KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

JUNGOVA MAPA DUŠE – I DEO

K.G. Jung je bio mišljenja da psiha predstavlja totalitet psihičkih procesa, kako svesnih, tako i nesvesnih. Ona je samoregulišući sistem koji teži da održi određenu ravnotežu između suprostavljenih krajnosti, dok se istovremeno kreće ka sopstvenom rastu i razvoju, preciznije individuaciji. Za razliku od Frojda, koji je posmatrao psihu kroz svesno i lično nesvesno, Jung, proučavajući snove i bogat mitološki materijal, uvodi u naučni diskurs pojam kolektivnog nesvesnog, koji predstavlja duhovnu riznicu nasleđenog iskustva predaka.

Ja (ego) predstavlja centar svesti koji ima uticaj kako na svesne tako i na nesvesne procese. Svest se formira iz odnosa Ja prema psihičkim sadržajima. Marej Stajn (Murray Stein) Ego predstavlja vrstom ogledala u kome se psiha ogleda i postaje svesna. Sve mutno i zamagljeno, svaki sadržaj koji nije reflektovan od strane ovog ogledala, ne pripada carstvu svesti. Dakle, „Ego fokusira našu svest i daje našem svesnom ponašanju smisao i pravac.”[1] Ego je sedište identiteta i volje, organizator naših misli, osećanja, intuicija i senzacija, posrednik između svesnih i nesvesnih sadržaja. Iako na površini deluje kao suvereni vladalac nad našim ponašanjem, strogo orjentisan ka realnosti, na dubljem nivou, sklon je uplivima emocija, fantazija i konflikata. Ego se kreće po toku svesti, usmeravajući naše aktivnosti do određene mere, ali zbog svog ograničenog kapaciteta, mnoge stvari ostajaće van svesnog fokusa. Sa te strane, svesna orijentacija je selektivna i jednostrana.

Krećući se po mapi duše, koristiću se Stajnovom metaforom. Možemo pokušati da posmatramo psihu kao naš planetarni sistem. Ego-svest je zemlja na kojoj živimo. Prostor oko nas ispunjen je različitim, većim ili manjim satelitima i meteorima. Dakle, naša Ego – svest uronjena je u nesvesno iz kog izranja kroz interakciju sa spoljašnjim i unutrašnjim stimulusima. Sateliti i meteori koji nas okružuju predstavljaju komplekse i gradivno su tkivo ličnog nesvesnog. Kada nesvesni sadržaj probije barijeru svesti, dolazi do poremećaja u svesnom toku i do pojačane emocionalne pobuđenosti.

Koristeći se eksperimentom asocijacija na određene reči, Jung je uspeo da dođe u kontakt sa nesvesnim sadržajima. Kompleks se može okarakterisati kao skup tematski povezanih sećanja, asocijacija, fantazija, očekivanja i obrazaca ponašanja, propraćenih snažnim emocionalnim nabojem. Kompleks je sačinjen od jezgra i velikog broja sekundarno konstelisanih asocijacija. Emocije su te koje čvrsto drže elemente kompleksa na okupu. Jezgo kompleksa se ne sastoji samo od zamrznutog sećanja, zapravo predstave (unutrašnjeg objekta), koja je ostala u psihi nakon ponovljenog iskustva tokom ranog razvojnog perioda, već i urođenog (arhetipskog) dela blisko povezanog sa njim. Važno je istaći da unutrašnju predstavu ne kreira sam događaj, već naša reakcija na isti. Broj sekundarnih asocijacija može biti veći ili manji, a što je gušća asocijativna mreža, to je i konstelisani emocionalni naboj intenzivniji. Kompleks se pokreće određenim okidačem (spoljni ili unutrašnji stimulus), i on tada biva konstelisan. U tom trenutku dolazi do oslobađanja velike količine potisnute energije i u zavisnosti od svoje snage, Ego će biti više ili manje asimilovan u kompleks i njegove ciljeve. Kompleksi poput magneta skupljaju ogromnu količinu energije, koja je autonomna, te nije vezana za Ego. Kada potpadnemo pod uticaj kompleksa, to možemo doživeti kao „opsednutost”, jer dolazi do odigravanja (acting out), koje se kosi sa našim svesnim namerama.

Jungova teorija se, kako zbog svoje kompleksnosti, tako i koncepta kompleksa ponekad nazivala i psihologijom kompleksa. Psiha je poput kosmosa isprepletenog sazvežđima, sazdana od autonomnih energetskih centara, koje u neku ruku poseduju sopstvenu svest i svrhu. Na taj način posmatrano, Ego je samo jedan od kompleksa u strukturi psihe, čiju energiju nazivamo „slobodnom voljom”.

Pre nego što pomenem osnovne komplekse u strukturi psihe, zadržaću se na pojmu arhetipa, jednog od najznačajnijih termina u analitičkoj psihologiji.

Arhetip je reč grčkog porekla i označava prauzrok, prasliku, prvi otisak. Odnosi se na urođene predispozicije mišljenja, osećanja  i ponašanja, koje su rezultat nataloženog iskustva ljudske vrste. Ovi primordijalni obrasci predstavljaju gradivno tkivo kolektivnog nesvesnog, koje poseduje dinamički aspekt, te poziva na aktivnost. Kao ljudska vrsta predisponirani smo da pristupamo životu i doživljavamo ga na specifičan način, prema obrascima duboko utkanim u našu psihu. Arhetip  je sam po sebi nesaznatljiv i možemo ga razumeti kao formu, obrazac, strukturu objektivne psihe, koja se oblaže predstavama, idejama i motivima. Vrlo je važno napraviti razliku između arhetipa i arhetipske predstave. Arhetip, kao prazna forma, uspostavlja vezu sa svesnim umom u vidu arhetipske predstave. Te predstave, po J. Jakobi (Jacobi), nisu stvorene, već „nametnute” umu i imaju kvalitet neodoljivosti, a možemo ih razumeti, tek kada se ispune sadržajem iskustva konkretne ličnosti i kulture kojoj ta ličnost pripada. Arhetipove odlikuje mnogoznačnost i bipolarnost, te postoji distinkcija između pozitivnih i negativnih aspekata, osećanja i doživljaja. Elemente arhetipa doživljavamo u svakodnevnom životu kroz iskustvo kompleksa.

Prema svojoj osnovnoj funkciji, komplekse, tj. „podličnosti” na našoj mapi duše možemo podeliti na:

„1. Komplekse koji se odnose na osnovne strukture identiteta, kojima pripada Ja kompleks i Senka (preko njih saznajemo šta jesmo, kao i šta smo mogli realizovati, a nismo – sadržaj Senke);

2. Kompleksi koji su okrenuti relacionim strukturama, tu uvršćujemo Animu/Animus i Personu (ove strukture nas povezuju sa dubljim nesvesnim procesima, odnosno sa spoljašnjim svetom i različitim socijalnim kontekstima u kojima se zahtevaju određene uloge).” [2]


[1] Marej Stajn, „Mapa duše”, Laguna, Beograd, 2007, str.31.

[2] Jelena Sladojević Matić, “Senka u psihoterapiji”, Fakultet za medije i komunikacije univerziteta Singidunum, Beograd, 2018, str.20.

Foto: preuzeto sa sajta www.thesap.org.uk

RELACIONI DIJAGRAM

Psiholoske granice mozemo simbolicki zamisliti kao kozu. Koza je mesto kako protekcije, tako i konekcije. Ona nas stiti od spoljasnjih stimulusa, a istovremeno dozvoljava razmenu. Ako je ta koza jako tanka, neselektivno propustljiva, osoba nece imati sopstveni stit od intenzivnih psiholoskih uticaja, bice preplavljena stimulusima i reaktivna. Kako bi prezivela ovakvu nezavidnu situaciju, osoba ce biti sklona zavisnickim odnosima u kojima trazi “zastitu”.

Na drugom kraju kontinuuma, mozemo sresti tzv.debelokozce, koji su do te mere razvili protektivnu ulogu svoje psiholoske koze, na racun relacione, da nalikuju na izolovane, samodovoljne tvrdjave. Nezavisne i hladne, opasane snaznim bedemima i  nezainteresovane za razmenu.

Psihoterapeut Terry Real, konstruisao je dijagram pod imenom “The relationship grid”, tako sto je ukrstio dve dimenzije, esencijalne za procenu svakog odnosa, a to su samopostovanje i psiholoske granice. U sredistu dijagrama, naznacena je zona zdrvih odnosa, kao i usmerenost na psiholoski rast i razvoj.

Sada cemo rekonstruisati dijagram.

Ako obratimo paznju na desnu polovinu dijagrama, u preseku osa, mogu se uociti dva kvadranta. U gornjem desnom uglu, susrecu se grandioznost i slabe granice, a u donjem slabe granice udruzene su sa losom slikom o sebi, inferiornoscu i izrazenim  stidom. U tom kvadrantu nalaze se osobe koje su visoko reaktivne, kompulzivne i anksiozne. Posto im je neophodna zastita, a smatraju i da nesto inherentno nije u redu sa njima, jedino resenje vide u odnosima zavisnosti, tako sto ce se lepiti za druge ljude i  koristiti strategiju kontrole. Spremne su da iz pozicije bespomocnosti i ocaja udovoljavaju svom partneru, kako bi zdrzale zastitu. Sklone su zavisnickom ponasanju ( zloupotreba jela, pica, psihoaktivnih supstanci, itd). Terry Real smatra da su energija ove pozicije ocaj i manipulacija, a uverenje koje je najbolje oslikava je sledece: “Voli me, uradicu sve! Ocajan /na sam.”

U gornjem desnom kvadrantu i dalje preovladava konekcija nad protekcijom, ali sada osoba ima i superiorno misljenje o sebi. Smatra se privilegovanom, te da mu je zastita potrebna odmah i na silu. Energija ove pozicije su kontrola i bes. Terry Real je zavisnicku potrebu ove pozicije objasnio putem zapovesti: “Ustani odatle i voli me!” Kada kontrola ne pomaze, tu su osveta i bes. Sva zlostavljanja ( verbalno, fizicko i seksualno nasilje), mogu se smestiti u ovaj kvadrant.

Sada se mozemo prebaciti na levu polovinu dijagrama. U donjem levom uglu susrecu se izbegavanje intimnosti i osecaj inferiornosti. Srzna energija ove pozicije su depresivnost i uzaludnost nastojanja. Osoba se povlaci iz drustvenih situacija, intimno se ne povezuje, zaglavljena je u osecaju stida, te je sklona brzom odustajanju od bilo kakvog izazova. Ovde zivi depresija. Energija je blokirana, tj.okrenuta ka regresiji. Uverenje koje bi joj odgovaralo, po Terry Real-u je sledece: ” Ne treba da se ukljucujem u bilo sta, beskorisno je, a i ne zasluzujem.”

U gornjem levom uglu se izbegavajuci stil privrzenosti susrece sa grandioznim stavom o sebi. Ovo je kvadrant gde zive privilegovanost, osionost i bezobzirnost. Srzna energija ove pozicije ogleda se kroz indiferentnost, prezir i pasivnu agresiju. Ovo je mesto za elitizam, snobizam i rasizam. Uverenje bi bilo sledece: “ Ti ne zasluzujes da budes sa mnom, nisi me dostojan.”

Ovaj dijagram moze posluziti kao mocna alatka u psihoterapijskom radu, jer nam pomaze da razumemo gde se svaki od partnera nalazi, kao i kakva je dinamika izmedju njih.

ZASTO LJUBAV NIJE DOVOLJNA?

Na prvom mestu, ljudi često brkaju ZALJUBLJENOST sa ljubavlju, pa misle da poznaju partnera, a zapravo se radi o čistoj projekciji. Dok se ne odreknemo idealistickih projekcija, mi zapravo ne znamo ko je ta osoba, koja stoji ispred nas. Volimo idealnu predstavu koju smo “prilepili” partneru, te se i mi u tom periodu osećamo savršeno ogledajući se u očima svog partnera.

Ako, smo izasli iz faze zaljubljenosti i zaista upoznali partnera, što znači da su se projekcije povukle, treba da razmislimo o jos jednoj stvari, a to je KOMPATIBILNOST.
Jedno je prihvatiti tudje vrline i mane, sto jeste odlika ljubavi, ali je ljubav i znati sta je dobro za nas i za našeg partnera.
Kompromisi su sastavni deo svakog partnerskog odnosa, međutim kod bitnih zivotnih vrednosti se ne prave kompromisi, jer će se kad-tad vratiti u obliku ogorčenosti, zavisti, razočaranosti, pa čak i mržnje i prezira.

Kada poznajemo sebe i partnera, onda možemo da preispitamo dve stvari:

Prva je da li se okrenuti jedni ka drugom razumemo? Da li možemo da saslušamo drugoga i budemo dovoljno otvoreni i ranjivi za emocionalno povezivanje i intimnost.
Druga je, da li kada stanemo jedno pored drugog gledamo u istom pravcu? Da li delimo zajedničke vrednosti, tj.koji su nam prioriteti u životu?
Ako se volite, dakle, ovaj prvi deo je zadovoljen, onda treba biti iskren i u vezi kompatibilnosti. Ljubav je i kada se raziđemo, ako smo svesni da je to za više dobro naseg partnera.
Sve ostalo je žrtvovanje, a ono češće dolazi iz određenih strahova, nego iz ljubavi.
Drugo je kada svesno biramo, realno sagledavajući koristi i štete od određenog izbora.

U ljubavnoj jednacini jedna od najvaznijih sposobnosti je sposobnost odrzavanja optimalne distance. To je mesto sa koga mozemo istovremeno voleti sebi i druge.

Postavljanje granica nam omogucava da se zauzmemo za sebe, pobrinemo za sopstvene zelje i potrebe i negujemo odnose u kojima cemo biti tretirani sa postovanjem.

Zauzimanje za sebe ne znaci da smo sebicni i samozivi vec da, prvenstveno prepoznajemo sebe kao vredno ljudsko bice i iz te pozicije postujemo i druge osobe kao i njihovo pravo na licne zelje i potrebe.
Da bismo adekvatno postavili granice, treba direktno da iskazemo drugome ono sto nam je prihvatljivo i ono sto nije, da budemo konkretni i specificni, da govorimo o sopstvenim osecanjima(dakle iz prvog lica), a ne da napadamo druge zbog “nezadovoljavajuceg” ponasanja, da imamo primeren ton kada se izjasnjavamo, kao i da procenimo pravi trenutak kada cemo razgovarati o nama bitnim temama.

Ako se bojimo postavljanja granica u odnosima sa drugima zbog toga sto ne zelimo da nekoga naljutimo ili iz straha da budemo ostavljeni(obrasci nastali na osnovu uverenja iz vaspitnih stilova pojedinacne porodice), trebalo bi da preispitamo takva uverenja. Cinjenica je da se ne mozemo svima svideti i da ako uvek koristimo samo svoju Personu u komunikaciji, ne dajemo drugima sansu da nas zaista i upoznaju, sto moze voditi ka osecaju usamljenosti, ali i besu, ozlojadjenosti, itd.
Sledeca stvar o kojoj treba da razmisljamo je da mi ne mozemo da kontrolisemo ponasanje drugih, te cak i ako smo uvek pomirljivi i ne zameramo se i ne iskazujemo svoje potrebe, to nije garant da nas drugi nece povrediti i da cemo biti ispostovani.
I, naposletku, dok ne iskazujemo svoje autenticne zelje i potrebe, kao i emocije, nego se iskljucivo prilagodjavamo druguma, pojavice se bes, koji ce ili u jednom trenutku eksplodirati ka drugima, ili cemo ga nesvesnim mehanizmima okrenuti prema sebi i eto novih problema(depresija, anksioznost, psihosomatske bolesti su samo neke od mogucih posledica).

Slika 1 : Preuzeto sa FB. stranice Art is a way of survival

Slika 2 : Preuzeto sa sajta Goodtherapy.org 

POLIVAGALNA TEORIJA I PTSP

Autonomni nervni sistem je u osnovi svih nasih zivotnih iskustava.

1. Aktivacija ventralnog dela nerva vagusa – stanje opustenosti i sigurnosti. Osoba oseca bazicnu sigurnost za bivstvovanje u svetu. Oseca zadovoljstvo sa samim sobom i uz druge ljude. Tezi konekciji. U ovom stanju sistem je otvoren za promene.

2. Aktivacija simpatikusa – sistem je putem neurocepcije detektovao potencijalnu opasnost. Luce se velike kolicine kortizola i adrenalina. Stanje pobudjenosti (hiperaktivnosti). Organizam se mobilise, otuda velika kolicina energije. U stanju borbe ili bega, sistem vise nije zainteresovan za konekciju. Prezivljavanje postaje jedini zadatak.
Tek kada opasnost prodje, sistem ce se vratiti u stanje opustenosti. Problem nastaje kada ne uspevamo da razresimo problem koji ima naznaku opasnosti, te prolongirano ostajemo u stanju hiperpobudjenosti.

3. Kada dodje do premora simpatikusa, organizam pada u stanje kolapsa. Borimo se dok mozemo, a kada dodje do premora, odustajemo. Dolazi do aktivacije dorzalnog dela vagusa. Parasimpatikus je opet na snazi, ali ovog puta u drugacijoj ulozi. Iskustva imobilizacije i disocijacije su karakteristicna za ovo stanje. U stanje kolapsa cemo zapasti i kada borba i beg ne deluju kao moguce strategije. Odluke su automatske i nesvesne i u njima ucestvuju dublji delovi mozga.
Svaki od ovih stanja sa sobom nosi i set odredjenih misli, osecanja i dozivljaja.

STA SE DESAVA U MOZGU OSOBE KOJA PATI OD PTSP-A?

Bessel van der Kolk, jedan od vodecih eksperta u terapiji traume istice tri znacajne promene:

1. U subkortikalnim strukturama mozga, sistem zasluzan za detekciju opasnosti postaje senzitivniji. Osoba koja pati od PTSP-a je konstantno u fazi opreza. Sistem alarma se ukljucuje na najmanje promene u okruzenju.Tamo gde traumatizirana osoba vidi opasnost, osoba koja to nije, vidi stvari sa kojima moze lako da izadje na kraj;

2. Odredjeni filter u visim strukturama mozga, ciji je zadatak da napravi distinkciju izmedju relevantnih informacija i onih koji to nisu je poremecen. Osoba koja pati od PTSP-a usled toga tesko uspeva da bude fokusirana na trenutnu situaciju. Paznja luta, jer ne uspeva da ignorise irelevantne sadrzaje;

3. Dozivljaj selfa je zamagljen. Zbog toga sto se traumaticni dozivljaj prozivljava telesno, dakle osecamo se lose u sopstvenom telu, kao obrambeni mehanizam koristimo disocijaciju. Perzistentan je osecaj umtvljenosti kako bi se sprecilo podizanje neprijatnih emocija, ali takvo umrtvljavanje sprecava mogucnost osecaja zadovoljstva, uzbudjenja, radosti, senzualnosti i konekcije.

Osobe koje su prezivele traumu, mogu delovati bezosecajno, a to je zato sto su nesvesnim mehanizmima umrtvile sopstvena osecanja. Dolazi do psiholoskog povlacenja, te su takve osobe zatvorene za osecanja.
Na suprotnom kraju ovog kontinuuma se nalazi hiper reaktivnost.

Zbog pomenutog poremecenog unutrasneg alarma, osoba se konstantno oseca povredjena od strane drugih. Vrlo lako se pokrecu unutrasnji okidaci vezani za traumatski dogadjaj. Iz tog razloga, u zamci su da na sebe preuzmu tudja osecanja i da ih vrlo licno dozive kao “napad”. Projekcije su ceste i osoba ima dozivljaj da ljudi namerno hoce da je povrede, a ne da su reakcije proizvod ljudske nesavrsenosti, te da smo svi pogresivi.

Uz pomoc razlicitih psihoterapijskih tretmana uz akcenat na somatske i telesne modalitete, EMDR, Neurofeedback i Biofeedback, kao i praktikovanje yoge ili meditacije( ako strucno lice odredi da ce imati benefit u konkternom slucaju), osoba ce uspeti da umiri svoj unutrasnji svet i da na taj nacin ucvrsti dozivljaj selfa, te uspe da razgranici sta je njegovo, a sta tudje, kada su u pitanju emocionalni dozivljaji.

Izvor: Bessel van der Kolk – “The body keeps the score”

Foto: Preuzeto sa Fb.stranice Art is a way of survival See Less

ANKSIOZNOST I DEPRESIJA

U vise navrata sam pisala o anksioznosti, pa cu sada najpre staviti link za jedan raniji tekst: http://mentalwellness.rs/anksioznost-integralno-sa-fb…/, a zatim podeliti dodatna razmatranja na ovu temu.

Ljudi su socijalna bica i cela nasa neurobiologija satkana je tako da podrzi topao ljudski kontakt. U kozi imamo receptore, specijalizovane da osete toplinu drugog ljudskog bica, jer nam je ona potrebna. Svi znamo kako je bebi neophodna taktilna stimulacija, nega i toplina majcinog tela. Nazalost, ukoliko je bilo puno traumatizacije od strane drugih, narocito fizickog i seksualnog nasilja, osecaj da se priblizava druga osoba ce biti dozivljen kao opasnost. Zato bi za te osobe, za pocetak bio blagorodan kontakt sa zivotinjama, cak is a vitalnom energijom biljaka.

Dr Sarah Peyton nam daje odgovor na pitanje kako nervni sistem odgovara na usamljenost? Ne na osamljivanje gde prikupljamo energiju, opustamo se i bavimo introspekcijom, vec usamljenost kao izolaciju od drugih, nemogucnost povezivanja sa drugima.
Kako to izgleda kada smo sami kada je tesko? Sara taj dozivljaj naziva “alarmed loneliness” (separaciona anksioznost). Coveku je potrebno da bude vidjen i dozivljen i sada pokusajte da zamislite sledecu situaciju: Gledali ste predstavu i neki sadrzaji su vas duboko uznemirili, medjutim izgleda da su svi oko vas uzivali. Vi nemate sa kim da podelite vas dozivljaj, kao da je ostao zaledjen u vasem sistemu, jer nema osobe koja bi vas “pridrzala”, koja bi vas razumela i dozivela na adekvatan nacin.

U tom trenutku u organizmu dolazi do skoka kortizola i posejano je jedno seme bespomocnosti, posto smo potpuno sami, iako okruzeni ljudima. Takav osecaj moze imati beba, kada izgubi mamu iz vidnog polja. Takodje javlja se i kod gubitka bliske osobe. Ucini nam se da je vidimo i u tom trenutku aktivira se alarm i mi smo pokrenuti da je trazimo. Svuda nam se pricinjava.

Velika usamljenost je inherentna depresiji, a depresivnost i anksioznost se u 50% slucajeva preplicu, pokazuju naucna istrazivanja.

Kada smo depresivni, gubimo zivotnu energiju i padamo. Imamo osecaj da nas niko ne moze razumeti. Dozivljavamo sopstvenu bol kao veliki teret za druge, te se povlacimo i obeshrabrujemo da pricamo o sopstvenim problemima.
Jaak Panksepp je proucavajuci nervni sistem kod sisara, dosao do zakljucka da se anksioznost moze aktivirati ne samo preko sistema straha, vec i sistema panike(razliciti, ali isprepletani centri u mozgu). Takodje, anksioznost se podize i kada je organizam van homeostaze, ali i kada smo rastrzani izmedju dva autoriteta, cija misljenja podjednako cenimo.
Kada je depresija u pitanju, blokada moze nastati u sistemu potrage, koji je povezan sa radoznaloscu, ocekivanjem i zanimanjem.

Pomaze nam da zadovoljimo sopstvene potrebe, tako sto nas pokrece na istrazivacko ponasanje. Ako dodje do blokade u ovom sistemu, dolazi najpre do frustracije, zatim besa, pa bespomocnosti, a onda slede ocaj i depresija.
Sara Pejton nas podseca da je jako vazno da u takvom stanju pokusamo da radimo i najmanje aktivnosti koje ce proizvesti odredjenu efikasnost. Ljudima je vazno da njihove aktivnosti imaju cilj i da donose korist, u suprotnom se nalaze u stanju usamljenosti i separacione anksioznosti, jer su odvojeni od ostatka sveta.Tu je ta isprepletanost depresivnosti i anksioznosti.

Podelicu sledeci link sa vama: yourresonantself.com, na kome mozete naci vodjene meditacije koje imaju za cilj da probude dozivljaj saosecajnog drzanja sebe.

Ako nismo nikada doziveli tako topao podrzavajuci odnos ili nam ga niko nije modelovao, potrebno je razvijati odredjene neurone, jer svi imamo kapacitet za isti.

Rad na tome je svesna intencija, pracenje kritickog govora kojim se sebi obracamo i menjanje istog, postavljanje pitanja sebi vezano za nasa unutrasnja stanja i cega u trenutku treba da budemo svesni. Vazno je da zastanemo i obratimo se sebi imenom, pr. Nadja, da li u ovom trenutku prepoznajes i prihvatis da si radosna/opustena/inspirisana? Kod depresije je prisutan i strah da nikada nece biti bolje, da cemo izgubiti prihode i potrebno je ne iz samosazaljenja, vec saosecanja drzti sebe i podsetiti se na sve nedace koje su dovele do depresivnog odgovora i da nije ni cudo sto smo za trenutak poklekli uz veru i nadu da cemo se ponovo podici.

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Art is a way of survival See Less

ODBACENI DELOVI

Svi imamo taj neki jako senzitivni i ranjivi deo sebe. To je deo koji je pretrpeo napustanje, odbacivanje, neprihvatanje, zanemarivanje ili zlostavljanje. On je deo naseg decijeg dela, koji je uvek i izvor spontanosti, pokreta, slobode, razigranosti, kreativnosti, pa i intuicije. On nam donosi mnoge darove, ali kada prezivi ponovnu povredu, donosi i mnogo preplavljucih neprijatnih emocija.

Mi ga stitimo, cesto rigidno i cesto kroz neke naredbe ili zabrane prema sebi.
Psihoterapija nas uci da prihvatimo sve svoje delove, a za to je potrebno da ih osvestimo i sagledamo.
Ima tu i jedna caka. Nije dovoljno samo da prihvatimo postojanje naseg najosetljivijeg dela, vec i da ga zavolimo. Zavoleti nesto sto nam donosi brojne muke, narocito fizicke i psihicke simptome nije lako. Sposobnost ljubavi podrazumeva blagonakloni odnos prema sebi i svim onim i ne tako prijatnim delovima, jer sve smo to mi. Podrazumeva dozvolu svakom nasem aspektu da zivi i komunicira, bez da ga ucutkujemo, odcepljujemo, odbacujemo.

U tome nam moze pomoci sledeca tehnika.

Mozemo personifikovati i eksternalizovati taj svoj osetljivi deo. Onda krenemo da vodimo dijalog sa tim sada personifikovanim delom( detaljno ga osmislimo, moze biti i neki animirani lik ili lik iz knjizevnost, ako nam je tako lakse, vazno je da odrazava sustinu tog naseg aspekta licnosti).

I onda zapazimo kakav je nas unutrasnji govor usmeren prema tom nasem najosetljivijem delu, koji je produkt nekog oblika traumatizacije. Obracamo se tim tonom i vokabularom sada personifikovanom aspektu. Primeticemo da je u igri puno netrpeljivosti, vike, kriticizma i zahteva. To bas i nije prihvatajuce, nije topao roditeljski odnos. Kako onda ocekujemo da se umiri?

Od starta nije bio prihvacen od znacajnih drugih, a sada i mi sami, internalizujuci taj pristup, na bol, strah, frustraciju, bes, nemoc nanovo reagujemo prekorom, odbijanjem, pa sve do mrznje ili prezira. I sta dobijamo? Dobijamo retraumatizaciju. Deciji deo nanovo nije podrzan i sve sto moze je da se jos jace oglasava, jer ocito ne cujemo njegovu poruku i ne validiramo njegovu realnost. Druga mogucnost je disocijacija, bespomocnost i praznina.

Kada to shvatimo i svesno menjamo svoj unutrasnji govor, pruzajuci razumevanje i bezrezervno prihvatanje, stupajuci u kontakt i nezno drzeci svoj ranjeni deo, on ce poceti da se opusta i manje ce da nas zulja, jer smo ga napokon culi i ne zelimo da ga se resimo.

Medjutim, vazno je dozvolitii drugim aspektima licnosti pravo na postojanje i dozvolu da se izraze na adekvatan nacin.

Nekada ce nam snovi podariti drugaciju verziju sebe, neku koju odlikuju karakteristike sa kojima se ne identifikujemo u svakodnevnom zivotu. Kada se vidimo u drugacijem svetlu, gde vladamo novim sposobnostima i dozivljajima sebe i sveta, dovoli o sebi da se pridruzimo toj predstavi i da sa njom odrzavatmo kontakt.

Mozemo je nacrtati, mozemo je vizualizovati na javi i postavljati joj pitanja. Ta verzija je smernica za neke nove self identifikacije, a kontakt sa njom ce povuci specificne aspekte licnosti, kojih smo se u odredjenom trenutku odrekli, zato sto nisu bile prihvacene ili ogledane od nama znacajnih drugi.

Foto: Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival survival

CRTICE SA PSIHOTERAPIJE

Cesto pomislimo: “Samo kada bih razumeo/la zasto su mama i/ili tata postupali tako prema meni, bilo bi mi lakse?” Medjutim razumevanje je vise kognitivna radnja, ne nuzno i emocionalna. Uz psiholosko objasnjenje zasto se neko ponasa kako se ponasa, ne znaci da ce nuzno doci olaksanje. Da, razumecemo, ali necemo popuniti unutrasnju prazninu ili naci red u haosu misli i emocija, koje nas cesto preplavljuju.

Potrebno je prihvatanje psiholoske realnosti, a to je da ne mozemo imati detinjstvo koje smo zeleli.

Nismo mi krivi za to. Nisu ni roditelji, jer nisu znali i umeli drugacije (cesto su i oni na slican nacin prolazili kao deca), ali jesu odgovorni sto su nas zlostavljali ili zanemarivali. Za oprastanje, ako dodjemo do toga, je potrebno vreme( individualno je koliko je potrebno). Mozda je bolje reci da je potrebno otpustanje, nego oprastanje. Otpustanje emocija i prorada istih, izgovaranje svega nedorecenog. Svega sto nas tisti. Onoga sto je od tajne preraslo u otrov, jer nije bilo svedoka da nas cuje, vidi, validira, ogleda, utesi, kada nam je to najvise bilo potrebno.

Otpustanje znaci konacnu separaciju od roditelja koji nisu adekvatno odigrali svoju ulogu. Otpustanju prethode ljutnja i tugovanje za srecnim detinjstvom koje nismo imali.

Razne emocije i teme ce izaci na povrsinu. Proces je bolan, a izlazak na drugu stranu oznacava spremnost da se ne drzimo proslosti, spoznavanje sopstvenih sposobnosti i snaga kao odraslih osoba. Mogucnosti da sami sebi pruzimo ono sto nismo dobili, kao i da na odrasli nacin dobijamo ljubav, paznju i validaciju od svog partnera i pijatelja i da sa svojom decom ne odigravamo stare porodicne obrazce.

U terapijskom procesu, postajemo svesni introjekta, koje nesvarene samo prebacujemo na svoju decu, kako bismo napokon mi bili oni “dobri”. A, to bi znacilo da onda oni treba da nastave da nose teret zrtvenog jarca. To se desava ako ne osvestimo transgeneracijsku dinamiku.

Ukoliko postanemo svesni, shvaticemo da nas introjekti zuljaju. Da nisu deo nas. Da ih nismo provarili i da to ne zelimo. Da mozemo da biramo sopstvene vrednosti, a da su uverenja nesto sto je podlozno proveri. Nesto sto nisu cinjenice, samo smo kao jako mali i u tom trenutku bespomocni i zeljni ljubavi i prihvatanja od strane nama vaznih ljudi poverovali u odredjene fantazije. Nismo krivi zbog toga. Nismo mogli i znali bolje, ali sada imamo novu sansu.

Tokom licne analize i psihoterapijske prakse, shvatila sam da postoji odredjen red u procesu samospoznaje. Naravno, samospoznaji nema kraja, ali ono vaznije je da se sam terapijski proces ne moze forsirati i pozurivati.
Postoji vreme za sve.

Telo i psiha u svojoj povezanosti ce znati kada smo spremni za odredjen uvid i emocionalnu obradu.Svaki otpor u nama ima svoju unutrasnju logiku. Nema slucajnosti.

Odredjeni kompleksi u nama trose vise energije od nekih drugih, tako da nista ne moze preko reda. Postoje teme za koje mozda godinama necemo biti spremni, ili cemo ih povrsno obradjivati i to je sasvim u redu.
Medjutim, kako sazrevamo i menjamo se i oslobadjamo psiholoski prostor, radeci na drugim stvarima, docice momenat kada ce delovati da nam je uvid dosao iz vedra neba, da smo se “prosvetlili” i da se osecamo jace ili opustenije ili mudrije i prosto ce se dugogodisnji problem samo rasplesti pred nama. Pocece da nam se desavaju nove i drugacije stari, koje smo godinama cekali

Zasto?

Zato sto vise nismo zarobljeni u stare obrasce, zato sto smo promenili nacin kojim percipiramo stvarnost i poceli da primecujemo i privlacimo osobe, stvari i prilike koje su sada u sinhronizaciji sa novim Ja.

Slika 1: Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival 

Slika2 :Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival 

OD IZOLACIJE DO NOVOG JA

Kriza koja se trenutno dešava najviše pobuđuje strah od neizvesnosti, koji je povezan sa oseća­jem bespomoćnosti.

Jedna od primarnih psiholoških potreba je potre­ba za kontrolom i izvesnošću u određenoj meri. U ovom trenutku ne možemo posebno uticati na spoljašnji svet, jer su mnoge stvari vezane za Covid-19 još uvek nepoznate u naučnim krugov­ima. Ono što možemo je da utičemo na sebe i sopstvene reakcije. U kućnoj izolaciji smo sig­urni i to je ono što je umirujuća potvrđena infor­macija. Međutim, ako po ceo dan čitamo samo o pandemiji i ne ustajemo iz kreveta, to bi moglo voditi dodatnoj imobilizaciji ili panici.

Možemo posmatrati trenutnu izolaciju kao iza­zov koji vodi ka dubljoj samospoznaji i jačanju sopstvenih kapaciteta. „Bez obzira na okolnosti, čoveku se ne može oduzeti bazična sloboda da izabere svoj stav i svoje ponašanjeˮ, govori nam Viktor Frankl, poznati psihijatar i psihoterapeut. Osluškivanje sebe, svojih želja i potreba nije ni malo lak zadatak, naročito ako smo navikli da se uvek oslanjamo na spoljne resurse ili da tražimo distrakciju na neumeren način.

Kako početi povezivanje sa sobom?

Ovde ću ponuditi tri prakse koje su polazna os­nova lične transformacije, a to su: struktuiranje vremena, tehnike uzemljenja i centriranja i ne­govanje saosćanja sa sobom.

Ako ne znamo početak i kraj određene aktiv­nosti, dani će predstavljati određnu vrstu bez­vremenog limba, što nalikuje traumatskom iskustvu. Zato je važno napraviti raspored za svaku nedelju: vreme kada ustajemo i odlazi­mo u krevet, mesto i vreme za rad, fizičku aktiv­nost, kreativnost, zabavu, kao i kratak period za praćenje podataka o aktuelnoj situaciji iz rele­vantnih izvora.

„U žurbi da se vratite u normalu, iskoristite ovo vreme da razmislite kom delu ’normalnosti’ je vredno vratiti se”, poručuje nam Dejv Holis. Svakodnevna jurnjava da obavimo sve što smo zacrtali i što nam je od drugih nametnuto vodi nas ka otuđenju. Izgubili smo pojam o sopst­venim vrednostima, o tome šta nam je zaista potrebno i šta je ono što nas usrećuje. Izdva­janje vremena u toku dana da zaista posedimo sa sopstvenom ranjivošću je najbolji recept za povratak sebi.

Praktikovanje tehnika uzemljenja (eng. ground­ing) i centriranja pomaže nam da se poveže­mo sa sobom. Omogućava nam da osetimo i redefinišemo sopstvene fizičke i psihološke granice, jer je naše telo nešto što osećamo u sadašnjem trenutku i u šta se možemo pouz­dati.

Udobno se smestite u svoju stolicu i dišite tako što ćete se mentalno fokusirati na pre­deo abdomena. Svaki izdah meko dodiruje vaš abdomen i dalje se proširuje u kukove, butine, noge, stopala. Pokušajte da osetite naslon sto­lice na kojoj sedite i pritisak tela na sedište. Zatim osetite svoja stopala kako čvrsto sto­je na podlozi. Gurajte stopalima podlogu da biste što snažnije osetili kontakt sa podom. Dok udišete kroz nos, zamislite kako vaš dah unosi u vas vazduh u toplim bojama. Sa sva­kim izdahom na usta, zamislite kako izbacu­jte sve što vam energetski više nije potrebno. Pomaže ako tom sadržaju dodelite crnu boju. Zamislite onda kako se iz vaših stopala grana čvrsto korenje duboko ka središtu zemlje. Os­etite tu povezanost sa zemljom. Vizualizujte kako iz nje crpite svu potrebnu energiju koja vam daje snagu i stabilnost, a iz sebe sa izda­hom izbacujete negativnu energiju, nakupljeni stres i brigu. Osetite kako tenzija napušta vaše telo. Nakon toga, prebacite fokus na skeniran­je delova tela (jedan po jedan) i pokušajte da u potpunosti osetite svaki, a zatim ustanite. Ceo prostor oko vas dokle vam dopiru ruke i noge kada ih raširite je vaš fizički prostor, ali i psihološki. To određeno polje nervni sistem konstantno mapira radi bolje orijentacije i koor­dinacije u prostoru. Slobodno osetite taj pros­tor, povežite se sa njim. To je prostor gde počin­je i završava se vaše Ja. Širite ruke iza sebe i ispred sebe kao da plivate. Možete dizati noge ili blago šutirati vazduh ispred sebe, iza sebe ili sa strane. Okrećite se u kukovima, sagnite se i uspravite se. Primetite svaku senzaciju ili emociju koja se podiže. Na taj način ćete pono­vo uspostaviti kontakt sa sopstvenim telesnim granicama, ali i intuicijom.

Sada ste spremni za praktikovanje sa­moosećanja sa sobom. Kada se osećamo uplašeno ili da smo u opasnosti, naš trenutni, prirodni instinkt (nesvesna reakcija) je da ode­mo u „borba, beg, zamrzavanje” odgovor. Reč je o automatskom odgovoru primitivnog/rep­tilskog dela mozga. Ne treba zbog toga sebe da osuđujemo, baš iz razloga što je taj odgovor instinktivan i ne možemo da utičemo na nje­ga. Produkt je evolucije i u službi je opstanka vrste.

Biološki (kao sisari) imamo predispoziciju za negu, brigu i privrženost. Vrlo često umemo da budemo podrška drugima, samo je potrebno da sebi damo dozvolu da se na isti način ophodimo i prema sebi. „Biti dobar podržavajući prijatelj sam sebi” je definicija saosećanja (sa sobom), ističe Katrin Nef. Ova autorka izdvojila je tri komponente, kao sastavne delove saosećanja:

1. Tretiranje sebe sa razumevanjem, toplinom i blagošću umesto grubim kriticizmom. Aktiv­no smo motivisani da pomognemo sebi. Kada primetimo da se borimo/mučimo, zastanemo, oslušnemo sebe, zapitamo se šta nam je u tom trenutku potrebno i pokušavamo to sebi da damo.

2. Zajedničko ljudsko iskustvo bi bila druga komponenta. Patnja je sastavni deo ljudskog iskustva. Ono što nas sve povezuje i čini lju­dima je to da smo smrtni, ranjivi i nesavršeni. Postoji određena uteha u tome da se podseti­mo da nismo sami u svojoj patnji. Nismo jedini koji patimo. Niko nije pošteđen od pravljenja grešaka, te „neuspehˮ nije nešto što se samo nama dešava, već je deo zajedničkog iskustva ljudske vrste.

3. Mindfulness − sposobnost da budemo pri­sutni sa onim što se dešava u trenutku dok se dešava, koliko god neprijatno bilo. Imati hrabro­sti da budemo prisutni kada nam je teško, a ne da automatski pokušavamo da se opiremo ili izbegavamo neprijatne emocije. Sposobnost održavanja neosuđujućeg stava prema sa­držajima svesti koji će se javljati (slike, emoci­je, misli, telesne senzacije), kako se ne bismo ni previše identifikovali sa negativnim sadrža­jima, ali kako ih ne bismo ni po svaku cenu iz­begavali.

Kada utišamo spoljnu buku, čujemo sebe. Svo­je autentično Ja. To je početak lične transfor­macije.

P.S. Tekst je napisan tokom aprila za majski broj casopisa RYL.

Foto: Preuzeto sa fb.stranice Art is a way of survival

PRIHVATANJE SEBE

Ako odustajemo od sebe, ne slusamo svoj unutrasnji glas, zatrpavamo emocije bilo kojim sadzajem, koji nam onemogucava da spoznamo sopstvene psiholoske potrebe, nastupice anksioznost, stanje konfuzije ili depresije.
Naravno da mi tada funkcionisemo po nesvesnim obrascima, koje smo usvojili kao deca kako bismo bili prihvaceni. Vec sam pisala o tome na koji nacim filtriramo stvarnost i interpretiramo postupke nama najblizih.
Dete ce uraditi sve da dobije ljubav i prihvatanje svojih roditelja, do nivoa samoponistavanja svog autenticnog Ja.

Medjutim, uvek su na delu i suprotne sile, koje nas vuku ka razvoju i autonomiji, koje nas teraju da se vratimo sebi. Nekada ce ti signali biti u obliku psihosomatskih tegoba i razlicitih neprijatnih simptoma.
Kao sto dete zeli da ima poverenje u roditelje (ma, ne samo sto zeli ima potrebu/poriv), isto tako kada odrastemo, imamo potrebu da se uzdamo u sebe i da imamo poverenja u sebe.

Ako stalno odustajemo od sebe (putem razlicitih destruktivnih obrazaca, potiskivanja emocija i dozvole da nam drugi konstantno probijaju licne granice), onda je anksioznost, cak i panika sasvim ocekivana.

Strah se javlja u stanjima nesigurnosti i neizvesnosti, a gubitak poverenja u sebe je alarm da smo u opasnosti i da to treba ozbiljno da shvatimo.I da trazimo podrsku.

Razmisljam kako je mozda najtezi psiholoski(i duhovni) zadatak prihvatanje. Prihvatanje sebe, drugih, odredjene situacije, zivota. Kako je tesko pogledati se u ogledalu, zagledati se kroz sopstvene oci pravo u dusu i prihvatiti sve delove sebe. Neke, naravno tek treba otkriti, jer su raznim mehanizmima odbrane pogurani u nesvesno. To je celozivotni zadatak(upoznavanje sebe) i treba da bude postepen.
Nije ni cudo sto kada dozivimo previse intenzivnih neugodnih senzacija, koje u tom trenutku nas sistem ne moze da obradi, zapadamo u postraumatski stres. Tako da preplavljenost nije resenje.

Malo po malo stajati sa svim svojim senzacijama i emocijama, manama i vrlinama, resursima i ogranicenjima, a ne pobeci ili uci u neku vrstu otpora je egzistencijalni izazov ljudske vrste.

Koliko je samo tesko ne iskrivljavati stvarnost, jacati toleranciju na frustraciju i ambivalenciju, sedeti sa neprijatnoscu, posmatrati se bez osudjivanja, razumeti i na kraju prihvatiti sebe. Sve to je neizostavni deo psihoterapije i otud toliko ambivalentnih emocija prema njoj, jer ona ne daje instant resenje. Terapeuti nemaju magicni stapic.

Treba se “ogoliti” pred svedokom od poveranja i imati hrabrosti da se pogleda u svaki kutak sebe. To je najteze. Isto je i sa zivotom, punim neizvesnosti, ali i avantura i mogucnosti.

Kada dodjemo do dovoljne tacke prihvatanja, onda cemo mnogo lakse menjati stvari koje mozemo i zelimo, otpustiti ono sto vise nije deo nas i prgrliti zivot, svesni i da su neke stvari van nase kontrole.

Slika1: Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival

Slika2: Preuzeto sa FB.stranice art is a way of survival

LJUBOMORA

Nakon tekstova posvecenih STIDU i ZAVISTI https://m.facebook.com/psiholoska.podrska/photos/a.1667917063435623/2641951176032202/?type=3&source=48
https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=2702201570007162&substory_index=0&id=1663671357193527, na red je dosla jos jedna od “omrazenih” emocija, a to je LJUBOMORA.

Hipoteza o frustracionoj agresiji, koju sam nasla na sajtu Psihobrloga, govori o tome da kada neko osujeti ljubav koju ocekujemo, mozak pretvara strah u mrznju. Treba naznaciti, da su centri besa povezani sa centrima ocekivanja nagrade.


U tom kontekstu, u razlicitim psiholoskim tekstovima se, vec nasiroko pise o ljubomori kao jednoj vrsti straha od gubitka ljubavi, a na taj strah mozemo razlicito reagovati. Neke od mogucnosti su tuga, bes i mrznja.
Ovde je jako vazno napraviti distinkciju izmedju osecanja i reakcije na ta osecanja – ponasanja.
Ako je emocija zabranjivana i etiketirana kao izraz slabosti ili nemanje dovoljnog kapaciteta za ljubav, onda mi ne mozemo ni da ovladamo tom emocijom. Ne mozemo da je razumemo i potiskujuci je, vremenom se moze ispoljiti pojacanog intenziteta, uz neadekvatnu reakciju.

Necu ovde zalaziti u sve nekonstruktivne nacine ispoljavanja ljubomore, i odredjene poremecaje licnosti, koji mogu dovesti do razlicitih deluzija ili paranoje, obzirom da se o tome dosta pisalo i govorilo.

Ovaj tekst je posvecen porukama koje LJUBOMORA nosi, jer nema dobrih i losih emocija.

Kao sto sam vec rekla, emocije su nas kompas za snalazenje u svetu, te je vazno otkriti znacaj koji imaju kako za pojedinca, tako i za socijalni kontekst.

Prema istrazivanjima socijalnih psihologa, ljubomora je vezana za odnose sa drugima i sadrzi u sebi mudrost intuicije i instinkta.

Ako gledamo na nizi intenzitet ljubomore, sto implicira da smo u kontaktu sa njom i da je brzo detektujemo, videcemo da ona ima ulogu odredjene vrste partnerskog radara.
Dakle, ljubomora nam pomaze da adekvatno skeniramo potencijalnog partnera i dodjemo do odgovora da li je on neko ko moze da nam bude lojalan, ko ima sposobnost i zelju da nas voli i prihvati i na koga mozemo da se oslonimo.

Mudrost ljubomore je u detektovanju pravicnosti, sigurnosti, povezanosti i lojalnosti, jer se javlja upravo kada smo spremni da posmatramo naseg partnera ili prijatelja u sirem drustvenom kontekstu, tj.kako se ponasa prema drugim ljudima, porodici, bivsim partnerima, itd.

Kada je intenzitet emocije izrazen to znaci da osecamo da smo izdani, i to ne samo da je nas neko izdao, vec i mi sami sebi, jer nismo bili u kontaktu sa sopstvenim emocijama i nismo slusali sopstvenu intuiciju.

Izvor: Karla McLaren – Emotion Dynamics

Foto: Preuzeto sa FB.stranice Art is a way of survival