KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

Bliskost u partnerskim odnosima

pexels-photo-medium (2)Najčešći problemi zbog kojih se bračni partneri obraćaju psihoterapeutu direktno ili indirektno uključuju i pitanje bliskosti.

Iako je termin bliskosti u svakodnevnoj upotrebi, zapravo u stručnim krugovima postoje razilaženja oko toga da li je bliskost poželjni cilj bračnih odnosa, koji su njeni suštinski elementi i šta je potrebno da bi se ona dostigla?

Ono što određeno iskustvo među partnerima čini bliskim je zajedničko kreiranje značenja. Iskustvo koje oba partnera smatraju izrazom bliskosti je ono koje je za oboje visoko značajno, i smisleno. Oba partnera se u takvim interakcijama osećaju potpuno uključenim i ispoštovanim, te percipiraju ovakvo iskustvo kao izraz, kako lične vrednosti, tako i samog bračnog odnosa. Bliska interakcija stavlja akcenat na saradnju, uzajamnost i empatičnost.

Dakle, stepen bliskosti među partnerima se može proceniti analizom nivoa do kojeg svaki od partnera  učestvuje u stvaranju značenja, koliko pokazuje empatiju i prihvatanje  drugoga, i da li svojim ponašanjem odnos afirmiše kao partnerski.

person-couple-love-romantic

Kako bliskost uključuje saradnju i uzajamnost, usko je povezana sa raspodelom moći među partnerima. Ukoliko su partneri više okrenuti nekoj vrsti kompeticije u bilo kom aspektu svog odnosa, to će se odraziti na ko-kreaciju značenja u značajnim diskursima. Različite su prepreke, koje utiču na formiranje bliskih interakcija u braku.

U ovom tekstu, biće reči o preprekama koje su posledica rodne socijalizacije oba partnera u još uvek preovlađujućem patrijarhalnom kulturološkom modelu. Na njih se mogu nadovezati i nerealna očekivanja od partnera.

Određen nivo otvorenosti i osetljivosti u suštinskoj je suprotnosti sa načinom na koji se dečaci socijalizuju. Tokom odrastanja, dečaci od  svoje okoline dobijaju poruke o tome da treba da izbegavaju svako pokazivanje slabosti. Podstiču se u tome da svoja osećanja zadrže za sebe, što će ojačati njihovu sposobnost za samokontrolu, kada je u pitanju ekspresija “zabranjenih“ emocija. Ovakav vid samokontrole ne ide ruku pod ruku sa duhom otvorenosti i saradnje. Dečaci se nagrađuju kada pokazuju snagu i rešavaju praktične probleme, te su skloniji međusobnoj kompeticiji i iskazivanju moći.

Fokusiranje na praktična rešenja je svakako korisna veština, ali naravno ne može biti zamena za empatisanje sa svojim partnerom. Obično se dešava da kada se žena obrati mužu da je zabrinuta u vezi nečega, on će joj ponuditi neko praktično rešenje. Iako je njegova namera pozitivna, žena će ovakav postupak doživeti kao obeshrabrujući, smatrajući da njena osećanja nisu uvažena i vrednovana. Neće doći do bliskosti, već će se žena naljutiti, povući ili promeniti temu.

pexels-photo-28725-mediumČesto i sami muškarci sebe smatraju nekompetentnim za ovakvu vrstu empatičnog i podržavajućeg razgovora, pa će se da bi izbegli bol i neprijatnost zbog percipiranog neuspeha, sami povući iz komunikacije. Izbegavaće kontakt očima, povući se u ćutanje ili pokušati da promene temu.

Seksualnost je, takođe mesto gde različita uverenja i očekivanja svakog od partnera mogu dovesti do problema na polju bliskosti. Ukoliko muškarac  izjednačava intimnost sa seksualnošću, jer ima uverenja da je samo tokom seksualnog kontakta prihvatljivo da pokaže svoje emocije i osetljivost, on će insistirati na seksualnom odnosu, kako bi osetio bliskost sa svojom ženom. Međjutim, ukoliko njegova partnerka smatra da je zapravo bliskost preduslov seksualnom kontaktu, njih dvoje će se naći u začaranom krugu, i zatvoriće kanale međusobnom razumevanju.

Mnoge devojčice su vaspitavane tako da razvijaju, sa jedne strane svoje verbalne sposobnosti, a sa druge interpersonalne veštine, sa fokusom na kapacitet za brigu o drugome, kao pandan korišćenju moći kao sredstvu uticaja (koji je namenjen muškarcima).

Ako pođemo od preduslova bliskosti, a to je pretpostavka da svaki partner jednako učestvuje u stvaranju značenja, ženino uverenje da je ekspert za interpersonalne odnose, može ugroziti uspostavljanje bliskosti među partnerima. Ukoliko supruga sebe percipira za stručniju u kreiranju značenja, barijera uspostavljanju bliskosti je podignuta.

Bračna terapija je jedna od mogućnosti za koju se odlučuju parovi, kojima je bliskost jedan od ciljeva uspešnog braka. Na terapiji, partneri će u bezbednom okruženju, uz pomoć podržavajućeg terapeuta nastaviti da uče jedan o drugome. Otkriće koja to uverenja i mehanizmi odbrane otežavaju međusobno prihvatanje.

pexels-photo-70737“Pomoći supružnicima da ostanu radoznali jedan za drugoga i da mogu da se „ogledaju“ u drugome, verovatno je najkonkretnija pomoć koju bračni terapeut može da pruži za ovaj problem“, navodi bračni terapeut Cheryl Rampage.

Šta je sa tom „hemijom“?

blog porodicaJoš 50-tih godina prošlog veka, porodični terapeut Henri Diks definisao je tri grupe faktora koje sudeluju pri izboru partnera u koga se „zaljubljujemo. U pitanju su sledeći faktori:

I SOCIJALNI FAKTORI – klasa, religija, novac…                                                            

II SVESNI INDIVIDUALNI RAZLOZI poput dobrog izgleda, zajedničkih interesa, itd.

III NESVESNA PRIVLAČNOST- opštepoznata pod terminom „hemija“.

Šta podrazimeva ta „hemija“?

Robin Skiner, eminentni  psihoterapeut, pokušao je da nam to razjasni uz pomoć svog bivšeg klijenta, Montipajtonovca Džona Kliza u fantastičnoj knjizi „Kako preživeti sopstvenu porodicu”.

blog1Iz svog dugogodišnjeg iskustva sa porodicama i parovima, kao i različitim eksperimentima, o kojima će dalje u tekstu biti više reči, Skiner je došao do sledećeg zaključka: – „ Ono što će privuči dva buduća bračna partnera, na podsvesnom nivou je ništa drugo do sličnost u porodičnoj istoriji ovih individua.“

To je svakako zanimljiva hipoteza, ali potrebni su i empirijski podaci koji bi je potvrdili. Najpouzdaniju demonstraciju načina na koji funkcioniše nesvesna privlačnost,  pruža vežba  Porodičnih sistema, koju su Skiner i njegove kolege nebrojano puta ponovile sa različitim grupama ljudi.

Prvi put kada je prisustvovao ovoj vežbi, grupu su čineli studenti prve godine fakulteta, koji još uvek nisu stigli da se međusobno upoznaju.

Članovima grupe nije dozvoljeno da komuniciraju međusobno, dok traje proces uparivanja. Tek kada izaberu drugog člana, mogu da razgovaraju i pokušaju da dokuče zbog čega su napravili baš taj izbor. Podstiču se da uporede porodične istorije.

Nakon tog razgovora,  od svakog para  se traži da se upari sa još jednim parom iz grupe kako bi formirali porodični model.

Kada svi članovi, sada kvinteta uporede svoje porodične istorije, i to podele sa terapeutima koji vode vežbu, dolazi se do fascinantnih podataka. Sva četri člana dele specifična zajednička iskustva. U pitanju može biti određena emocionalna atmosfera, emocije koje je dozvoljeno /zabranjeno iskazivati; specifican tip odnosa (npr. jako umrežene porodice), odsustvo jednog roditelja u posebno osetljivoj razvojnoj fazi, značajan gubitak u sličnim godinama, itd.

Zanimljivo je da pojedinci koji ostanu neupareni takođe dele zajednička iskustva. Svaki put kada je rađena ova vežba, pokazalo se da je ono što spaja ovakve pojedince u svakoj grupi dobro poznat osećaj „odbačenosti“. Ovi pojedinci su ili rasli uz očuha/maćehu, ili su bili usvojeni, ili su odrastali u Domu za nezbrinutu decu, itd.

Empirijski podaci potvrđuju početnu hipotezu.

Ljudi su se iznova i iznova uklapali u različite grupe, i uvek je postojala ta nevidljiva spona koja ih je privlačila. I uvek bi nakon razgovora dolazili do istog zaključka, a to je da ih sve povezuju specifična porodična iskustva. Previše koincidencija, da bi bila puka slučajnost.

Na koji način se takve osobe prepoznaju?

Putem signala koje svako od nas odašilje na osnovu karakterističnih izraza lica, držanja, pokreta tela, načina oblačenja, itd. Dakle, načinom na koji se krećemo i gestikuliramo šaljemo određene poruke (npr. depresivna osoba će se kretati bezvoljno, imati specifične bore na licu, oklembešeno držanje…)

Ono što je značajno istaći jeste da pored promenljivih emocija koje konstantno doživljavamo, svako od nas manifestuje  i uobičajene emocije i stavove, koje proizilaze iz naše ličnosti.

Svaka porodica deli karakterističan skup emotivnih stavova. Neke emocije će biti tretirane kao „dobre“ i njihovo otvoreno izražavanje je podržano od svih članova porodice, dok će druge biti  „loše“ i „zabranjene“. Neke porodice su generalno krute u izražavanju emocija, dok su druge potpuno opuštene.

blog3Članovi porodice dele iste emotivne navike i putem vaspitanja će podsticati učvršćivanje određenih osobina.

Kada se „zaljubljujemo“ u potencijalne partnere, podsvesno ćemo biti privučeni zajedničkim emocionalnim stilom, podsredstvom pomenutih signala. Privlačiće nas ljudi sa sličnim emotivnim navikama. Možda upravo oni koji su propustili istu razvojnu fazu kao i mi.

Tekst ću završiti  sledećim citatom Robina Skinera: „Mi nosimo svoju porodicu sa sobom, negde u sebi i šaljemo signale zahvaljujući kojima nas drugi sa sličnom porodičnom istorijom prepoznaju.“

IZVOR: Robin Skiner i Džon Kliz –  Kako preživeti svoju porodicu, Odiseja, 2011, Beograd.

Genogram porodice Freud II deo

ŽIVOTNI CIKLUS

Frojd pop artPrema podacima iz Sigmundove autobiografije, može se zaključiti da je njegovo rano detinjstvo obeležilo više značajnih životnih događaja: promene mesta boravka (Frajburg, Lajpcig, Beč), kao i emigracija dela familije u London; rađanje brojnih siblinga i smrt bliskih porodičnih članova (brata i ujaka); brojne materijalne toškoće koje su oca i strica dovele i do problema sa zakonom, itd.

Kao adolescent, Sigmund je bio stidljiv i zavoren u socijalnim kontaktima sa vršnjacima, fokusiran na učenje. Emocionalno jako vezan za majku, kojoj se divio, a distanciran u odnosu sa ocem, prema kome je osećao određenu dozu prezira. Takođe, rivalstvo prema sestri Ani, koje se javilo po njenom rođenju, nastavilo se i kroz adolescenciju i praktično je ostalo nepromenjeno tokom čitavog života.

Studiranje je bilo uspešno, ali je Sigmund odugovlačio sa osamostaljivanjem u smislu zaposlenja i ženidbe. Nakon više od četiri godine zabavljanja, oženiće svoju devojku Martu, sa kojom će imati šestoro dece.

Sigmund i Marta imaju drugačija porodična iskustva u smislu porodične kohezivnosti, koja će preneti u novu bračnu zajednicu. Sigmund je osećao ljubomoru prema  Martinoj vezanosti  za svoju porodicu porekla, koja se kontinuirano nosila sa nizom teških životnih događaja (hronična bolest, smrt četvoro najstarije braće i sestara, bankrotstvo, itd.)

Godina u kojoj je konstruisan genogram oslikava krizni period u bračnoj zajednici Marte i Sigmunda. Oboje su bili  zaokupljeni  ličnim problemima. Sigmund borbom da njegove revolucinarne ideje budu priznate u naučnim krugovima, a Marta brigom oko šestore dece. Dolazi do distance u odnosima, koju će Sigmund pokušati  da kompenzuje emocionalnim vezivanjem za svastiku Minu, koja dolazi da živi u njihovom domaćinstvu.

Genogram Freud (1)

*Preostali podaci za analizu genograma porodice Freud u potpunosti preuzeti iz knjige „Porodična terapija“, autora Marklene Milojković, Jelene Srne i Radmile Mićović.

“PONAVLJANJE OBRAZACA

  • Reda rođenja (Jakob i Sigmund su prva deca, a Amalija i Marta mlađa deca),
  • Imena – Najmlađe dete u porodicama Sigmunda i njegove sestre Ane dobija ime siblinga (Ana i Marta), Amalijin otac i muž nose isto ime (Jakob), kao i njen brat i sin (Julius). Sigmund dobija ime dede po ocu;
  • Relacionog obrazca – vezanost za dete suprotnog pola (Jakob – ćerka Ana; Amalija – sin Sigmund; Sigmund – ćerka Ana);
  • Doživljaj profesionalne izolacije (“isključeni iz kompaktne većine“) kod Sigmunda, lekara i Jakoba, trgovca;
  • (e)migracije Sigmundove polubraće u London, Sigmunda u London, Sigmundovih predaka Jevreja na istok.

 ŽIVOTNI DOGAĐAJI

  • Koincidencije: smrt Jakoba i dolazak Mine u porodicu, rođenje Sigmunda i smrt njegovog dede Schloma;
  • Hronična bolest u porodici Freud se ponavlja u dve generacije ( majka oboljava od tuberkuloze, a Sigmund od raka. Prisutna je i u Martinoj porodici (brat Isaak);
  • Smrt siblinga u Sigmundovoj ( brat Julius i dva polubrata) i Martinoj porodici ( Isaak, Fabian, Michael, Sarah);
  • Finansijske teškoće i problemi sa zakonom u Sigmundovoj i Martinoj porodici.

TROUGLOVI

Višegeneracijski  obrazac  vezanosti za roditelja  suprotnog  pola i distanca od roditelja  istog pola ( Sigmund – Amalija – jakob; Ana – Sigmund – Marta).

BALANS

Disbalans postoji u porodičnoj strukturi ( Sigmundova porodica porekla je brojnija i složenija od Martine, koja je intaktna) i koheziji ( Martina porodica je kohezivnija).

Balans postoji u iskustvu bolesti i smrti najbližih na dečijem i adolescentnom uzrastu; u ulogama ( muškarci zarađuju, žene se staraju o brojnoj deci); materijalnom stanju (obe porodice su bile trgovačke i ne naročito bogate).”

Postavlja se pitanje zašto su se simptomi koji muče Sigmunda, poput  psihosomatkih  tegoba  i pojačanih strahova  intenzivirali  baš u periodu  između njegove 41 i 44 godine?

Njegova porodica prokreacije  se u tom periodu nalazi u adolescentnoj fazi porodičnog životnog ciklusa, u kojoj je najvažniji razvojni zadatak uspešna separacija i individuacija dece. Kako bi se ova faza “uspešno“ prevazišla potrebna je emocionalna stabilnost i zrelost bračnog  i roditeljskog  para, kao i njihovi stabilni odnosi. Ukoliko su sami bračni parteri ostali zaglavljeni u nekoj od ranijih razvojnih faza, dočekaće nespremno naredne izazove.

Upravo se to desilo Marti i Sigmundu, koji su usled  transgeneracijski  nasleđenih visokih očekivanja i određenih  koalicija, realnih nedaća sa kojima su morali da se bore, kao i distanciranosti  u  emocionalnom smislu, bili zatečeni novim razvojnim zadacima.

Na koji način možemo da posmatramo značaj simptoma identifikovanog pacijenta, Sigmunda Freud-a u sklopu porodičnog sistema?

Kada porodica uđe u adolescentnu porodičnu fazu, roditelji su najčešće u svojim srednjim godinama i dolazi ne samo do ličnog preispitivanja dosadašnjih dostignuća i postignuća, već i do oživljavanja emocionalnih iskustava istog perioda u porodicama porekla.

Sigmund  ponovo preživljava  svoju adolescenciju, prolazeći  kroz  period konfuzije i izolacije. Posvećen je  poslu i  borbi za sopstvene ideje. Intenzivnu emocionalnu vezanost  sada  razvija sa svastikom Minom i kolegom Fliess-om.

Ako zavirimo u prethodnu generaciju, Sigmundov otac se početkom svojih četrdesetih, ženi po treći put , dobija prvog unuka i petog sina, gubi šestog sina i dobija prvu ćerku. Da li bi Sigmund  mogao na  isti način da prebrodi svoju krizu srednjih godina, tako  što će ponoviti očev obrazac i ponovo se oženiti? Da li  odnos sa Minom nosi slično značenje?

Moguće su sledeće hipoteze: – Siptomi su u finkciju održavanja homeostaze. Očuvanju porodice u periodu krize i tranzicije, dok se ne prikupi snaga za konstruktivnije i zdravije rešenje,

  • Simptomi su u funkciji regulisanja bliskosti i distance među roditeljima.
  • Simptomi su u funkciji prorade emocija, tj. emotivnih interakcija (bračne, roditeljske i sibling relacije).

Genogram porodice Freud – I deo

U jednom od prethodnih tekstova sam vas u opštim crtama upoznala sa genogramom. Sada je pravi trenutak da sagledate kako taj dijagram zapravo izgleda, putem primera. A, da bude interesantno, sagledaćemo konstelaciju jedne jako poznate porodice, a to je porodica Sigmunda Freud-a.

Genogram Freud

 

Za konstrukciju genograma porodice Freud, uzeta je 1900-ta godina, koja je vrlo značajna po tome što je tada Freud okončao svoju petogodišnju samoanalizu i izdao svoje prvo značajno delo „Interpretacija snova“.

Evo i malo autobiografskih podataka:

sigmund-freudSigmund  je kao dete maštao o sebi kao o junaku Hanibalu, a onda i kao rabinu poput svog dede. Te fantazije je svesrdno podržavala njegova mlada majka, kojoj su još u trudnoći prorekli da će joj sin biti veliki čovek.

Iz Freud-ovih  autobiografskih spisa dolazimo do podatka da je celog života imao naivnu veru u autoritete, koji ga po pravilu nisu prihvatali na način na koji je on očekivao. Ambivalentan odnos prema autoritetima produkt je njegovog kompleksnog odnosa sa dosta starijim distanciranim i pasivnim ocem koji je imao velika očekivanja od sina,  ali nije umeo da mu pruži podršku, niti bude model sa kojim će moći da se identifikuje.

Dva životna perioda kojima daje na značaju su četrdesete godine, period velike usamljenosti i izolacije, unutrašnjih i spoljašnjih borbi, kada je patio od brojnih emocionalnih psihosomatskih poremećaja i imao izražen strah od smrti i ulazak u 50-te, kada postaje svetski poznat i priznat sa mnogobrojnim saradnicima. U starosti je oboleo od raka usne duplje, mnogo se mučio , izgurao čak 33 operacije i umro u 83-oj godini života u Londonu, pred sam početak II svetskog rata.

Da bi analizirali genogram, potrebno je sagledati porodičnu strukturu, životni ciklus porodice u trenutku vršenja analize, ponavljanje obrazaca, ključne životne događaje, utrougljavanje u odnosima, balans/disbalans.

Kako budete pratili interpretaciju, moćićete paralelno da istražujete značenje  simbola na samom dijagramu. Može vam biti vrlo zanimljivo. Otkrićete šta znače krugovi i kvadrati, popunjeni kvadratići, dvostruke i trostruke crte, one isprekidane, ili one kaskadne, itd.

 

I porodična struktura

Sigmund Freud je rođen kao najstarije od osmoro (sedmoro žive) dece u očevom trećem i majčinom prvom i jedinom braku. O očevim prethodnim brakovima nema puno podataka. U svakom slučaju Sigmund je Jakobu bio peti sin, ali je dvoje muške dece is prvog braka umrlo još dok su bili bebe. Jakobovi sinovi iz prvog braka su praktično bili vršnjaci njegove treće žene Amalije, Freud-ove majke. Sigmund je deset godina stariji od svog najmlađeg brata, a između njih je bilo pet sestara i brat Julius, koji je umro ubrzo nakon rođenja.

Ime i životni put je nasledio od svog dede. Očekivanja od roditelja su bila velika, s tim što ga je majka, kao prvorođenog sina, ljubimca svesrdno podržavala i pomagala mu da razvije ambiciju, upornost, istrajnost i optimizam.

U svojoj autobiografiji, Sigmund će reći sledeće: “Muškarac koji je neprikosnoveni ljubimac svoje majke celog života zadržaće osećanje pobednika, a to poverenje u uspeh, često indukuje i stvarni uspeh“.

Nije imao konkurenciju, barem kada je majka u pitanju, jer je punih 10 godina bio jedino muško dete u porodici. Rivalitet će se javiti prema najbližem siblingu Ani, koja je bila tatina ljubimica.

Vrlo neobična porodična konstelacija je već sam po sebi predstavljala izvor složenih porodičnih odnosa. U vreme Sigmundovog rođenja, njegov otac je već bio deda svom najstarijem unuku, dok su sinovi iz prvog braka, bili praktično vršnjaci njegove treće žene Amalije, Sigmundove majke.

Česte selidbe, smrt mlađeg brata, kao i već pomenuta porodična konstelacija predstavljale su plodno tlo za razvoj različitih dečijih fantazija i zagonetnih pitanja.

Priče o strahovima – uvodni deo

Čovek se ne boji samo opasnosti koja postoji, nego još više opasnosti koju sluti; boji se i mogućeg i nemogućeg. Uobražene opasnosti su najdublje, i uobraženi neprijatelji su najkrvoločniji.

Jovan Dučić

Mali uvod u priču o strahovima.

 

Čega se sve plašimo? Koji su razvojni, a koji neurotski strahovi? Kako dolazi do napada panike i kako se boriti sa anksioznošću?, samo su neka od pitanja sa kojima ćemo se vrlo brzo uhvatiti u koštac na stranicama bloga. Pratite nas!

Šta nije pozitivna psihologija?

Tvorac pozitivne psihologije je američki psiholog Martin Seligman, koji se zalaže za ideju da mentalno zdravlje treba da bude nešto više od izostanka mentalne bolesti. Sam termin pozitivna psihologija nije najadekvaniji, jer implicira da bi sadašnja naučna psihologija onda mogla nositi naziv “negativna“, što bi bilo krajnje besmisleno.

people-1230872_640Ono što je veliki doprinos pojave tzv. “pozitivne“ psihologije je u tome što se povećao broj istraživanja pozitivnih ljudskih stanja. Pojmovi kao što su sreća, fluktuacija i procvat postaju centralne teme ovakvih istraživanja, kao i traganje za načinima kako da negujemo pozitivne emocije i živimo srećnije i smislenije živote. Slažem se da je jako važno izbalansirati i integrisati različita polja istraživačkog rada u okviru psihologije.

Termin “pozitivna psihologija” je iztrgnut iz svog naučnog konteksta i široko se koristi uz različite površne, pojednostavljene, prakse, koje nisu empirijski potvrđene, ali su primamljive, najčešće usled harizmatičnosti osoba koje ih plasiraju na tržište. Tome u prilog govori i preplavljenost naših knjižara svakakvim knjigama i priručnicima, koji obećavaju ostvarivanje svih naših želja i ciljeva ukoliko pratimo neke korake i uputstva, koje nam taj autor ili motivacioni govornik nudi. Ukoliko ne ostvarimo sve što je napisano, pa mora da nismo pažljivo pratili uputstva ili se nismo dovoljno trudili, pošto su ona „nepogrešiva“.

Ovakve zloupotrebe nisu neka novost, jer će u današnjem užurbanom svetu mnogi posegnuti za instant rešenjima koja obećavaju da će ih učiniti srećnim i uspešnim, bez kritičkog sagledavnja postavki na kojima se neki pristup zasniva.

snow-1283278_640“Mislite pozitivno i redovno izgovarajte svoje pozitivno mišljenje i afirmacije”, samo su neka od uputstva koja se nude.

Ja bih rekla, budimo realistični, možemo održavati opšti pozitivan stav prema životu, ali ne i ZAHTEVATI da nam sve misli budu pozitivne i afirmišuće. Iz prostog razloga jer je to nemoguće.

Takvim insistiranjem na pozitivnom razmišljanju pravimo sebi zabranu da osećamo i neprijatne emocije, koje imaju svoju svrhu. Ako smo npr. tužni, treba da dozvolimo sebi da se tako osećamo, jer samo na taj način možemo da obradimo gubitak i da se reorganizujemo. Svako insistiranje na samo jednom dijapazonu emocija, automatski u nama stvara psihološki otpor. Možemo do besvesti ponavljati afirmativne tvrdnje, ali ukoliko podsvesno ne verujemo u te tvrdnje ili ukoliko potiskujemo i negiramo neprijatne emocije kako bi na silu “ostali pozitivni”, onda sebi pravimo medveđu uslugu i vremenom postajemo jako frustrirani. Tu je naravno i značaj delanja. Nijedna vizualizacija ili afirmacija nam ne može pomoći u ostvarenju ciljeva ukoliko se ne pokrenemo, ukoliko ne napravimo konkretan, realističan i uvremenjen plan i onda se korak po korak krećemo ka željenom cilju. A da bi napravili realističan plan moramo i sami biti realistični, predvideti potencijalne probleme, sakupiti relevantne informacije i biti strpljivi i istrajni.


woman-570883_640To ćemo postići samo ako iskreno i duboko pogledamo u sebe i osvestimo svoje otpore. Ako znamo svoje prednosti, ali i ograničenja, kako bismo kreirali recept za uspeh, baš po svojoj meri.

Kao i u svemu, potrebna je ravnoteža, ne možemo pobeći od ljudske prirode. Dobro je sebe motivisati, negovati pozitivni samogovor u smislu da sebe bodrimo i motivišemo u postizanju željenjih ciljeva, da vizualizujemo pozitivne ishode. Nije dobro ignorisati čitav jedan aspekt realnosti, postati “rob afirmacija” u iluzornoj želji da postignemo stanje apsolutne sreće i blagostanja.

Da se vratim Martinu Seligmanu i naučno zasnovanim idejama pozitivne psihologije. Njegovo stanovište se bazira na tome da se pre svega treba unaprediti život ljudi koji ne boluju od mentalnih bolesti. Druga važna stvar je da unapređivanje sopstvenog života nikako ne treba da znači da se od nas zahteva da uvek budemo pozitivni i da „negativne“ emocije treba ugušiti i potiskivati. To bi bilo kontraproduktivno. Potiskivanjem emocije, ona neće nestati. Svaka emocija ima svoj razlog postojanja i imamo svako pravo na svoja osećanja i iskazivanje istih. Poenta je u radu na sebi, u konstantnom unapređivanju svojih kompetencija, boljem i dubljem upoznavanju sebe, iskorišćavanju sopstvenih snaga i potencijala, vođenju smislenog života.  A, smisao biramo sami, kao i stvari koje će nas učiniti srećnim.

Da biste poslušali šta sam Martin Seligman govori o tome kako možemo da unapredimo sopstveni život pogledajte sledeći snimak:

Strukturalna metoda u porodičnoj terapiji

baby-boy-child-cute-40998-large blog porodica 3Jedan od najpoplarnijih sistemskih pristupa rada sa porodicom je strukturalna porodična terapija, koju je još krajem 60-tih godina prošlog veka utemeljio Salvador Minuchin sa svojim saradnicima na Philadelphia Child Guidance klinici u Americi.

Ova sistemska paradigma formirana je u radu sa siromašnim portorikanskim porodicama iz predgrađa i geta, koji su bili zainteresovani za jedan aktivniji i direktivniji terapijski pristup, koji bi bio u mogućnosti da pruži brza i konkretna rešenja. Tokom 70-tih i 80-tih godina, razvijala se u pravcu rada sa porodicama dece i mladih obolelih sa bolestima psihosomatske prirode. Strukturalna terapija se u svojoj osnovi oslanja na opštu teoriju sistema, ali ideje crpi i iz humanističke, egzistencijalne filozofije.

Salvador Minučin je svojom harizmom, specifičnim humorom (pravovremenim) i vešto skrojenim metaforama na izvanredan način koristio sopstvenu ličnost u radu sa parovima i porodicama. Bio je jako direktivan, delujući iz ekspertske pozicije, ali tek kada se u potpunosti ”pridruži porodici.

Strukturalni model posmatra rad sa disfunkcionalnom porodicom na sledeći način: Disfunkcionalna porodica je složen dinamički sistem koji je zaustavljen u homeostazi. Neadekvatno funkcionisanje porodičnog sistema može biti poboljšano i pokrenuto ka razvoju, ukoliko terapeut uspe da poremeti postojeću homeostazu, stvaranjem krize u samom sistemu.

Kako je nemoguće u jednom tekstu predstaviti sve aspekte strukturalnog pristupa, koncentrisaću se na ključne koncepte i sam terapijski postupak u smislu skeniranja porodičnih transakcija i dijagnosticiranja problema.

pexels-photo blog porodicaPorodica je živi sistem sastavljen od organizovanih i nezavisnih delova, subsistema (roditelji, deca), koji je u konstantnom procesu razmene sa svojom sredinom, kako bi se adaptirala promenljivim uslovima. Stalna interakcija između porodičnih subsistema formira trajne obrasce ponašanja, koji se prepoznaju kao predvidljiva rutina.

Ove aktivnosti (porodične funkcije i operacije), zajedno sa porodičnim ulogama i pravilima, koja ih regulišu čine stukturu jedne porodice.

Najvažnija stvar u proučavanju porodične strukture je dolaženje do njenog dinamičkog odraza, tj.sekvencijalnog procesa. Sekvenca je vidljivi ciklus interpersonalnih ponašanja, koji se sa pravilnošću javljaju u porodičnom životu.

Strukturalni terapeut će izdvojiti određenu sekvencu i punktuirati, staviti određeni događaj u fokus i onda pokušati da je prekine različitim tehnikama (opisivanje, preuokviravanje, instruiranje, itd.)

Prema strukturalistima, poremećaji u porodičnoj strukturi, funkcionisanju i razvoju pokazatelj su njene patologije.

Patološke ili disfunkcionalne porodice su one koje su blokirane u homeostazi. Na bilo koji znak povećanog stresa, unutrašnjeg ili spoljašnjeg pritiska, ovakve porodice reaguju defanzivno ili rigidno.

Zatvaraju svoje granice, nastavljaju sa nefunkcionalnim oblicima ponašanja, čime ostaju slepi za alternativne mogućnosti i rešenja. U svom otporu, izbegavaju potencijalnu krizu, a samim tim i promenu, tako da onemogućavaju napredak.

Dakle, kod disfunkcionalnih porodica, moguća su tri osnovna oblika patologije sistema: patologija granica, veza i moći. Veze (savezi i alijanse) mogu biti rigidne, granice ili previše otvorene ili čvrsto zatvorene, nepropustljive, a hijerarhija obrnuta (npr. dete ima najveću moć). Takve porodice se retko i teško menjaju, pa su im tako funkcije adaptacije i razvoja jako limitirane.

 

Strukturalisti poreklo patologije lociraju u porodični sistem, dok je pojedinac samo nosilac simptoma, tj. identifikovani  pacijent. Simptom je u službi održavanja homeostaze i sistem ga formira i održava. 

Akcenat nije u ”kopanju” po dalekoj prošlosti u potrazi za poreklom simptoma, već na rekonstukciji sistema u sadašnjem (aktuelnom) vremenu. Sistem je bolestan, a ne pojedinac, tako da šta god da je uslovilo simptom nije toliko važno koliko ono što ga održava.

pexels-photo-69100 blog porodicaSimptom je odraz nefunkcionalnosti sistema i ima funkciju da drži sistem u stagnaciji, čime se dalje onemogućava kretanje porodice u pravcu razvoja.

Zato je potrebno uvesti krizu u sistem, restruktuirati sistem i vratiti otuđenog pojedinca u porodično okrilje. Terapeut ima centralnu ulogu u ovom procesu, jer on ulazi u sistem, pridružuje se ostalim članovima i različitim intervencijama proverava potencijalne hipoteze, redefiniše problem, a zatim zajedno sa porodičnim članovima formira alternativne ponašajne obrasce i strukturalnu promenu.

Terapeut započinje svoj rad postavljanjem inicijalne hipoteze. Na osnovu teorijskog znaja o porodicama, dotadašnjeg iskustva i prvim informacijama koje dobija od porodice. Više se usresređuje na proces, nego na sadržaj, tako što najpre opservira spontane interakcije i odnose među članovima, a tek onda podatke koje porodica iznosi o svom ponašanju i istoriji. Različite porodične konstelacije, specifični simptomi, razvojna faza u kojoj se porodica nalazi, takođe pomažu pri formiranju hipoteze, koja se proverava i odbacuje, ukoliko se pokaže kao neadekvatna.

Pridruživanje terapeuta sistemu je najdelikatniji deo procesa, jer ukoliko porodica ne bude imala poverenje u terapeuta, neće sarađivati. Pridruživanje je ujedno i dijagnostička i terapijska procedura. Lepak koji drži terapijski sistem (terapeuta i porodicu)zajedno.

Terapeut donosi nešto novo i drugačije u porodični život, jer redefiniše problem, restruktuira sistem i rekonstruiše porodičnu realnost. Uloge koje terapeut preuzima u toku terapijskog procesa su mnogostruke. On nastupa iz pozicije znanja i dobrog kapaciteta za testiranje realnosti; edukuje i instruira članove porodice; opisuje ponašanje koje vidi pred sobom, interpretira motivaciju i emocije u kontekstu strukture i procesa i ukazuje na drugačiju perspektivu, okvir, značenje u multiznačnoj porodičnoj realnosti.

Tehnike strukturalne porodične terapije su mnogobrojne, te ih neću ovom prilikom navoditi, samo ću naznačiti da su one okupljene oko tri glavne strategije, a to su izazivanje simptoma, porodične strukture  i porodične realnosti.

Istraživanja su pokazala da strukturalna terapija u proseku traje 6 do 10 seansi, koje se obično održavaju jednom nedeljno i traju oko 1 i po sat. U nekim slučajevima, porodice ostaju pod tretmanom i duže od godinu dana. Najveći uspeh je barem u početku okupiti sve članove porodice, naročito tokom procesa pridruživanja, a dešava se da se pozivaju i članovi šire porodice ili uže zajednice (komšije, prijatelji, itd.), ukoliko je potrebno obezbediti širi krug podrške.

Poreklo krivice i kako sa njom izaći na kraj?

oh__the_guilt_by_portghinionNajgore osećanje krivice je da prihvatite nezasluženu krivicu.

 

                                                                                     Ajn Rand

Emocije poput ponosa, stida i krivice razvijaju se tokom druge i treće godine života, jer se tada razvija i svest o vlastitoj ličnosti. Krivica ima svoje istaknuto mesto u moralnom ponašanju, jer ohrabruje ljude da postupaju po usvojenom etičkom kodu i socijalnim normama. Takođe, krivica utiče na razvijanje empatije i preuzimanje odgovornosti za sopstvena dela.

Prema nekim autorima, osnovna razlika između krivice i stida je u tome što se u slučaju krivice, akcenat stavlja na loše ponašanje, u smislu „Učinio sam nešto loše.“, dok se kod sramote, akcenat prebacuje na sliku, koju osoba ima o sebi: „Ja sam loš“.  Međutim, u praksi to ne izgleda tako, jer dugotrajno osećanje krivice itekako može da dovede do pojave anksioznosti, depresije i samoprezira.

downloadKultura ima veliki uticaj na to koje će ponašanje okarakterisati kao „nemoralno“, pa će kršenje te norme izazvati osećaj krivice kod pojedinca. Postoje kulture, poput japanske i grčke koje su kolektivističke i mišljene drugog je jako važno za osećaj lične vrednosti. Ukoliko osoba u takvoj kulturi napravi prekršaj, biće osramoćena. Kolektivno je kažnjena time što će izgubiti poštovanje i ugled. Posramljenost je društvena kazna. Sa druge strane individualističke kulture, poput američke, dozvoljavaju osobi iskreno izvinjenje i pokušaj reparacije štete. Njen prekršaj neće ostaviti trajnu mrlju na njenom „karakteru“. Mogućnost iskupljenja greha je srž hrišćanske religije.

Osećanje krivice se javlja kada se naš postupak kosi sa nekim usvojenim moralnim standardom, ili kada smo povredili neku osobu našim ponašanjem. Nekada su ovi standardi zamućeni, nejasni, pa nam osećaj krivice daje odgovor da li smo postupili ispravno ili ne. Problem nastaje ukoliko nismo svesni da su naši standardi ili očekivanja previsoki i samim tim nerealistični.

Možda dolazimo iz porodice koja nas je ohrabrivala da budemo preterano odgovorni, tako što nas je krivila za svaku sitnicu i nalazila mane u svemu što radimo. Mogli smo se osetiti manje vrednim, i preosetljivim na svaku naznaku greške ukazanu od strane autoriteta(roditelj, profesor, šef). Onda je ta preterana odgovornost postala mehanizam odbrane. Razvili smo unutrašnjeg kritičara, koji bi uvek preduhitrio spoljašnjeg. 

 

Još jedan izvor krivice, izgleda da vodi poreklo od tzv. “magijskog mišljenja“ iz ranog detinjstva.

Kao deca, naučili smo da kada god imamo neku potrebu (za hranom, preobukom, pažnom, itd.), sve što treba da uradimo je da pustimo glas, i neko će doći da zadovolji našu potrebu.

Na taj način, iz egocentrične perspektive, usled još nedovoljno razvijenih kognitivnih alatki, mi učimo da verujemo u naše moći. Ovo uverenje da smo „centar sveta“  traje maksimalno do 9 godine, kada će nam kognitivni razvoj omogućiti da razumemo druge vrste uzročno-posledičnih odnosa.

 

Učimo da mi nismo uzrok, a samim tim nismo ni odgovorni za sve što se dešava oko nas. Ipak, neki relikti “magijskog mišljenja“ će se zadržati kod većine ljudi i kada odrastu.

U susretu sa velikim gubitkom, možemo da reaktiviramo ostatke nekadašnjeg načina mišljenja, koji doprinose osećanju krivice. Onda sebi postavljamo dobro poznata pitanja: “Šta sam to uradio, da mi se ovo desi? Šta sam mogao da uradim da sprečim gubitak?“

Naravno da treba da preispitujemo svoje ponašanje i da budemo svesni svoje odgovornosti, ali ukoliko sebi nabijamo krivicu, mučimo se i obezvređujemo, velika je verovatnoća da smo navukli veliku količinu narcizma na sebe.

Još jedan uzrok krivice je povezan sa iluzijom kontrole. Lakše nam je da verujemo da su određeni događaji rezultat naše greške, nego da su uzrokovani neizbežnim okolnostima. Cena koju plaćamo za taj osećaj kontrole je krivica.

Nesvesna krivica

Najteža da se sa njom suočimo, jer je nismo svesni. Možemo indirektno da je primetimo, ukoliko reagujemo poprilično defanzivno dok pričamo o nečemu što smo učinili. Projekcija je još jedan način kojim se manifestuje nesvesna krivica. Projektujemo onda, kada nekog drugog krivimo za stvari koje su povezane sa našim sopstvenim postupcima.

Može dovesti do destruktivnih ponašajnih obrazaca, poput alkoholizma, zatrpavanja poslom, itd. Ovi obrasci su način da nesvesno kažemo „kriv sam, i zato sam bezvredan i treba da ispaštam, treba me kazniti“.

Postoje različite psihoterapijske tehnike koje se mogu upotrebiti u radu sa krivicom. Najvažnije je prvo osvestiti ovo osećanje i znati za šta tačno sebe okrivljujemo. Koja uverenje stoje iza našeg zaključka da smo napravili „prekršaj“. Da li je naše sagledavanje racionalno? Da li osećaj krivice nosimo sa sobom iz detinjstva, pa on sada iskrivljava našu percepciju?

Sva ova pitanja je najbolje razmatrati sa stručnim licem, ali možemo to raditi i sami ukoliko emocija nije preplavljujuća ili ne deluje iz nesvesnog dela ličnosti.

Podeliću sa vama jedan video u kome klinički psiholog dr Martin Hsia prepričava svoje iskustvo sa klijentom, koji se dugo mučio sa osećanjem krivice. Između ostalog, koristio je tehniku „guilt pie“ (u bukvalnom prevodu pita krivice), iz repertoara kognitivne psihoterapije. Pogledajte, nekome može da bude od koristi.

Razlike između psihologa, psihoterapeuta i psihijatra

Iako se o tome dosta pisalo, čini mi se da još uvek postoje nedoumice oko toga čime se bave psiholog, psihoterapeut i psihijatar. Kada se nađu pred određenim psihičkim problemom, ljudi često ne znaju kome da se obrate, jer mešaju različite struke i na taj način imaju neadekvatna očekivanja.

Da bismo utvrdili gradivo, ukratko ću razjasniti ove termine.

stressPsiholog je neko ko je dipomirao psihologiju, humanističku nauku, koja ne stavlja akcenat na izučavanje psihopatologije, već na ličnost kao celinu. Psihologija se bavi izučavanjem psiholoških procesa i ponašajnih obrazaca. Najveći procenat ljudi sa kojima psiholozi rade jesu zdravi ljudi koji se, suočeni sa određenim životnim problemima, obraćaju psihologu kako bi dobili stručno mišljenje i savet u vezi nekih životnih pitanja ili pomoć i podršku da razreše neke dileme ili konflikte koje imaju. Tako da se psihologu možemo javiti ukoliko se javilo neko intenzivno osećanje, koje ne uspevamo da kontrolišemo, ukoliko imamo partnerske probleme ili poteškoće u učenju (problem da se koncentrišemo, motivišemo, imamo tremu pri izlaganju, itd), ukoliko imamo neke somatske tegobe (česte glavobolje, bolove u stomaku, pad imuniteta, konstantan umor), a isključeni su medicinski uzroci, itd. Takođe, psiholozi tokom osnovnih studija stiču znanja iz kliničke psihologije i psihodijagnostike, pa su na taj način obučeni da obavljaju različita psihološka testiranja, na prvom mestu psihološku procenu ličnosti. Na osnovu procene i vrste problema, psiholog je obučen da uputi klijenta kod psihoterapeuta ili psihijatra, kako bi dobio adekvatnu pomoć.

psychologyUkoliko je osoba nakon završenih studija humanističke orjentacije, nastavila svoju dalju edukaciju u nekom od psihoterapeutskih pravaca gde je ovladala posebnim tehnikama i strategijama za pružanje profesionalne pomoći ljudima u stanju psihičkog distresa, a nakon toga i praktični rad pod supervizijom, kao i lični rad u nekom psihoterapijskom modalitetu, onda govorimo o psihoterapeutu. Psihoterapeut, takođe pomaže svojim klijentima da se suoče sa mnogobrojnim teškoćama, kako na privatnom, tako i na poslovnom planu, ali je pored toga edukovan i za rad sa psihičkim poremećajima. Međutim, ne može prepisivati lekove.

sigmund-freudPsihijatar, kao specijalista medicine radi psihodijagnostiku i prepisuje farmakoterapiju. Psihijatrija je grana medicine koja je dosta patocentrična i okrenuta je klasifikaciji i dijagnostifikovanju psihičkih poremećaja i bolesti.

Sada kada smo razgraničili ove bliske struke, koje zajednički sarađuju kada je u pitanju briga oko mentalnog zdravlja, kao psihoterapeut, objasnila bih još i dobiti od ove vrste “rada na sebi”. O značaju odnosa između terapeuta i klijenta sam već pisala, tako da ću ovde akcenat staviti na sam princip rada i trajanje same psihoterapije.

Ljudi nisu uvek u mogućnosti da realno sagledaju sopstvene snage, kao ni samu situaciju koju tumače kao frustrirajuću, čime koče uspostavljanje osećaja sigurnosti i blagostanja u sopstveni  život. Često se nađemo “zaglavljeni“ u određenoj  životnoj fazi , što za rezultat ima pojavu specifičnih simptoma, koji nam poručuju da je “psihička ravnoteža“ narušena.

Što smo manje svesni sopstvenih motiva, osećanja, misli, percepcije, itd, to nas oni više kontrolišu i mi sve više ostajemo taoci sopstvenih nefunkconalnih životnih obrazaca. Psihoterapija nam pomaže da osvestimo i inkorporiramo u našu ličnost one sadržaje koje smo prikrivali, otuđili ili ispoljili putem simptoma i time omogućimo sebi lični rast i razvoj sopstvenih potencijala.

Trajenje same terapije u mnogome zavisi od odabranog psihoterapijskog modaliteta, ali i postavljenih ciljeva o kojima se dogovaramo sa terapeutom. Moguće je postaviti neke okvirne smernice, ali bi bilo nerealno i neprofesionalno obećati klijentu da mu sigurno možete pomoći i to u najkraćem mogućem roku.

Dakle, sam process može trajati nekoliko meseci, ali može i nekoliko godina. To sve zavisi od ciljeva koji se postavljaju, brzine i tempa rada kojima je neko spreman da se suoči sa neosvešćenim sadržajima. Takođe, postoje velike individualne razlike, kada je u pitanju saradljivost, uspostavljanje poverenja, sposobnost samoposmatranja i refleksivnosti, kapaciteta za uvid, spremnosti da se udaljimo od “zone komfora”, itd.

Što se modaliteta tiče, ukoliko se radi samo na menjanju ponašajnih obrazaca bez dubljeg uvida u razloge zašto je uopšte došlo do pojave određene simptomatologije, onda će i sama terapija kraće trajati.

A, evo i jednog interesantnog videa koji u glavnim crtama prikazuje glavne psihoterapijske modalitete :

Muke sa ispitima

pen-writing-notes-studyingKako se letnji semester privodi kraju, vreme je za razmišljanje o predstojsrećem ispitnom roku. Apsolventi, zadovoljni što su pred krajem studiranja, već uvoliko biraju diplomske teme i pripremaju završne ispite. Međutim, često se dešava da i odlični studenti “posustanu” pred poslednjim ispitom. Odugovlače, preskaču ispitne rokove, kao da uvek imaju nekog važnijeg posla. Neki se žele da su izgubili motivaciju, da prosto ne mogu da se skoncentrišu, što nekada potraje i godinu i više dana, na užas njihovoh roditelja. Roditelji počinju sa pritiscima, nabeđivanjima, neki podmićuju, dok drugi direktno iskazuju svoje razočaranje, čime dovode do toga da se dete oseti krivim ili besnim i povuče iz dalje komunikacije, nastavljajući sa prokrastinacijom.

Ima studenata, koji konstantno imaju problem sa polaganjem ispita, i onih kod kojih se problem jave tek sa poslednjim ispitima.

Za spremanje bilo kog ispita, važno je i kakve smo radne navike stekli tokom srednje škole, da li učimo redovno ili smo tzv. ”kampanjci” i sve odrađujemo u poslednji čas, da li smo u dovoljnoj meri uspeli da razvijemo samomotivaciju ili smo motivisani samo kada postoji vidljiva nagrada?

Ovde je zanimljiva stvar, to što se kod studenta pored straha od neuspeha, može javiti i strah od uspeha, a nekada i kombinacija oba.

U našoj zemlji “uspeh se ne prašta”.  Sistemi vrednosti su se izvitoperili, pa umesto da negujemo talentovanu, vrednu i ambicioznu decu, mi veličamo nerad i kupujemo društvene pozicije. Osoba koja se ističe svojim trudom i radom, često biva kritikovana od strane svojih vršnjaka i izaziva zavist kod onih, koji smatraju da im pripadaju sve pohvale i nagrade. Iz tog razloga, mnoga nadarena deca se plaše uspeha, kako ne bi ostala neprihvaćena i usamljena. Međutim, strah od uspeha imamo i kod osoba koji se zapravo plaše odgovornosti i novih uloga koje će im taj uspeh doneti, pa stalno umanju svoja postignuća. Takođe, postoje  osobe  koji se  jako plaše koonkurencije. Oni ne žele da se ističu, niti da se upoređuju, jer ih to izrazito frustrira. Ovde govorimo o frustraciji rivaliteta, kada se osoba plaši da će se kroz upoređivanje uvideti njihova inferiornost, koju maskiraju različitim odbrambenim mehanizmima.

summer-office-student-workPerfekcionisti, kojima nikada ništa što urade nije dovoljno dobro, plaše se da pogreše. Iz silne želje za savršenstvom, koje je nemoguće postići, opsesivno se bave svakim detaljem, često odlažu stvari i odugovlače, jer im je lakše da se ne upuste u neki poduhvat, nego da pogreše. Kod ovih osoba uglavnom postoji ambivalentan odnos prema zacrtanom cilju. Potiskivanjem jedne strane ambivalencije i reaktivnim pojačavanjem druge, perfekcionista pokušava toliko dobro da odradi postavljeni zadatak, da na kraju ne uspeva da zadovolji sopstvene standarde, jer su jako visoko postavljeni. Onda dolazi do toga da mu se od silne opterećenosti i zabrinutosti za posao, isti smuči, ili mu teško pada, pa odlaže započinjanje aktivnosti.

Dešava se i da pojedini studenti polusvesno sabotiraju sebe. Razvlače učenje ili uče samo najvažnije delove, kako bi uvek imali odstupnicu da bi bolje prošli da su samo više truda uložili. Na ovaj način, oni neće dovoditi u pitanje sopstvene sposobnosti, niti će ih kritički razmatrati.

Neki ljudi se koriste i tzv. mehanizmom „dva u jedan“. Posežemo za ovim mehanizmom, kada istovremeno prema određenoj aktivnosti gajimo oprečna osećanja, kojih nismo svesni, pa samim tim ne dolazi do konflikta usled kontradiktornosti u emocijama, već radimo tako da u isto vreme i poništavamo ono što radimo.

Međutim, kada je upitanju odlaganje poslednjeg ispitna potrebno je i zapitati se da li smo upisali ono što zaista želimo ili smo podsvesno prihvatili ideje koje su nam nametnute od strane nama bitnih ljudi, na prvom mestu roditelja, pa sada osećamo nezadovoljstvo i nepovezanost sa budućom profesijom? Ne radujemo se budućem radu, jer on nikada i nije bio naš izbor, produkt naše autentične želje.


pexels-photo-12064Poslednji ispit  je naj
češće i simbol ulaska u zrelo doba, koji je pun nepoznanica. Pitanja vezana za nalaženje posla, preuzimanje veće odgovornosti, razmišljanja o bračnom životu, sve su to teme koje izazivaju strah kod mladih osoba, koje treba da zakorače u “svet odraslih”. Nisu spremne za “rastanak” sa studentskim životom, napuštanjem roditeljskog doma, preuzimanjem odgovornosti za svoj život. U našoj zemlji kulturološki, a i ekonomski faktori doprinose praksi da deca tokom studiranja, a nekada i duže ostaju u roditeljskom domu, što otežava proces separacije i individuacije, a samim tim i preuzimanje uloge odraslog člana zajednice.

Naravno, nekada je samo u pitanju prezasićenost ili fokusiranje pažnje na neki drugi segment života.

Frustracije su neminovne u svakoj razvojnoj fazi koju čovek prolazi. Optimalne frustracije su neophodne za rast i razvoj, one su okidač promene.

Da bi se suočili sa neuspehom, najvažnije je da ga prihvatimo kao sastavni deo iskustva. Učimo kroz greške i tako postajemo bolji. Takođe, važno je da sebi odajemo priznanje za uspehe koje smo postigli, da osetimo zadovoljstvo zbog postignutog i da se okružimo ljudima koji će to ceniti. I, na kraju da budemo iskreni prema sebi i izaberemo da se posvetimo studiranju onoga što volimo i što nam leži, jer je tada uspeh zagarantovan.