrudimo da osvestime one aspekte odnosa za koje smo i sami odgovorni. Šta je ono što mislimo da smo mi mogli bolje, više ili drugačije?

Sa druge strane, smatram da bi trebalo pojasniti pitanje oproštanja u konkretnom kontekstu, gde nam nije upućeno izvinjenje i gde se možda i na najbolji način može uvideti pravi

smiso praštanja. Oprostiti drugome, ne znači da tim činom opravdavamo nešto što je uradio, ili da mu dajemo za pravo, niti čak da nužno menjamo mišljenje o njemu. Praštati znači prihvatiti realnost onakva kakva je, bez ulepšavanja ili negiranja. To je intimni lični čin, kojim odustajemo od sujete i ljutnje, koje nam donose kontinuiranu patnju zbog toga što stvari nisu onakve kakve bismo želeli da budu. Opraštanje podrazumeva sagledavanje lične odgovornosti za neki događaj ili odnos, kao i odustajanje od nekih naših želja, nada i očekivanja, koja smo imali od određenog odnosa iz razloga što ih nećemo dobiti, a ne možemo naterati drugu osobu ili sam život da nam ispuni sve što bismo želeli.

Opraštanje nam pre svega donosi duševni mir. Oslobođeni od ljutnje, sujete, prkosa, itd. oslobađamo svoju psihičku energiju za druge kreativnije aktivnosti i funkcionalnije odnose, a samim tim pospešujemo lični rast i razvoj.

Još jednom ću napomenuti da za sve instrukcije oko izrade Grafikona gubitaka, Grafikona odnosa i Pisma razrešenje konsultujete knjigu „Oporavak od tuge – Kako preboleti smrt, razvod, gubitak zdravlja, karijere, vere…“, Džon V. Džejms i Rasel Fridmen, Psihopolis, 2017, Novi Sad. Tu ćete naći i relevantne informacije za oporavak od drugih pomenutih gubitaka, obzirom da je u ovom tekstu najviše bilo primera za gubitke usled smrti ili razvoda/raskida veze.

 

Slika 1. http://www.pressonline.rs/sw4i/thumbnail/tuga.jpg?thumbId=2266380

Slika2.http://www.hsuir.hr/Slike/Vijesti/n_562325_10201107768847062_1952964562_n_2014512105712.jpg

Slika3.http://opusteno.rs/slike/2006/10/sampca-tuga-usamljenost-964/sampca-tuga-usamljenost-16.jpg

Slika 4. http://www.cikpogodi.com/pictures/posteri/Izvini_Izvini__izvini_1366051695.jpeg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *