KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

EGZISTENCIJALNA PSIHOTERAPIJA

                                               

Sa dolaskom Nove Godine često se bavimo postavljanjem nekih odluka, a da ni sami ne znamo koliko su one ukorenjene u nama i koliko ograničavamo slobodu sopstvenih izbora?

Skoro sam gledala jako zanimljiv podkast Agelasta, u kome je gostovala Sara Kuburić, autor knjige : “Na meni je”, gde je otvorila temu egzistencijalne psihoterapije. Svakako ću ispod teksta ostaviti link ka podkastu, a ovde zabeležiti neke koncepte, koji bi služili kao mapa ka istraživanju u kojoj meri živimo egzistencijalno ispunjen život?

Na prvom mestu, Sara otvara temu selfa sa stanovišta Kjerkegora, koji smatra da je self ili sopstvo utemeljeno u nužnosti i mogućnosti. Neke stvari poput rođenja, smrti i prošlosti ne možemo promeniti, niti ih izbeći, ali postoji i čitav prostor onoga što se nije desilo, a moglo bi i to je polje kreativnosti i slobode.  Za razliku od esencijalizma, egzistencijalizam posmatra self fluidno, u stalnom nastajanju u okvirima nužnosti. Kako Sartr kaže: “ Prvo postojiš, pa tek onda stvaraš suštinu.” Ako bismo se pogledali u ogledalu, mogli bismo samo reći da smo to mi u ovom trenutku, smatra Kjerkegor, jer se sopstvo odvija u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Na izgradnju selfa, nadovezuje se tema slobode. Sartr smatra da smo osuđeni na slobodu, koje se plašimo. Ne možemo  izbeći donošenje odluka, ali zato sami sebi možemo umanjiti stepen lične slobode. Stepen slobode usko je povezan sa stepenom odgovornosti, te je “ispravna odluka“, samo ona za koju preuzimamo odgovornost. Što više strepimo pred brojnošću mogućih izbora, više ćemo preuzimati ono što nam se “servira”, i tako birati sopstvena ograničenja.

“Kada prestanemo da se osećamo slobodno, prestajemo da budemo ljudi”, ističe V.Frankl.

Dakle, za smislom tragamo u okvirima nužnosti. U ovom trenutku, značajno bi bilo uvesti Hajdegerov pojam “dazajn”, što u prevodu znači “biti u svetu”. Mi ne postajemo ličnost u vakuumu. Ne možemo postojati bez sveta. Self se konceptualizuje u sadejstvu sa spoljašnjim faktorima.

Da li je smisao dovoljan, pitaju se egzistencijalisti?

Sara nam nudi četiri pitanja koja nam mogu otkriti u kojoj meri živimo egzistencijalno ispunjen život:

  • Ja sam ovde, “ bačen u postojanje”, ali mogu li da budem ovde? Postavlja se pitanje imamo li dovoljno sigurnosti i zaštite kao bismo mogli da osećamo da zaista postojimo?

Fizički smo svakako tu, jer nismo imali izbora da se rodimo, ali da bi smo bili autonomni, potrebno je dovoljno podrške i prostora da se zaista možemo razvijati u psihološkom smislu. Rane trauma to svakako otežavaju. Bez samoodržanja, neće se javiti radoznalost ka istraživanju. U okolnostima gde se trauma normalizuje, potreba za samoodržanjem je visoka i ne ide se ka nivou samoaktualizacije.

  • Dobro, ovde sam, ali da li mi se to sviđa? Da li želim da budem ovde? Postoji li vrednost, ima li povezanosti, koje bi ovom mestu dale smisao?
  • Mogu li biti svoj/a? Imam li dopuštenje od sebe i drugih meni važnih ljudi?

Ovde se vraćamo na iluziju o samodovoljnosti i na neophodnost ogledanja od strane značajnih ljudi. Psihološki funkcionišemo tako, da nam je neophodno da nam drugi vrate naš doživljaj, da nam kažu: “Da, prepoznajem da si to ti, vidim te.” Takođe je važno i da sami sebi damo dozvolu da budemo ono što osećamo da jesmo.

  • Ima li smisla moj život? Šta to život traži od mene, da bi to kako sam odgovorio životu bilo smisleno?

U ovim pitanjima se krije koncept autentičnog života i koliko ga je teško živeti. Hajdeger autentičnost izvodi iz nemačke reči koja znači “pripadanje ili pripadati”, tako da biti autentičan podrazumeva donošenje odluka koje su ukorenjene u nama i za koje preuzimamo odgovornost. U podkastu možete poslušati tri primera koje Sara elaborira kako bi oslikala različite slučajeve egzistencijalne krize, dožiljaja da smo “izgubili sebe” i da zapravo i ne znamo ko smo. Egzistencijalisti prepoznaju tri uzroka gubitka sebe, a to su : događaji koji menjaju život, naučena ponašanja i rigidna porodična pravila.

Svaka odluka koju donesemo vodi nas bliže nama ili nas udaljava od nas samih. Zato je samoizdaja suptilan proces, posledica niza samoporažavajućih odluka. Da bismo živeli autentičan život, moramo da osvestimo okolnosti u kojima se nalazimo, da ih razumemo. Da poznajemo očekivanja koje društvo i porodica imaju od nas, te da budemo motivisani da ih preispitujemo, da budemo radoznali da razlučimo šta nam od onoga što nam se  servira zaista odgovara, a šta ne. Vrlo ambiciozan zadatak, zar ne?

Davanje odgovora na ova četiri pitanja predstavlja celoživotni zadatak. Sloj, po sloj, svako od nas može preispitivati narative o sebi. Kako je self fluidan, postavlja se pitanje ne samo šta jesmo, već šta sve možemo biti?

Šta su naže vrednosti i naš moral? Zašto? Da li su naše misli i naša delanja usklađeni, ili je kognitivna disonanca velika? Da li zaista verujemo u ono što prezentujemo kao sopstvene vrednosti, ili to radimo iz „trebanja“ i „moranja“? Koliko se u odnosima sa drugima pretvaramo i zašto to radimo? Koji su to psihološki konflikti u nama i  na koji način ih razrešavamo?

Ukoliko smo se preidentifikovali sa određenom ulogom  ili svoj identitet posmatramo previše usko, ukoliko imamo poriv da po svaku cenu budemo prihvaćeni od određene društvene grupe, možemo izgubiti sebe.

Paradoksalno „osećati se izgubljeno“ ume da bude manje zahtevno, jer osoba ne preuzima odgovornost. Osvajanje slobode iziskuje nežnost prema sebi, strpljenje i hrabrost, ali kada po prvi put doživimo ukorenjenost u sebi, taj osećaj je toliko ispunjujuć, da postaje pogonsko gorivo za dalji rad.

Zavšiću ovaj tekst rečima Kjerkegora, kojima je Sara započela svoju knjigu: “Usuditi se znači samo na trenutak izgubiti sebe, ne usuditi se znači zauvek izgubiti samog sebe.“

     

Link ka podkastu: https://youtu.be/nH7KuOzPeQY?si=QwZmWnLlgebnC_5u

ŠTA JE VAŽNO KOD VALIDACIJE EMOCIJA?

Iz razvojne psihologije nam je dobro poznato koje su to primarne psihološke potrebe koje je neophodno zadovoljiti za optimalan razvoj deteta. To su:
SIGURNOST: Ukoliko je majka emocionalno i fizički prisutna i dosledno responzivna na dečije signale, ako uspeva pravovremeno i adekvatno da zadovolji dečije potrebe, dete će se osećati sigurno. Iskustva taktilne stimulacije, pažnje, zadovoljavanja fizioloških potreba, roditelja kao “sigurne baze”, osećanja pripadnosi, dovešće do formiranja osećaja poverenja i sigurnosti u roditelje, te prijatnosti bivstvovanja u sopstvenoj koži i radoznalosti za istraživanje sveta oko sebe. (od 4 meseca trudnoće do kraja druge godine),
NAMIRENOST: Namirenje kontaktom sa mamom u fazi simbioze. ( od 3 do 12 meseca),’

EMOCIONALNOST: Slobodna ekspresija emocija, regulacija emocionalnih stanja od strane roditelja, tešenje, umirivanje, prorada frustracija, početak emocionalog opismenjavanje, ogledanje emocionalnih ekspresija, iskustvo velike količine užitaka i ugodnih emocija. ( od 6 do 18 meseca),
VIĐENOST/DOŽIVLJENOST: Iskustvo doživljenosti, iskustvo da su roditelji uočili, prepoznali i prihvatili detetovu autentičnu dimenziju, njegovu posebnost i specifičnost. ( 1,5 do 4 godine),
PRIZNANJE: Afirmacija ličnog osećaja moći kod deteta, priznavanje njegovog vlastitog autoriteta od strane osoba od autoriteta-roditelja. (od 3 do 7 godine).

Validacija i ogledanje detetovih emocija od strane roditelja neophodne su sposobnosti za postizanje kako razumevanja sebe i drugih, tako i za uspešnu samoregulaciju afekata.

Validacija podrazumeva da imamo sposobnost da prepoznamo, a zatim i uvažimo dečiji doživljaj. Međutim, ono što se često dešava je da validaciju ne prati ohrabrivanje i osnaživanje.

Dakle, mi prepoznamo da se dete nešega plaši, da ga nešto frustrira, da je ljuto zbog nečega, to mu ogledamo, ali ne posaljemo poruku da ima mogućnost i da prevazđe taj strah ili proradi frustraciju, nego samo kažemo u redu je.

I  jeste u redu, međutim dete ima kapacitet da integriše emocije, da ih prorađuje, da se one menjaju, a roditelj ga nehotice etiketira. Iz najbolje namere i ideje da validira dečiju emociju, roditelj će slati implicitnu poruku o dečijem karakteru, pa će dete postati plačljivko, strašljivko, stidljivko…

Dete će doživeti da roditelj i ne veruje da ono može drugačije, i da se emocionalni doživljaj može menjati, a da su strahovi i frustracije nešto što je razvojni zadatak i što se prorđuje i prevazilazi.

Ono što je prepoznato preobražava se u samoispunjujuće proročanstvo. Ohrabreno sa npr.”Verujem da se plašiš da uđes u vodu, ali ja znam da ti to možeš, i zajedno ćemo to prebroditi, kako da ti pomognem?”, šalje potpuno drugačiju poruku od “Vidim da se plašiš, ne moraš da ideš u vodu.”

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings

LOGOS I EROS

Jedna od glavnih karakteristika energije, pa sami tim i psihičke je da se kreće između polova.
Na jednom transpersonalnom nivou, koristeći se jezikom slikovnih predstava, a ne psiholoških kvaliteta, možemo se poslužiti drevnim kineskim terminima, te pomenute polove nazvati Jin i Jang.

U knjizi Ji Đing “Jang označava barjake koji se vijore na suncu, to jest, nešto obasjano ili osvetljeno. Jang je određen kao nebeski svod, nebo, svetlo, južna strana planine (koju sunce obasjava) i severna strana reke (koja takođe prima sunčevu svetlost).” Sa druge strane: “U svom osnovnom značenju , Jin je oblačan i tmuran. Jin je određen kao zemlja, tamno, prijemčivo, severna strana planine i južna strana reke.” U tom smislu Jin i Jang predstavljaju dva duhovna pola između kojih teče celokupan život.

Prevedeno na psihološku ravan, ova dva pola se mogu nazvati muškim i ženskim. Personifikacija ženskog dela u muškarcu, u analitičkoj psihologiji, naziva se Anima, a muškog u ženi, Animus. Anima /Animus predstavljaju imago, kolektivnu predstavu svih iskustava koje imamo sa drugim polom. Majka je prvi nosilac slike Anime, a otac Animusa. Osveščivanje i prihvatanje Anime/Animusa omogućava nam ne samo skladne odnose sa drugim polom, već i integraciju drugosti u nama samima, koja rezultira celovitošću ljudskog bića, koje u sebi objedinjuje rodne odrednice.

Energije Jina i Janga (Erosa i Logosa), ili muškog i ženskog, prožimaju svako ljudsko biće, koje je u psihološkom smislu “androgeno”, jer u svakom muškarcu postoji i odraz žene i obrnuto.

U tradicionalnoj energetskoj medicini, leva strana čoveka se smatra ženskom, a desna muškom. Određeni energetski meridijani, takođe nose energiju Jina ili Janga. Kad dišemo isključivo kroz levu nozdrvu, pokrećemo umirujuću energiju Jina, putem aktivacije parasimpatikusa, a dišući kroz desnu, aktiviramo simpatički odgovor.

Metabolički procesi su takođe podeljeni na muške, pokretačke, kataboličke, putem kojih se razgrađuju molekuli i time oslobađa energija i stimulativne, kreativne ženske ili anaboličke, koji potpomažu izgradnju tkiva i organa.

Kada su u pitanju specifični psihološki kvaliteti,
Logos se deginiše putem sledećih karakteristika: okrenutost spoljašnjem svetu, individualnost, agensnoat/autonomija, usmerenost/postavljanje ciljeva/svrhovitost, racionalnost/logika/intelekt,transformacija/promena, analitičnost, razboritost, pronicljivost, stoicizam, držanje pravca/posvećenost

Sa druge strane, Eros je okarakterisan kao okrenutost unutrašnjem svetu i nesvesnom, bivanje, svesnost sadašnjeg trenutka, povezanost sa nesvesnim, prihvatanje paradoksa i kognitivne disonance, emocionalna inteligencija, bezuslovna ljubav, brižnost i nega, povezanost sa mudrošću, istraživanje misterioznog i iracionalnog, poštovanje Zemlje i svih njenih stvorenja, mračno/tamno, mističnost, mirovanje.

Kulturološki kontekst je taj koji određuje koji aspekti ljudske prirode će biti vrednovani kao superiorni, odnosno inferiorni. Kako na kolektivnom nivou svesti preovladava polarizacija, tj.crno-belo razmišljanje, gde je nešto ili dobro ili loše, moje ili tvoje, to za posledicu može dovesti do toga da se određeni aspekti, muški ili ženski obezvređuju, te posledicno negiraju, otcepljuju i potiskuju.

Ravnoteža, tj. energetska protočnost moguća je samo ukoliko postoji dijalog između oba pola. Odbacivanje jednog, se automatski odražava na pozicioniranost drugog u okviru psihičkog polja. 

Foto: Preuzeto sa FB. stranice Wanderings

KOLEKTIVNA SENKA

Socijalizacija pred svakog od nas postavlja zadatak usvajanja određenih vrednosti, normi i stavova, koji se u određenoj kulturi i društvu smatraju vrednim i poželjnim. Svi oni društveno prihvatljivi aspekti ličnosti naćiće svoje mesto na desnoj strani klackalice, a oni neprihvatljivi i nepoželjni biće pogurani na levu stranu. Sa energetskog stanovišta, nemoguće je u potpunosti ukloniti neželjeni aspekt ličnosti, možemo ga samo pomeriti na levu stranu klackalice. Psihološki homostatski aparat, poput onog fizičkog (održavanje telesne temperature, koncentracije ph vrednosti, glukoze u krvi itd.), radi na održavanju psihološke ravnoteže, te je za svaki teg stavljen na levu stranu, neophodan kontra teg na desnoj. U protivnom, doći će do gubitka balansa, te ćemo se nevesno i prinudno kretati izmedju opozita (enanciodromija). U najopasnijoj varijanti, dolazi do pucanja u samoj tački oslonca klackalice, što će za posledicu imati psihotičan odgovor.

U knjizi „Owning Your Own Shadow” Robert Džonson daje prikaz srednjovekovnog manuskripta sa ilustracijom stilizovanog drveta znanja sa zlatnim plodovima, koje izrasta iz Adamovog pupka. Adam deluje pomalo pospano i u nemogućnosti da u potpunosti razume šta je proižveo. Dve žene stoje pored drveta. Devica Marija, obučena u odeću časne sestre, stoji sa leve strane drveta i deli zlatne plodove redu pokajnika zarad spasenja. Sa desne strane je naga Eva, koja sa istog drveta deli plodove namenjene prokletstvu. Drvo daje dualne plodove. U svakom trenutku kada jedna ruka uzima plodove kreativnosti, druga ruka ubira plodove destrukcije. Nema kreativnosti bez destrukcije. Sveto mesto se nalazi u središtu klackalice. Svakako da treba da se prilagodimo društvu i kultivišemo naš primitivniji animalni deo, međutim, to nećemo uspeti ukoliko Senku krijemo i od sebe samih. Potrebno je naći način ispoljavanja i onih „neprihvatljivih” elemenata na simboličan način. Sveti Avgustin  je rekao: „To act is to sin”. Kreirati, znači istovremeno i uništiti. Ne možemo stvarati svetlo, bez uključivanja tame. Potrebno je prevazići tenziju opozita, posredstvom paradoksa. Ne možemo samo odgurnuti jednu stranu opozita, jer ćemo izgubiti balans. Ono što možemo je da promenimo način na koji posmatramo problem. Ukoliko svesno prihvatimo opozitne elemente u nama i izdržimo njihovu tenziju, izaći ćemo na drugu stranu prigrlivši paradoks, a taj kapacitet je mera duhovne snage.

U procesu formiranja i razvoja Ego svesti, oni sadržaji koje prihvata i sa kojima se identifikuje, postaju deo nje i Persone (Ego ideala). Svi ostali sadržaji, neusaglašeni sa svesnim stavom, biće proterani u Senku. Persona i Senka, kao komplementarne strukture imaju određenu autonomiju u odnosu na Ego. Obe ove podličnosti su strane Egu, s tim što je odnos sa Personom tj. „zvaničnom”, javnom ličnošću otvoreniji, s obzirom na to da je usklađena sa društvenim normama i običajima.

Senovite ličnosti imaju sopstvenu energiju, koja će sve više jačati ukoliko ih ostavimo zapostavljene i prezrene. Kao što sam na početku rada napomenula, psiha je samoregulišući mehanizam, koji ima za cilj da održava ravnotežu između suprostavljenih aspekata. Senka koristi različite kanale kako bi zadovoljila svoje potrebe. Koristeći se štitom mehanizama odbrane, koje Ego koristi kako ne bi zapao u moralnu krizu, Senka će izaći na svetlost dana, boreći se da ne ostane inferiorna, neprimećena i zaboravljena. Rigidno se braneći od sadržaja Senke, dolazimo u situaciju u kojoj smo „zaposednuti” istim. Razvojni zadatak pred kojim će se svako od nas naći je ponovno uspostavljanje celovitosit, ali ovoga puta svesno, uz preuzimanje moralne odgovornosti.

U razmatranju razvoja Senke, važno pitanje koje se postavlja je da li se malo dete posmatra isključivo kao produžetak psihologije roditelja, dakle ono koje je uronjeno u atmosferu roditeljske Senke ili se, pak može govoriti i o značaju konstitucionih faktora samog deteta na dinamiku formiranja specifičnih sadržaja Senke?

Različite razvojne teorije idu u pravcu shvatanja da postoji sadejstvo oba faktora. Ovde bih se zadržala na teoriji analitičkog psihoterapeuta Sidoli (Mara Sidoli), koja pravi distinkciju između personalne ili edipalne senke i kolektivne (preedipalne). Ova autorka stavlja akcenat na uticaj ranih afekata na emocionalni život osobe. Afekti, povezujući emocije i telo, potpadaju pod oblast psihosomatskog. Iskustvo telesnog predstavlja iskustvo određene ograničenosti, koja je u opozitu sa omnipotentnim mogućnostima imaginacije. U ranoj razvojnoj fazi, tzv.paranoidno-shizoidnoj, po M. Klajn (Melanie Klein), dete pribegava određenim primitivnim mehanizmima, kako bi organizovalo sopstveno iskustvo. Splitting (cepanje) je jedan od njih. Ovim mehanizmom se predstave selfa i objekata cepaju na samo dobre i samo loše. Dete zbog nedovoljne neurološke zrelosti ne može da doživi majku kao celovitu osobu. Objekti su tokom ovog stadijuma parcijalni. Pored toga što dete doživljava majku podvojenu na telesni način, ono je doživljava i kao razdvojenu na dobru i lošu. Funkcija ovog mehanizma je da razdvoji dobra i loša iskustva. Dobra iskustva se pounutruju i predstavljaju temelj daljeg razvoja i psihološkog blagostanja, dok se ona loša projektuju ka spolja. Na mehanizam cepanja, nadovezuje se mehanizam projektivne identifikacije. Mehanizam projektivne identifikacije predstavlja omnipotentnu fantaziju deteta, po kojoj dobri ili loši impulsi prema objektu, delovi selfa ili ceo self mogu biti projektovani spolja, u spoljni objekat, pri čemu se taj objekat identifikuje sa tim projektovanim delovima. Projekcija dobrih delova selfa, omogućava uspostavljanje odnosa sa objektom.

Sidoli ističe projektovanje preverbalnih, psihosomatskih sadržaja (najčešće su to senzacije) u majku. Majka tu služi kao kontejner koji će primiti bebine projekcije, prepoznati ih i razumeti, a onda ih vratiti bebi u prerađenom obliku. Ukoliko majka nije u stanju da razume i prihvati detetove projekcije, dete će ostati u stanju preplavljenosti i užasa, te će još česće pribegavati projektivnoj identifikaciji. Detetu je potrebna majčina transcedentna funkcija, koja će preraditi bebina iskustva u svarljiviji oblik, a taj proces predstavlja zametak simboličke funkcije i mišljenja. Ako majka ne može da se nosi sa ovakvim zahtevima od deteta, sa dečijim besom, zavišcu, ona počinje da doživljava dete kao loše i počinje da ga krivi za sopstvenu bespomoćnost. U tom sudaru detetovanih projektovanih impulsa i majčine Senke, dete još više postaje progonjeno „neizdrživim” sadržajima. U takvoj situaciji dobijam dijadu majke-veštice i deteta-monstruma. Fordam (Fordham, 1973), mehanizme koje dete koristi u ovakvoj situaciji užasne pretnje, kako bi obezbedilo preživljavanje, naziva „odbranama Selfa”, koje drže dete izolovano u svetu arhetipskih predstava. Po Sidoli, „sadržaji kolektivne Senke su univerzalni, primitivni i surovi elementi koji se aktiviraju kada postoji ozbiljna pretnja po jedinku. To su destruktivni elementi čovekove psihe, derivati instikta smrti. Oralno-sadističke i kanibalističke fantazije derivati su ovih sadržaja.”[1] Neprepoznati i neprihvaćeni mogu otići u telo, dovesti do maligniteta i autoimunih bolesti ili se prikazati u vidu različitih oblika perverzija.

Krećući se kroz slojeve Senke, od ličnog ka kolektivnom, stižemo do njenog arhetipskog sloja u čijem sedištu leži arhetip zla.

Arhetipska Senka je skoro nesaglediva, njeni prodori u sferu iskustvenog, ostavljaju nas nemim i u nemogućnosti da razumemo stepene zverstva na koje smo spremni, ukoliko potpadnemo pod vlast ovog aspekta Senke. Arhetipsku Senku posredno možemo upoznavati kroz personifikovane oblike koji se javljaju u snovima, halucinacijama psihotičnih pacijenata, kao i u bogatom mitološkom i književnom materijalu, koji obiluje arhetipskim predstavama.

Svaki pogled u bogatsvo senovitog materijala, ne samo što oslobađa naše potencijale, već nas povezuje sa Jastvom, našim kreativnim ucelovljujućim centrom. Svaka istina o nama samima, koliko god bolna bila, ruši deluzije i jednostranost Persone i Ega i zauzvrat štiti od izbijanja arhetipskog zla.

IZVORI:

1. Matić, J. S. “Senka u psihoterapiji”, Beograd: Fakultet za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum, 2018.

2. Zvajg, Koni i Stiv Volf, “Romansa sa senkom”, Beograd: Fedon, 2016.

3. Zweig, Connie and Jeremiah Abrams, “Meeting the Shadow – The Hidden Power of the Dark Side of Human Nature, Los Angeles: Jeremy P. Tarcher, 1990.

Slika 1. Preuzeto sa fb. stranice Wanderings

Slika 2. Preuzeto sa fb. stranice Wanderings


[1] Jelena Sladojević Matić, op.cit., str.67.

TIPIČNA UVERENJA KOD DEPRESIJE IZ VIZURE REBT-A

Depresija predstavlja poremećaj raspoloženja, lakog, umerenog ili teškog stepena. Ispoljava se kombinacijom sledećih simptoma: sniženo raspoloženje i tuga – koji su najjači najčešće u jutarnjim satima,osećaj praznine i krivice, bespomoćnost, manjak samopouzdanja, slaba koncentracija, povećana razdražljivost, somatske tegobe, plačljivost, problemi sa spavanjem, apetitom i seksualnom željom, osećaj umora, bezvoljnost, izostajanje uživanja u stvarima u kojima je osoba uživala ranije, socijalna izolacija, suicidalne misli i pokušaji suicida.

Ono što se u Racionalnoj Emotivnoj Bihejvioralnoj Terapiji (REBT-u)  smatra kao važan faktor za nastajanje i održavanje negativnog afekta, koji se sreće kod depresije, jeste način razmišljanja.

Upravo način na koji ljudi misle o određenim situacijama (njihovo doživljavanje, tumačenje i zaključivanje) uzrokuje način emocionalnog reagovanja na njih, kao i ponašanje. Ovi načini razmisljanja mogu da se jave u nekoliko formi kao automatske misli, kognitivne distorzije i kognitivne sheme.

Automatske misli odnosno uverenja javljaju se spontano, po nekom automatizmu, osoba ih najčešće nije svesna. Ljudi se toliko naviknu da misle na određene načine, da prestaju da ih primećuju i preispituju, jednostavno veruju u njih. Ove misli se aktiviraju spontano kada se procenjuju neke konkretne situacije.

Kada je rec o depresiji, često je trigerovana situacijama koje nose mogucnoćnost da se dogodi neki gubitak ili neuspeh. Nevolja je u tome što ova uverenja upravljaju percepcijom i postaju filteri kroz koje se posmatra svet.  Ukoliko su ova uverenja iracionalna (rigidna, nelogična i u neskladu sa realnošću) emocije koje će se javiti kao odgovor biće nezdrave, a ponašanja nekonstruktivna.

Ono što je važno napomenuti da se ove automaske misli baziraju na kognitivnim shemama – bazičnim obrascima koji su duboko ukorenjeni u našu ličnost – i utiču na to kako će ljudi videti svet, sebe ili druge ljude. Ovi obrasci se formiraju tokom odrastanja, pod uticajem su porodičnih odnosa i funkcionisanja u primarnoj porodici. Oni predstavljaju bazu na osnovu koje se procenjuju životni događaji i situacije.

Tipično kod depresije jeste postojanje kognitivnog trijasa: negativne ideje o sebi, drugima i svetu.  Tako recimo osoba koja pati od depresije moze sebe u nekoj situaciji da procenjuje na sledeći način: “Nevoljen sam i strašno je biti nevoljen, to znači da ne vredim kao osoba, da sam neadekvatan”. Za osobu koja se drži ovih uverenja ona su neupitna, ona nastoji da veruje u njih kao da su stvarna i istinita. Kako bi onda naša depresivna osoba još mogla da razmišlja? Ako bi recimo imala uverenja “strašno je kada si nevoljen”, mogla bi da lako iz toga zaključi da “mora udovoljavati drugima kako bi je drugi voleli”.  Jasno je da je ovo neodrživa postavka kako je iracionalna, jer i sama zna da je nemoguće da svima udovolji i da je zato vole,  jer tako funkcioniše realnost.  Pa, kada se nađe u situacijama koje trigeruju ovu iracionalnu procenu, osetiće se najverovatnije depresivno i potišteno. I za sebe će potvrditi svoje sržno uverenje da je u suštini on/a stavrno osoba koju je nemoguće voleti. Takodje, u ovom kontekstu, sto je čest slučaj (pomenuti kognitivni trijas), ova osoba pored negativne procene sebe, moze negativno procenjivati i druge i svet oko sebe “drugi ljudi su loši, nikome nije stalo do mene”, ” život nema smisla” i sl.

Zamislimo, dalje da prijatelj ne odgovara na poruku ove naše depresivne osobe. Njen zaključak lako bi mogao da bude “ne odgovara mi, jer me ne voli, mrzi me“. Umesto da joj padnu na pamet neka alternativna i manje iracionalna objašnjenja: “Verovatno je zauzet, javiće se kada stigne, ovo sigurno ne znači da me ne voli“,  njoj je teško da poveruje u ovu formu. S toga kako je ubeđena da je sada prijatelj mrzi jer ne odgovara, ona kreće da se oseća depresivno i omrženo. Pored depresivnosti, osoba koja pati od depresije neretko osecace i bes i povredjenost, jer smatra da nije zasluzila takav nefer tretman. I krivicu, jer se često oseća kao da je nešto loše uradila i da je mogla bolje.

Pored ovih automatskih misli, postoje i disfunkcionalni misaoni obrasci  koji su uobičajeni kod svakog ko ima problem sa depresijom, i držeći se njih, održava se i depresija.  Ova disfunkcionala razmišljanja su navike u razmišljanju o sebi, drugima, događajima, životu,  koje nisu zasnovane na stavrnosti (na objektivnom, nepristrasnom posmatranju). Pošto  su u neskladu sa stvarnošću, izgledaju iskrivljeno  i predstvaljaju greške u razmišljanju (kognitivne distorzije). Neke od tipičnih kognitivnih distorzija kod depresije su:

  • Katastrofiziranje-uvek predviđanje najgoreg mogućeg ishoda- “Pozvaće me šef i sigurno će me otpustiti“.
  • Mentalni filter-fokusiranje samo na negativne informacije o sebi i životu, a ignorisanje pozitivih- ovoj osobi lakše će biti da čuje  kritike na svoj račun, dok će pohvale i stavri koje dobro radi ignorisati, neće im pridavati važnost.
  • Sve ili ništa-zaključivanje u terminina ili je crno ili je belo, postoje samo te dve krajnosti i ništa između. Sve je ili dobro ili loše.  “Ili sam nešto obavio/la savršeno ili je totalna propast“.
  • Preterana generalizacija-tendencija da se zaključuje na osnovu jednog ili više negativnih iskustava da će ubuduće sve biti loše. “Nikada neću naći dečka“ , “Nikada me neće niko voleti“.
  • Emocionalno rezonovanje- pogrešno zaključivanje na osnovu emocija. “Osećam se bezvredno, dakle ja sam bezvredna osoba“.
  • Personalizacija- automatsko prihvatanje krivice za neke događaje čak kada nemaju veze sa vama. “Nije me pozvao, jer sam užasan prijatelj“.
  • Etiketiranje-  jedan oblik preterane generalizacije gde sebe procenjujemo na osnovu jedne situacije. ”Pao sam ispit, glup sam i nesposoban.

Depresija je, između ostalog, uzrokovana i održavana kombinacijom  disfunkcionalnog procesa razmišljanja i neprilagođenog i nekonstruktvnog ponašanja koje je u vezi sa ovim misaonim procesom. Pošto se ove disfunkcionalne misli i ponašanja nauče, ljudi sa depresijom takođe mogu naučiti nove, prilagodljivije načine razmišljanja, koja mogu da im pospeše raspoloženje i povećavaju njihovu sposobnost da se nose sa svakodnevnim problemima i stresorima.

Zato, ako osoba promeni svoje misli i ponašanje, uslediće i  promena emocija  i raspoloženja.

 

Reference: https://www.mentalhelp.net/depression/cognitive-behavioral-therapy/

Foto: Preuzeto sa FB. stranice Wanderings

SPOSOBNOST SAMOREGULACIJE I PRORADA FRUSTRACIJA

Šta zapravo znači imati sposobnost emocionalne samoregulacije?

Emocionalna samoregulacija uključuje, na prvom mestu dobar kontakt sa emocijama, što bi značilo da možemo da osetimo emociju, da je imenujemo i da je propustimo na adekvatan, društveno prihvatljiv način.
Uslov dobre samoregulacije je adekvatna regulacija od značajnih drugih u ranom razvojnom periodu. Uštimovanost sa roditeljem, koji nam drži prostor i pomaže da proradimo frustraciju.
Ukoliko je falilo te vrste kontejnmenta, možemo se kretati kroz život sa jednim konstantim osećajem grča iz straha od gubitka kontrole. Strah je nastao, baš usled nedostatka koregulacije, gde je dete bilo u poziciji da potiskuje ogromnu kolicinu energije nepropuštenih emocija, koja je onda stornirana u telu.
Druga mogućnost, narocito kada bi roditelji kaznjavali ili prekidali kontakt sa detetom, jer još uvek nije naučilo da ovlada svojim emocionalnim stanjima je disocijacija. Pri disocijaciji, nema emocionalnog podražaja, osoba je potpuno odcepljena od tog svog aspekta. Ona ne oseća i ne zna da ne oseća.  

Zabrana na tugu i/ili ljutnju, koje su prirodni mehanizmi za proradu frustracije moze biti direktna i ići kroz posramljivanje: “Ti ćes meni da se ljutiš/plačećš! Sram te bilo!”
Često je u pitanju i polna distinkcija, te društveni konstrukt da se “devojčice ne ljute”, a “dečaci ne plaču”, mada nije pravilo.

Zabrana može biti indirektna kroz neverbalno ponašanje roditelja, kao i prekid odnosa ( distanciranje, izlaženje iz prostorije, prekid komunikacije sa detetom).
Ono što je jako bitno istaći je to da tešenje može biti kontraproduktivno i gde se iz najbolje namere čini odredjena povreda. Ako kažem npr.: “Ššš, dušo, nemoj da plačeš, biće sve u redu”, to svakako jeste podrška, ali se opet ne validira pravo na plač. Detetu treba dozvoliti da plače koliko god želi, ako je tužno/ razočarano/ frustrirano, a ne može da dobije ono sto želi, a mi mu obezbeđujemo siguran prostor da se isplače, i tako rastereti. Ogledamo da je tužno ili ljuto i dajemo mu pravo da to i adekvatno ispolji. Dakle, držimo granice, ali ne prekidamo kontakt, ne prekidamo emocionalno ispoljavanje i to radimo onoliko puta koliko je potrebno da dete ovlada emocijama, da one postanu protočne i da dete internalizuje funkciju samoregulacije.

Onda emocije neće imati nas, moćicemo da se sami regulišemo, nećemo trošiti ogromnu količinu energije na potiskivanje ili disocirati. Imacemo kapacitet za opuštanje i uživanje. Nećemo živeti u grču, ali ni upadati u histeriju i nekontrolisane napade agresije.  

Važno je istaći i šire društvene faktore. U našoj kulturi je predominantan drajver “budi jak”. Vrlina je trpeti, ne pokazivati “slabost”.
Potpuno pogrešno. To je podrivanje bioloških i psiholoških mehanizama, koje nam je priroda dala kako bismo se nosili sa traumom. Sav koktel hormona koji nam je potreban da prezivimo nešto za nas preplavljujuce, se putem suza, jecanja i tremora izbaciju iz našeg organizma. Takođe, zabrana na plač je posledica nemoći onog koji zabranjuje da se nosi sa sopstvenom ranjivošću, a ranjivost je izvor ljudske vitalnosti. Spona koja nas povezuje i koja omogućava kapacitet za opuštenost, razigranost, spontanost i mekoću srca.

Reference: Predavnja Tomislava Kuljiša, IPD centar

Slika 1: Preuzeto sa Fb.stranice Wanderings

Slika 2: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings

ZAVIST, POHLEPA I LJUBOMORA U TEORIJI MELANI KLAJN

Kada je u pitanju Melani Klajn i teorija objektnih odnosa, nezahvalno je pisati kratak post. Zasigurno ću se posvetiti pisanju dužeg, a ovom prilikom izdvojiti samo jedan mali segment.

“Psihologija i pedagogija zastupaju uverenje da  je dete prevashodno srećno biće bez unutrašnjih konflikata, ovo vodi pretpostavci da je patnja u odraslom dobu rezultat tereta koju sa sobom nosi realnost. Moram istaći neistinitost ove tvrdnje. Ono što smo naučili o deci i odraslima kroz psihoanalizu pokazuje da je patnja u odraslom dobu pojedinca najčešće ponovljeno iskustvo trauma iz rane mladosti, i da svako dete, već u prvoj godini svog života prolazi kroz nemerljiv stepen patnje .“ (Melanie Klein, “Love, Guilt and Reparation: And Other Works 1921-1945”, 2002).

Pisala sam o zavisti iz pozicije socijalne i evolucione psihologije (više o tome možete pročitati putem linka : http://mentalwellness.rs/sta-nam-zavist-porucuje/ ), pa mi je važno da podvučem da zavist itekako može biti konstruktivna. Kada osetimo zavist prema nekome ko ima nešto što bismo mi želeli, a mislimo da to zaslužujemo, pa nas motiviše da iznađemo način kako da i mi, na svoj način to postignemo, tu reakciju svakako treba da posmatramo kao konstruktivnu.

Kada Klajnijanci pričaju o zavisti, oni govore o izrazito destruktivnoj primitivnoj emociji, direktnom derivatu nagona smrti.
Izbijanje destruktivnog impulsa zavisti je normalni razvojni fenomen i dete će uspeti da prevaziđe ta kratkotrajna stanja, ukoliko ima dovoljno responzivnog roditelja. Ukoliko se dete ne traumatizuje i postoji kontinuirana i dosledna briga o njemu, ono će formirati duboko usađen odnos sa dobrim objektom i moći će da se nosi sa optimalnom frustracijom. Negde je u pitanju konstitucionalno jaka zavist i u takvom slučaju biće potrebna dodatna nega, jer dete može i neutralne stimuluse da doživi kao negativne.
Dovoljno dobra majka jeste recept za neutralizaciju agresivnih impulsa i razvoj jakog ega, pošto su isključivo dobra iskustva okosnica razvoja.

Šta zavist po Melani Klajn radi i zašto je destruktivnija od ljubomore i pohlepe?
Ukrato, ljubomora i pohlepa održavaju vezu sa dobrim objektom, dok je zavist kvari i pretvara dobri objekat u loš.

Beba je u svom najranijem periodu u potpunosti zavisna od dojke. Dojka personifikuje obilje i sam život. Ona je davajuća i izvor svega dobrog. Dete je na istu upućeno radi prehrane, umirenja i zadovoljstva. U dečijoj fantaziji dojka predstavlja nešto jako moćno, omnipotentno, čak numinozno. Međutim, nešto tako u svakom smislu moćnije od nas, može pojačati osećaj sopstvene inferiornosti. Taj dobri davajući objekat može i da prestane da daje. Osećaj inferiornosti i zavisnosti može da pobudi pohlepu deteta. Težnju da putem introjekcije pokuša da što više uzme od objekta, da ga proguta, beskrajno konzumira, inkorporira. Tu se svakako mogu desiti sadistički momenti, ali oni nemaju za cilj da unište objekat, vec bi to mogla biti kolateralna šteta koja prati nezasitost.

Melani Klajn i ljubomoru ne smatra suštinski destruktivnom. Nju pokređe ljubav koju osećamo prema drugome i strah od doživljaja deprivacije, ukoliko bi ga neko preuzeo.

Kod zavisti je reč o projekciji, o destruktivnom primitivnom impulsu, fantaziji putem koje dete, koje ne može da izdrži toliku zavisnost, teži da uprlja, pokvari i uništi primalni objekat. Obojen destruktivnošću, dobri objekat postaje zlokoban, čak zastrašujuć. Dobar objekat postaje loš, a motivacija ide ka želji za uništenjem istog.

Učestala zavist slabi ego, jer onemogućava internalizaciju dobrog, kao i sposobnost uživanja i prepuštanja zadovoljstvima.
Tokom odrastanja, neuspešno prevaziđena zavist kvari sve ono dobro, obećavajuce ili puno nade. Ljubav prerasta u animozitet, a nada u nepoverenje.

Foto: Preuzeto sa Fb.stranice “Las Travesuras De Lo Inconsciente” 

ZDRAVSTVENA ANKSIOZNOST

Marija ne može da zaspi. Ista priča svake noći kada legne u krevet. Sve vreme po glavi joj se „motaju misli“ da ima tumor na mozgu. Obavila je neophodne medicinske analize i preglede, lekar tvrdi da je zdrava, ali ona ne može da poveruje u to.  Brinu je pojedini simptomi o kojima pomno razmišlja, „ Šta je sa glavoboljom kojoj  nisu našli uzrok?“ Šta je sa vtroglavicama koje joj se nekada javljaju?“  „Mora da je doktor nešto pogrešio, možda je nešto propustio da uoči ili možda mu ona nije dobro objasnila svoje simptome.  Možda doktor nije dovoljno stručan, možda je bolje da ode drugom lekaru. Ove  misli se  „roje“ i preokupiraju je. Kako vreme odmiče postaje sve više i više uznemirena.  Preplavljena je anksioznošću i uverena da više ne može da  podnese ovaj pritisak neizvesnosti, ustaje iz kreveta da proveri na internetu još jednom simptome tumora na mozgu ne bi li nekako pomogla sebi i umirila se. Na internetu nalazi još inofrmacija o simptomima, među njima i zujanje u ušima, počinje da sumnja da ima i taj simptom. Stoji osluškuje sebe i proverava, da, ima i taj simptom, dakle skoro je izvesno ima tumor na mozgu! Šta će sada, kako će se zaštititi? U ovom trenutku anksizonost već dostiže visoki nivo, više ne može logično i realistično da razmišlja. Cele noći ne može da spava, jedva dočeka jutro da nazove lekara i zakaže ponovo pregled. Nakon pregleda anskioznost se malo redukuje, ali vrlo brzo ponovo ulazi u isti krug misli i anksioznosti i proveravanja na internetu.

Marija ima problem sa zdravstevnom anksioznošću.  Nekada se nazivala hipohondrija (DSM IV) i pripadala je grupi somatoformnih poremećaja, a sada je poremećaj anksiznosti povodom bolesti  i deo je poremećaja somatskih simptoma (DSM V).  Karakteriše je preokupiranost sa strahom da postoji neka ozbiljna bolest ili ideja da se može ozbiljno razboleti, a bazirano na pogrešnoj interpretaciji telesnih simptoma kao opasnih.

Mnogi ljudi sa zdravstvenom anksioznošću često imaju klinički značajnih problema sa funkcionisanjem i uživanjem u životu, jer su preopterećeni invanzivnim mislima o bolestima i preplavljeni raznim strahovima, između ostalog i strahom od smrti. Postaju preokupirani telesnim funkcijama ( disanjem, radom srca), telesnim abnormalnostima (fleke i pege na koži), telesnim simptomima (glavobolje, bol u stomaku, trnjenje ruku i sl.). Kontinuirano su u stanju opreznosti i skeniranja svoga tela, prate svaku promenu. Često su veoma osetljivi na priče o bolestima iz kojih izvlače svoje zaključke i to postaju povodi za javljanje anksionosti. Recimo,  Marija čuje od prijateljice neku priču o njenom poznaniku kako je umro u snu, a pre toga stalno se žalio na glavobolje i išao kod lekara. Za nju to postaje dodatno optrećenje, jer ona je sada još više ubeđena da je njena procena i zaključak o glavobolji ispravan. Glavobolja je opasna, i znak je ozbiljne bolesti i lekari su nekompetentni. Naravno, sada će se stalno fokusirati na potencijalnu glavobolju i baviti se njome u mislima do iznemoglosti, dok posledično anksioznost samo raste.

Kada se normalni telesni simptomi protumače kao simptomi neke opasne bolesti, kao  kod Marije, oni postaju novi  povod za anksioznost.  „Boli me glava“, iz ovoga sledi procena „Ne sme da me boli glava, strašno je što mi se ovo dešava i nepodnošljivo“, jer to znači da imam tumor na mozgu.

Zdravo telo proizvodi razne vrste telesnih simptoma koji mogu biti neprijatni, neočekivani ili na neki drugi način neželjeni, ali ne i opasni. Zamislite da vaš alarm na autu se uvek uključi kada god neko prođe pored njega, a ne samo kada neko pokušava da provali i ukrade ga. U tom slučaju vaš alarm bi pogrešno tumačio sve pešake koje prolaze kao opasne.

Ljudi sa zdravstvenom anksioznošću mogu imati veoma rigidne stavove o zdravlju, a to znači da i najmanja nelagodnost ukazuje na loše zdravlje. Ako čuju neku priču novinara o virusu koji se brzo širi, oni brzo skeniraju svoje telo u potrazi za pomenutim simptomima virusa. Ovako fokusirana pažnja na telo čini da primete i najsuptilnije senzacije koje bi inače ignorisali. A neizvesnost sa kojom se tada suočavaju čini da se mašta rasplamsa i razvijaju najgori mogući scenariji vezani za simptome, što sve intenzivira i održava anksioznost.

Nevolja je što i anksioznost ima svoje telesne manifestacije, što dodatno doliva ulje na vatru. Tada obično shvataju da stvarno nešto ne valja sa njima, da su stvarno bolesni.  Sada imaju i dokaze za to. Nešto im se dešava,a  ne razumeju šta. Zato je veoma važno prepoznati anksioznost i njene znake i  iskrivljena viđenja koja idu iz nje.  Tipično za ljude sa zdravstvenom anksioznošću da ona  i dalje traje uprkos uveravanju od strane lekara da je sve u redu. Ne verovanje u procene lekara, traženje ponovljenih medicinskih pregleda  i posete hitnoj pomoći su uobičajene ako patite od zdravstvene anskoinosti. A sve ovo radite, zato što vam daje osećaj privremene sigurnosti i redukuje uznemierenost.

Kao i kod Marije, razvijaja se začarani krug u kojem skenirate svoje telo, primećujete  fizičke senzacije koje se tumače kao preteće, postajete uznemireni, odlazite lekaru, to donosi privremeno olakšanje i umirenje, ubrzo ciklus ponovo počinje.

Ono što je važno da se napomene je da postoje dva tipa zdravstvene anskoznosti:

Oni koji traže medicinsku pomoć, koji su već pomenuti.

Oni koji izbegavaju medicinsku pomoć i procene upravo iz anksioznoste, jer su ubeđeni da će im lekar dijagnostifikovati neku opasnu bolest.

Koja su to sržna disfunkcionalna uverenja koja mogu biti razlog za pojavu zdravstvene anksioznosti?

Sržna uverenja utiču na to kako ljudi tumače određene stvari. Netačna uverenja čine da ljudi pogrešno interpretiraju somatske simptome kao preteće, a ne samo kao neprijatne.

Sledeća uverenja se često sreću u praksi kod ljudi sa problemom zdravstvene anksioznosti:

Ozbiljna bolest je svuda. Ljudi sa zdravstvenom anksioznošću često imaju tendencije da precene verovatnoću dobijanja ozbiljne bolesti. Bolest vreba iza svakog ugla. Npr. ako ih ujede komarac pomisle da će dobiti malariju, jer vesti kažu da su se i na ovim područijima pojavili neki zaraženi komarci. Ako se ikako zaraze i dobiju određenu bolest onda veruju da su možda baš oni ti nesrećnici koji će da razviju najgoru kliničku sliku, da će dobiti sve komplikacije malarije u ovom slučaju.

Slab/a sam  i vulnerabilna na bolesti . Oni veruju da su podlozniji nego drugi bolestima. Gotovo kao da sve visi o koncu, a svaka bolest će ih poslati u grob. U realnosti njihovo zdravlje i tela su mnogo jača nego što oni predstavljaju.

Lekarima i medicinskim službama se ne može verovati ili su nekompetentni. Često veruju da su lekari i metode koje koriste nedovoljne i neadekvatne da se dijagnostifikuju ozbiljne bolesti.

Moram biti siguran 100% u svoje zdravstveno stanje svakog trenutka. U situaciji kada nisu sigurni, kada se javi neki simptom, oni zaključuju da nedostatak sigurnosti znači sigurno da imaju neku ozbiljnu bolest ili da će umreti. Zato stalno traže sigurnost, raznim proverama i analizama i uvek su na kraju nezadovoljni jer nikada nemaju tih 100% sigurnosti u svoje dobro zdravlje.  Ali niko nije siguran niti ima garanciju 100% za bilo šta u životu, pa tako i za svoje zdravstveno stanje. I ne moramo da budemo sigurni u svoje zdravlje, da bismo bili zdravi.

Neću moći da se nosim sa smrću i sa umiranjem.  Iako se niko ne raduje smrti, možda ona neće biti tako užasna kao što su oni zamišljali. Ljudi zabrinuti za svoje zdravlje često su preplavljeni različitim strahovima šta će biti posle smrti, kako će njihovi voljeni živeti bez njih i sl.

Ako je moje telo zdravo, trebalo bi da bude bez senzacija u svakom trenutku. Naša tela su prirodno bučna  i mahom telesni simptomi i senzacije su način održavanja homeostaze ili su nešto beningno.

Tretman

Pre lečenja zdravstvene anskioznosti moraju biti isključeni fizički problemi temeljnim medicinskim pregledima.  Glavni koncept  u psihoterapijskom radu (CBT, REBT) je da naše misli utiču na to kako se osećamo (anksiozno) i kako se ponašamo (posete lekarima, skeniranje tela, pretrage interneta). Anksioznost nije izazvana identifikovanjem somatskih simptoma, samo je time trigerovana, a uzrokovana je značenjem i tumačenjem  tih simptoma.

Na terapiji se  uči kako da se na drugačiji način sagleda situacija, osporavaju se iracionalna uverenja i  menjaju se nekonstruktivna ponašanja i disfunkcionalni misaoni obrasci. Takođe, radi se i na jačanju tolerancije na anksioznost i neizvesnost. Neretko se u tretmanu uključuje i farmakoterapija.

Foto 1: Preuzeto sa Fb.stranice Art is a way of survival

Foto 2: Preuzeto sa Fb.stranice Art is a way of survival

https://www.psychologytoday.com/ca/blog/managing-health-anxiety/202111/dysfunctional-beliefs-may-be-the-reason-you-have-health-anxiety
https://adaa.org/understanding-anxiety/related-illnesses/health-anxiety

PERSONALNA SENKA

Personalna Senka se razvija tokom odrastanja deteta, suočenog sa zahtevima sredine, a vođenog razvojnim psihološkim potrebama za sigurnošću i pripadanjem.

Jako dobru ilustraciju kreiranja konzistentnog Ja identiteta putem prilagođjavanja zahtevima sredine daje Robert Blaj (Bly), koju ću parafrazirati: Dolazimo na ovaj svet kao „ličnosti od 360 stepeni”. To znači da energija isijava iz svakog dela našeg bića – tela i psihe. Dete predstavlja živi energetski globus. Šta se onda dešava? U susretu sa spoljnim svetom stičemo različita iskustva i primećujemo da se neki aspekti nas baš i ne dopadaju našim roditeljima. Te aspekte onda potiskujemo u Senku. Možete da zamislite kako svi nosimo jednu torbu na leđima i kako je punimo tim odbačenim delovima, jer želimo ljubav i prihvatanje. Nakon roditelja dolaze nastavnici, pa se i njima nešto neće svideti. Nakon toga, nastupa dobro poznat pritisak uklapanja u vršnjačku grupu. I tako prolazimo kroz detinjstvo sa sve težom i težom torbom, a od one početne energetske lopte ostaje samo parče. Onda jedno takvo „parče” stupi u vezu sa drugim „parčetom” i postane nam jasno da čak i taj odnos ne čini kompletnu celinu.

Ono što je važno da znamo je da svi nosimo torbe kojih nismo svesni i da nam upravo odnosi sa drugima pružaju šansu da upoznamo sadržaj naše. U torbi se krije enormna količina kreativne energije, koja je ključna za postizanje punog potencijala naše ličnosti, samo ako postepeno dozvolimo sebi kontakt sa nesvesnim. Do reintegracije se dolazi posredstvom zdravog i jakog Ega, koji je flesksibilan, te ne diže rigidne odbrane u susretu sa dubljom istinom o sebi.
Kreiranje Ego-svesti, organizujućeg centra naše narastajuće svesti započinje u atmosferi svih članova naše porodice. Hendriks (Harville Hendrix) ističe da represiju nepoželjnog ponašanja, a i aspekata ličnosti, roditelji postižu kako vrebalnim porukama („Ne misliš zaista tako”, „Ti ćeš meni da se ljutiš”, „Ne diraj se tu”, „Kako te nije sramota”, “Da te nisam čuo/la”, „Dečaci ne plaču”, “Devojčice se ne ljute”, „Ne želim da te čujem da si to rekao”, „Tako se ne ponašamo u ovoj porodici” itd.), ali i neverbalnim putem.

Sve ono što roditelji „izaberu” da ne vide, sve ono što nije validirano, odlazi u Senku. Deca uče po modelu, te preuzimaju određene obrasce ponašanja, kao i sistem vrednovanja, ili ulaze u bunt protiv istog, što predstavlja vrstu „odigravanja”, a ne stvar slobodnog izbora.

Kada imamo dinamiku gde jedan roditelj na određene načine nipodaštava drugog, deca će se prirodno identifikovati sa onim „moćnijim” iz te dijade, bez obzira na pol, te će posledično obezvređivati određene uloge, pa čak i pojedine odlike muškosti ili ženskosti. Međutim, kako istovremeno gaje ljubav i prema drugom roditelju, nesvesno će internalizovati i njegove reakcije. Najčešće bes, krivicu i stid.

Kada se detetu nešto zabranjuje, ono će to najpre raditi u tajnosti, ali ne i pred roditeljima, iz straha od kazne. Ako uvidi da je nešto do te mere neprihvatljivo, frormiraće internalizovanog unutrašnjeg kritičara, koji mu pomaže da održi određenu prediktabilnost u nezavidnoj situaciji. To može da bude jako iscrpljujuće za dete, zbog čega se čitavi aspekti ličnosti „otcepljuju” i proteruju u nesvesno. Kako bi se popunila praznina, stvara se lažni self (false self), koji kamuflira delove koji su potisnuti i brani se od dalje povrede.

Primer: Dete sa distanciranom majkom, koja šalje poruku da je seks nešto gadno.

Jedna od strategija je nadkompenzacija. Sin negira sopstvenu zavisnost i ranjivost, otcepljuje je i one odlaze u deo, koji Hendriks naziva „Lost self” (izgubljeni self). Potrebno je popuniti prazninu u doživljaju sebe. Dečak postaje jak i nezavisan, te racionalizuje kao mu i ne treba afektivna majka, da je dovoljan sam sebi. Takođe, introjektuje uverenje kako je seks nešto loše. Ovaj zamenski deo, predstavlja „False self”(lažni self) i ima za cilj da umannji bol gubitka dela celovitosti (potrebe, emocije, misli). U susretu sa drugim ljudima, sada već odrasli dečak naići će na još jedan problem. Neće svi ljudi videti ingenioznost adaptivne strategije u Lažnom selfu, već neurotičnost. Doživeće njegovo ponašanje i odnošenje prema drugima kao hladno i distancirano. Javlja se konflikt potreba. Sa jedne strane je potreba za pripadanjem, a sa druge očuvanje dobre slike o sebi. Rešenje ovog konflikta može biti u negiranju negativnih karakteristika. Odrednice hladan i distanciran se takođe proteruju u tzv. „Disowned self” (delovi lažnog selfa koje je suviše teško prihvatiti).

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Art is way of survival

JUNGOVA MAPA DUŠE – II DEO

Nastavljamo sa upoznavanjem Jungove mape duše. Prvi deo možete pročitati putem sledećeg linka: http://mentalwellness.rs/jungova-mapa-duse-i-deo/

Persona je instanca ličnosti koja nastaje kao rezultat prilagođavanja fizičkom i socijalnom okruženju. U procesu socijalizacije sve ono što je pozitivno vrednovano i obožavano postaće deo Ja – svesti i Persone. Možemo je zamisliti kao masku, koju navlačimo kako bismo odigrali društveno prihvatljivu ulogu. Poput glumca u grčkom pozorištu koji koristi masku kako bi preuzeo specifičnu ulogu i identitet u okviru drame i mi koristimo Personu kako bismo sagovorniku otkrili samo ono što smatramo prihvatljivim u datom kontekstu.

U procesu formiranja i razvoja Ego svesti, oni sadržaji koje prihvata i sa kojima se identifikuje, postaju deo nje i Persone (Ego ideala). Svi ostali sadržaji, neusaglašeni sa svesnim stavom, biće proterani u Senku. Persona i Senka, kao komplementarne strukture imaju određenu autonomiju u odnosu na Ego. Obe ove podličnosti su strane Egu, s tim što je odnos sa Personom, tj. „zvaničnom”, javnom ličnošću otvoreniji, s obzirom na to da je usklađena sa društvenim normama i običajima.

Persona je funkcionalni kompleks koji koristimo kako bismo prikrili ili otkrili svesne misli i osećanja. Ona poseduje određeni stepen autonomije u odnosu na Ego. Često, kao na autopilotu, automatski ulazimo u različite uloge, i skoro bez razmišljanja igramo društvenu ulogu. Funkcija Persone je u olakšavanju svakodnevne komunikacije u različitim socijalnim i kulturnim kontekstima. Ukoliko je nedovoljno razvijena ili nefleksibilna, može nam stvarati velike probleme. U prvom slučaju, osoba je više investirana na unutrašnji svet, a manje na potrebe drugih, dok se u drugom slučaju ličnost preterano identifikuje sa Personom. Adekvatno uspostavljena Persona rezultat je uspešnog razrešenja konflikta u Egu izmedju želje za nezavisnošću (separacija i individuacija) i povezivanjem (društvena prilagodljivost).

Formiranje Senke počinje istovremeno sa formiranjem Ega (Ja-svest). Kako bismo se prilagodili društvu i bili voljeni i prihvaćeni od strane značajnih drugih, neophodno je da iz našeg svesnog repertoara izbacimo sve one društveno neadekvatne sadržaje. Najčešće su to oni sadržaji čovekove prirode koji su ocenjeni kao nemoralni i neprihvatljivi. Na početku života prisutna je celovitost psihe na nesvesnom nivou, a zatim se postepeno formira Senka, zajedno sa svim ostalim kompleksima. Dete izlazi iz carstva Edena i kuša jabuku sa drveta znanja. Rađa se Ego – svest, dok ostali aspekti Jastva nalaze svoje mesto u nesvesnom. Džonson (Johnson 1986) ističe da često ne dolazi samo do cepanja i potiskivanja agresivnog obrasca ponašanja već i emocionalnog stanja koje mu je prethodilo. U Senku mogu zapasti različiti potencijali ličnosti, koji nisu bili ogledani ili validirani od strane roditelja, ali i oni koje sticajem okolnosti nismo stigli da aktuelizujemo.

Kada bolje ramislimo, bez kreiranja Senke ne bi bilo kulture. Važno je istaći i da pored onih civilizacijski nepriznatih sadržaja, postoje i kulturno i društveno specifični, a svakako i oni određeni istorijskom epohom. Senka je konglomerat sadržaja lične i kolektivne prirode, te tako možemo govoriti o ličnoj, porodičnoj, kolektivnoj i arhetipskoj Senci.

Krećući se dalje ka dubinama nesvesnog, dolazimo do arhetipskih figura Anime i Animusa, koje predstavljaju most između svesnog i nesvesnog. Jung je bio shvatanja da u svakom čoveku živi i princip suprotnog pola. „Jung je pod Animom podrazumevao žensku komponentu u muškarčevoj ličnosti, a Animusom je imenovao mušku komponentu u ličnosti žene. Ove izraze je izveo iz latinske reči „animare”, koja znači oživeti, zbog toga što je osećao da Anima i Animus predstavljaju oživljavajuće duše ili duhove muškaraca, odnosno žena.[1] Anima /Animus predstavljaju imago, kolektivnu predstavu svih iskustava koje imamo sa drugim polom. Majka je prvi nosilac slike Anime, a otac Animusa.

“Tokom milenijuma ljudske istorije, Anima i Animus su bili projektovani na mitološke figure, na bogove i boginje koji su naseljavali naš duhovni svet, i možda najvažnije od svega, na žive muškarce i žene. Bogove i boginje grčke mitologije možemo razumeti kao personifikaciju različitih aspekta muškog ili ženskog arhetipa.”[2] Arhetipove života i kreacije sa jedne strane i razuma i duha sa druge, principe Erosa i Logosa, dva duhovna pola između kojih teče celokupan život.

Kao centralni arhetip koji objedinjuje sve ostale arhetipove i arhetipske predstave izdvaja se Jastvo. Jastvo je organizator, koji stoji iza ličnosti i uključuje sav psihički potencijal osobe. Može se označiti kao „bog u nama”, imago boga, skrovito, nepoznato, nadredjeno, božansko središte psihe. Odgovorno je za postizanje najboljeg prilagođavanja u svakoj životnoj fazi, koje okolnosti mogu dozvoliti. Cilj Jastva je postizanje celovitosti, te je njegova funkcija teleološka. Okrenuto je ka budućnosti i teži ispunjenju cilja. Jung je ovu potragu za celovitošću nazvao procesom individuacije, čija je svrha razvijanje najvećeg potencijala organizma.

Jastvo je ukorenjeno u biologiji, međutim njegova suština nije sadržana u psihičkom polju, te transcendira svako subjektivno iskustvo. Ego se zajedno sa drugim strukturama razvija iz Jastva koje postoji od početka života. Jastvo u sebe uključuje čitavo bogatstvo kulturnog i duhovnog sveta i vodi ka neizrecivim misterijama duše, za čije su dubine sposobna sva ljudska bića.


[1] Džon Senford, “Nevidljivi partneri”, Psihopolis institut, Novi Sad, 2020, str.14.

[2] Ibid, str.19

Foto 1: http://www.thesap.org.uk

Foto 2 : https://tonicarminesalerno.com/product/anima-animus/