Cesto pomislimo: “Samo kada bih razumeo/la zasto su mama i/ili tata postupali tako prema meni, bilo bi mi lakse?” Medjutim razumevanje je vise kognitivna radnja, ne nuzno i emocionalna. Uz psiholosko objasnjenje zasto se neko ponasa kako se ponasa, ne znaci da ce nuzno doci olaksanje. Da, razumecemo, ali necemo popuniti unutrasnju prazninu ili naci red u haosu misli i emocija, koje nas cesto preplavljuju.

Potrebno je prihvatanje psiholoske realnosti, a to je da ne mozemo imati detinjstvo koje smo zeleli.

Nismo mi krivi za to. Nisu ni roditelji, jer nisu znali i umeli drugacije (cesto su i oni na slican nacin prolazili kao deca), ali jesu odgovorni sto su nas zlostavljali ili zanemarivali. Za oprastanje, ako dodjemo do toga, je potrebno vreme( individualno je koliko je potrebno). Mozda je bolje reci da je potrebno otpustanje, nego oprastanje. Otpustanje emocija i prorada istih, izgovaranje svega nedorecenog. Svega sto nas tisti. Onoga sto je od tajne preraslo u otrov, jer nije bilo svedoka da nas cuje, vidi, validira, ogleda, utesi, kada nam je to najvise bilo potrebno.

Otpustanje znaci konacnu separaciju od roditelja koji nisu adekvatno odigrali svoju ulogu. Otpustanju prethode ljutnja i tugovanje za srecnim detinjstvom koje nismo imali.

Razne emocije i teme ce izaci na povrsinu. Proces je bolan, a izlazak na drugu stranu oznacava spremnost da se ne drzimo proslosti, spoznavanje sopstvenih sposobnosti i snaga kao odraslih osoba. Mogucnosti da sami sebi pruzimo ono sto nismo dobili, kao i da na odrasli nacin dobijamo ljubav, paznju i validaciju od svog partnera i pijatelja i da sa svojom decom ne odigravamo stare porodicne obrazce.

U terapijskom procesu, postajemo svesni introjekta, koje nesvarene samo prebacujemo na svoju decu, kako bismo napokon mi bili oni “dobri”. A, to bi znacilo da onda oni treba da nastave da nose teret zrtvenog jarca. To se desava ako ne osvestimo transgeneracijsku dinamiku.

Ukoliko postanemo svesni, shvaticemo da nas introjekti zuljaju. Da nisu deo nas. Da ih nismo provarili i da to ne zelimo. Da mozemo da biramo sopstvene vrednosti, a da su uverenja nesto sto je podlozno proveri. Nesto sto nisu cinjenice, samo smo kao jako mali i u tom trenutku bespomocni i zeljni ljubavi i prihvatanja od strane nama vaznih ljudi poverovali u odredjene fantazije. Nismo krivi zbog toga. Nismo mogli i znali bolje, ali sada imamo novu sansu.

Tokom licne analize i psihoterapijske prakse, shvatila sam da postoji odredjen red u procesu samospoznaje. Naravno, samospoznaji nema kraja, ali ono vaznije je da se sam terapijski proces ne moze forsirati i pozurivati.
Postoji vreme za sve.

Telo i psiha u svojoj povezanosti ce znati kada smo spremni za odredjen uvid i emocionalnu obradu.Svaki otpor u nama ima svoju unutrasnju logiku. Nema slucajnosti.

Odredjeni kompleksi u nama trose vise energije od nekih drugih, tako da nista ne moze preko reda. Postoje teme za koje mozda godinama necemo biti spremni, ili cemo ih povrsno obradjivati i to je sasvim u redu.
Medjutim, kako sazrevamo i menjamo se i oslobadjamo psiholoski prostor, radeci na drugim stvarima, docice momenat kada ce delovati da nam je uvid dosao iz vedra neba, da smo se “prosvetlili” i da se osecamo jace ili opustenije ili mudrije i prosto ce se dugogodisnji problem samo rasplesti pred nama. Pocece da nam se desavaju nove i drugacije stari, koje smo godinama cekali

Zasto?

Zato sto vise nismo zarobljeni u stare obrasce, zato sto smo promenili nacin kojim percipiramo stvarnost i poceli da primecujemo i privlacimo osobe, stvari i prilike koje su sada u sinhronizaciji sa novim Ja.

Slika 1: Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival 

Slika2 :Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *