KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

Category: Autor: Nađa Šarenac

ŠTA JE VAŽNO KOD VALIDACIJE EMOCIJA?

Iz razvojne psihologije nam je dobro poznato koje su to primarne psihološke potrebe koje je neophodno zadovoljiti za optimalan razvoj deteta. To su:
SIGURNOST: Ukoliko je majka emocionalno i fizički prisutna i dosledno responzivna na dečije signale, ako uspeva pravovremeno i adekvatno da zadovolji dečije potrebe, dete će se osećati sigurno. Iskustva taktilne stimulacije, pažnje, zadovoljavanja fizioloških potreba, roditelja kao “sigurne baze”, osećanja pripadnosi, dovešće do formiranja osećaja poverenja i sigurnosti u roditelje, te prijatnosti bivstvovanja u sopstvenoj koži i radoznalosti za istraživanje sveta oko sebe. (od 4 meseca trudnoće do kraja druge godine),
NAMIRENOST: Namirenje kontaktom sa mamom u fazi simbioze. ( od 3 do 12 meseca),’

EMOCIONALNOST: Slobodna ekspresija emocija, regulacija emocionalnih stanja od strane roditelja, tešenje, umirivanje, prorada frustracija, početak emocionalog opismenjavanje, ogledanje emocionalnih ekspresija, iskustvo velike količine užitaka i ugodnih emocija. ( od 6 do 18 meseca),
VIĐENOST/DOŽIVLJENOST: Iskustvo doživljenosti, iskustvo da su roditelji uočili, prepoznali i prihvatili detetovu autentičnu dimenziju, njegovu posebnost i specifičnost. ( 1,5 do 4 godine),
PRIZNANJE: Afirmacija ličnog osećaja moći kod deteta, priznavanje njegovog vlastitog autoriteta od strane osoba od autoriteta-roditelja. (od 3 do 7 godine).

Validacija i ogledanje detetovih emocija od strane roditelja neophodne su sposobnosti za postizanje kako razumevanja sebe i drugih, tako i za uspešnu samoregulaciju afekata.

Validacija podrazumeva da imamo sposobnost da prepoznamo, a zatim i uvažimo dečiji doživljaj. Međutim, ono što se često dešava je da validaciju ne prati ohrabrivanje i osnaživanje.

Dakle, mi prepoznamo da se dete nešega plaši, da ga nešto frustrira, da je ljuto zbog nečega, to mu ogledamo, ali ne posaljemo poruku da ima mogućnost i da prevazđe taj strah ili proradi frustraciju, nego samo kažemo u redu je.

I  jeste u redu, međutim dete ima kapacitet da integriše emocije, da ih prorađuje, da se one menjaju, a roditelj ga nehotice etiketira. Iz najbolje namere i ideje da validira dečiju emociju, roditelj će slati implicitnu poruku o dečijem karakteru, pa će dete postati plačljivko, strašljivko, stidljivko…

Dete će doživeti da roditelj i ne veruje da ono može drugačije, i da se emocionalni doživljaj može menjati, a da su strahovi i frustracije nešto što je razvojni zadatak i što se prorđuje i prevazilazi.

Ono što je prepoznato preobražava se u samoispunjujuće proročanstvo. Ohrabreno sa npr.”Verujem da se plašiš da uđes u vodu, ali ja znam da ti to možeš, i zajedno ćemo to prebroditi, kako da ti pomognem?”, šalje potpuno drugačiju poruku od “Vidim da se plašiš, ne moraš da ideš u vodu.”

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings

LOGOS I EROS

Jedna od glavnih karakteristika energije, pa sami tim i psihičke je da se kreće između polova.
Na jednom transpersonalnom nivou, koristeći se jezikom slikovnih predstava, a ne psiholoških kvaliteta, možemo se poslužiti drevnim kineskim terminima, te pomenute polove nazvati Jin i Jang.

U knjizi Ji Đing “Jang označava barjake koji se vijore na suncu, to jest, nešto obasjano ili osvetljeno. Jang je određen kao nebeski svod, nebo, svetlo, južna strana planine (koju sunce obasjava) i severna strana reke (koja takođe prima sunčevu svetlost).” Sa druge strane: “U svom osnovnom značenju , Jin je oblačan i tmuran. Jin je određen kao zemlja, tamno, prijemčivo, severna strana planine i južna strana reke.” U tom smislu Jin i Jang predstavljaju dva duhovna pola između kojih teče celokupan život.

Prevedeno na psihološku ravan, ova dva pola se mogu nazvati muškim i ženskim. Personifikacija ženskog dela u muškarcu, u analitičkoj psihologiji, naziva se Anima, a muškog u ženi, Animus. Anima /Animus predstavljaju imago, kolektivnu predstavu svih iskustava koje imamo sa drugim polom. Majka je prvi nosilac slike Anime, a otac Animusa. Osveščivanje i prihvatanje Anime/Animusa omogućava nam ne samo skladne odnose sa drugim polom, već i integraciju drugosti u nama samima, koja rezultira celovitošću ljudskog bića, koje u sebi objedinjuje rodne odrednice.

Energije Jina i Janga (Erosa i Logosa), ili muškog i ženskog, prožimaju svako ljudsko biće, koje je u psihološkom smislu “androgeno”, jer u svakom muškarcu postoji i odraz žene i obrnuto.

U tradicionalnoj energetskoj medicini, leva strana čoveka se smatra ženskom, a desna muškom. Određeni energetski meridijani, takođe nose energiju Jina ili Janga. Kad dišemo isključivo kroz levu nozdrvu, pokrećemo umirujuću energiju Jina, putem aktivacije parasimpatikusa, a dišući kroz desnu, aktiviramo simpatički odgovor.

Metabolički procesi su takođe podeljeni na muške, pokretačke, kataboličke, putem kojih se razgrađuju molekuli i time oslobađa energija i stimulativne, kreativne ženske ili anaboličke, koji potpomažu izgradnju tkiva i organa.

Kada su u pitanju specifični psihološki kvaliteti,
Logos se deginiše putem sledećih karakteristika: okrenutost spoljašnjem svetu, individualnost, agensnoat/autonomija, usmerenost/postavljanje ciljeva/svrhovitost, racionalnost/logika/intelekt,transformacija/promena, analitičnost, razboritost, pronicljivost, stoicizam, držanje pravca/posvećenost

Sa druge strane, Eros je okarakterisan kao okrenutost unutrašnjem svetu i nesvesnom, bivanje, svesnost sadašnjeg trenutka, povezanost sa nesvesnim, prihvatanje paradoksa i kognitivne disonance, emocionalna inteligencija, bezuslovna ljubav, brižnost i nega, povezanost sa mudrošću, istraživanje misterioznog i iracionalnog, poštovanje Zemlje i svih njenih stvorenja, mračno/tamno, mističnost, mirovanje.

Kulturološki kontekst je taj koji određuje koji aspekti ljudske prirode će biti vrednovani kao superiorni, odnosno inferiorni. Kako na kolektivnom nivou svesti preovladava polarizacija, tj.crno-belo razmišljanje, gde je nešto ili dobro ili loše, moje ili tvoje, to za posledicu može dovesti do toga da se određeni aspekti, muški ili ženski obezvređuju, te posledicno negiraju, otcepljuju i potiskuju.

Ravnoteža, tj. energetska protočnost moguća je samo ukoliko postoji dijalog između oba pola. Odbacivanje jednog, se automatski odražava na pozicioniranost drugog u okviru psihičkog polja. 

Foto: Preuzeto sa FB. stranice Wanderings

KOLEKTIVNA SENKA

Socijalizacija pred svakog od nas postavlja zadatak usvajanja određenih vrednosti, normi i stavova, koji se u određenoj kulturi i društvu smatraju vrednim i poželjnim. Svi oni društveno prihvatljivi aspekti ličnosti naćiće svoje mesto na desnoj strani klackalice, a oni neprihvatljivi i nepoželjni biće pogurani na levu stranu. Sa energetskog stanovišta, nemoguće je u potpunosti ukloniti neželjeni aspekt ličnosti, možemo ga samo pomeriti na levu stranu klackalice. Psihološki homostatski aparat, poput onog fizičkog (održavanje telesne temperature, koncentracije ph vrednosti, glukoze u krvi itd.), radi na održavanju psihološke ravnoteže, te je za svaki teg stavljen na levu stranu, neophodan kontra teg na desnoj. U protivnom, doći će do gubitka balansa, te ćemo se nevesno i prinudno kretati izmedju opozita (enanciodromija). U najopasnijoj varijanti, dolazi do pucanja u samoj tački oslonca klackalice, što će za posledicu imati psihotičan odgovor.

U knjizi „Owning Your Own Shadow” Robert Džonson daje prikaz srednjovekovnog manuskripta sa ilustracijom stilizovanog drveta znanja sa zlatnim plodovima, koje izrasta iz Adamovog pupka. Adam deluje pomalo pospano i u nemogućnosti da u potpunosti razume šta je proižveo. Dve žene stoje pored drveta. Devica Marija, obučena u odeću časne sestre, stoji sa leve strane drveta i deli zlatne plodove redu pokajnika zarad spasenja. Sa desne strane je naga Eva, koja sa istog drveta deli plodove namenjene prokletstvu. Drvo daje dualne plodove. U svakom trenutku kada jedna ruka uzima plodove kreativnosti, druga ruka ubira plodove destrukcije. Nema kreativnosti bez destrukcije. Sveto mesto se nalazi u središtu klackalice. Svakako da treba da se prilagodimo društvu i kultivišemo naš primitivniji animalni deo, međutim, to nećemo uspeti ukoliko Senku krijemo i od sebe samih. Potrebno je naći način ispoljavanja i onih „neprihvatljivih” elemenata na simboličan način. Sveti Avgustin  je rekao: „To act is to sin”. Kreirati, znači istovremeno i uništiti. Ne možemo stvarati svetlo, bez uključivanja tame. Potrebno je prevazići tenziju opozita, posredstvom paradoksa. Ne možemo samo odgurnuti jednu stranu opozita, jer ćemo izgubiti balans. Ono što možemo je da promenimo način na koji posmatramo problem. Ukoliko svesno prihvatimo opozitne elemente u nama i izdržimo njihovu tenziju, izaći ćemo na drugu stranu prigrlivši paradoks, a taj kapacitet je mera duhovne snage.

U procesu formiranja i razvoja Ego svesti, oni sadržaji koje prihvata i sa kojima se identifikuje, postaju deo nje i Persone (Ego ideala). Svi ostali sadržaji, neusaglašeni sa svesnim stavom, biće proterani u Senku. Persona i Senka, kao komplementarne strukture imaju određenu autonomiju u odnosu na Ego. Obe ove podličnosti su strane Egu, s tim što je odnos sa Personom tj. „zvaničnom”, javnom ličnošću otvoreniji, s obzirom na to da je usklađena sa društvenim normama i običajima.

Senovite ličnosti imaju sopstvenu energiju, koja će sve više jačati ukoliko ih ostavimo zapostavljene i prezrene. Kao što sam na početku rada napomenula, psiha je samoregulišući mehanizam, koji ima za cilj da održava ravnotežu između suprostavljenih aspekata. Senka koristi različite kanale kako bi zadovoljila svoje potrebe. Koristeći se štitom mehanizama odbrane, koje Ego koristi kako ne bi zapao u moralnu krizu, Senka će izaći na svetlost dana, boreći se da ne ostane inferiorna, neprimećena i zaboravljena. Rigidno se braneći od sadržaja Senke, dolazimo u situaciju u kojoj smo „zaposednuti” istim. Razvojni zadatak pred kojim će se svako od nas naći je ponovno uspostavljanje celovitosit, ali ovoga puta svesno, uz preuzimanje moralne odgovornosti.

U razmatranju razvoja Senke, važno pitanje koje se postavlja je da li se malo dete posmatra isključivo kao produžetak psihologije roditelja, dakle ono koje je uronjeno u atmosferu roditeljske Senke ili se, pak može govoriti i o značaju konstitucionih faktora samog deteta na dinamiku formiranja specifičnih sadržaja Senke?

Različite razvojne teorije idu u pravcu shvatanja da postoji sadejstvo oba faktora. Ovde bih se zadržala na teoriji analitičkog psihoterapeuta Sidoli (Mara Sidoli), koja pravi distinkciju između personalne ili edipalne senke i kolektivne (preedipalne). Ova autorka stavlja akcenat na uticaj ranih afekata na emocionalni život osobe. Afekti, povezujući emocije i telo, potpadaju pod oblast psihosomatskog. Iskustvo telesnog predstavlja iskustvo određene ograničenosti, koja je u opozitu sa omnipotentnim mogućnostima imaginacije. U ranoj razvojnoj fazi, tzv.paranoidno-shizoidnoj, po M. Klajn (Melanie Klein), dete pribegava određenim primitivnim mehanizmima, kako bi organizovalo sopstveno iskustvo. Splitting (cepanje) je jedan od njih. Ovim mehanizmom se predstave selfa i objekata cepaju na samo dobre i samo loše. Dete zbog nedovoljne neurološke zrelosti ne može da doživi majku kao celovitu osobu. Objekti su tokom ovog stadijuma parcijalni. Pored toga što dete doživljava majku podvojenu na telesni način, ono je doživljava i kao razdvojenu na dobru i lošu. Funkcija ovog mehanizma je da razdvoji dobra i loša iskustva. Dobra iskustva se pounutruju i predstavljaju temelj daljeg razvoja i psihološkog blagostanja, dok se ona loša projektuju ka spolja. Na mehanizam cepanja, nadovezuje se mehanizam projektivne identifikacije. Mehanizam projektivne identifikacije predstavlja omnipotentnu fantaziju deteta, po kojoj dobri ili loši impulsi prema objektu, delovi selfa ili ceo self mogu biti projektovani spolja, u spoljni objekat, pri čemu se taj objekat identifikuje sa tim projektovanim delovima. Projekcija dobrih delova selfa, omogućava uspostavljanje odnosa sa objektom.

Sidoli ističe projektovanje preverbalnih, psihosomatskih sadržaja (najčešće su to senzacije) u majku. Majka tu služi kao kontejner koji će primiti bebine projekcije, prepoznati ih i razumeti, a onda ih vratiti bebi u prerađenom obliku. Ukoliko majka nije u stanju da razume i prihvati detetove projekcije, dete će ostati u stanju preplavljenosti i užasa, te će još česće pribegavati projektivnoj identifikaciji. Detetu je potrebna majčina transcedentna funkcija, koja će preraditi bebina iskustva u svarljiviji oblik, a taj proces predstavlja zametak simboličke funkcije i mišljenja. Ako majka ne može da se nosi sa ovakvim zahtevima od deteta, sa dečijim besom, zavišcu, ona počinje da doživljava dete kao loše i počinje da ga krivi za sopstvenu bespomoćnost. U tom sudaru detetovanih projektovanih impulsa i majčine Senke, dete još više postaje progonjeno „neizdrživim” sadržajima. U takvoj situaciji dobijam dijadu majke-veštice i deteta-monstruma. Fordam (Fordham, 1973), mehanizme koje dete koristi u ovakvoj situaciji užasne pretnje, kako bi obezbedilo preživljavanje, naziva „odbranama Selfa”, koje drže dete izolovano u svetu arhetipskih predstava. Po Sidoli, „sadržaji kolektivne Senke su univerzalni, primitivni i surovi elementi koji se aktiviraju kada postoji ozbiljna pretnja po jedinku. To su destruktivni elementi čovekove psihe, derivati instikta smrti. Oralno-sadističke i kanibalističke fantazije derivati su ovih sadržaja.”[1] Neprepoznati i neprihvaćeni mogu otići u telo, dovesti do maligniteta i autoimunih bolesti ili se prikazati u vidu različitih oblika perverzija.

Krećući se kroz slojeve Senke, od ličnog ka kolektivnom, stižemo do njenog arhetipskog sloja u čijem sedištu leži arhetip zla.

Arhetipska Senka je skoro nesaglediva, njeni prodori u sferu iskustvenog, ostavljaju nas nemim i u nemogućnosti da razumemo stepene zverstva na koje smo spremni, ukoliko potpadnemo pod vlast ovog aspekta Senke. Arhetipsku Senku posredno možemo upoznavati kroz personifikovane oblike koji se javljaju u snovima, halucinacijama psihotičnih pacijenata, kao i u bogatom mitološkom i književnom materijalu, koji obiluje arhetipskim predstavama.

Svaki pogled u bogatsvo senovitog materijala, ne samo što oslobađa naše potencijale, već nas povezuje sa Jastvom, našim kreativnim ucelovljujućim centrom. Svaka istina o nama samima, koliko god bolna bila, ruši deluzije i jednostranost Persone i Ega i zauzvrat štiti od izbijanja arhetipskog zla.

IZVORI:

1. Matić, J. S. “Senka u psihoterapiji”, Beograd: Fakultet za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum, 2018.

2. Zvajg, Koni i Stiv Volf, “Romansa sa senkom”, Beograd: Fedon, 2016.

3. Zweig, Connie and Jeremiah Abrams, “Meeting the Shadow – The Hidden Power of the Dark Side of Human Nature, Los Angeles: Jeremy P. Tarcher, 1990.

Slika 1. Preuzeto sa fb. stranice Wanderings

Slika 2. Preuzeto sa fb. stranice Wanderings


[1] Jelena Sladojević Matić, op.cit., str.67.

SPOSOBNOST SAMOREGULACIJE I PRORADA FRUSTRACIJA

Šta zapravo znači imati sposobnost emocionalne samoregulacije?

Emocionalna samoregulacija uključuje, na prvom mestu dobar kontakt sa emocijama, što bi značilo da možemo da osetimo emociju, da je imenujemo i da je propustimo na adekvatan, društveno prihvatljiv način.
Uslov dobre samoregulacije je adekvatna regulacija od značajnih drugih u ranom razvojnom periodu. Uštimovanost sa roditeljem, koji nam drži prostor i pomaže da proradimo frustraciju.
Ukoliko je falilo te vrste kontejnmenta, možemo se kretati kroz život sa jednim konstantim osećajem grča iz straha od gubitka kontrole. Strah je nastao, baš usled nedostatka koregulacije, gde je dete bilo u poziciji da potiskuje ogromnu kolicinu energije nepropuštenih emocija, koja je onda stornirana u telu.
Druga mogućnost, narocito kada bi roditelji kaznjavali ili prekidali kontakt sa detetom, jer još uvek nije naučilo da ovlada svojim emocionalnim stanjima je disocijacija. Pri disocijaciji, nema emocionalnog podražaja, osoba je potpuno odcepljena od tog svog aspekta. Ona ne oseća i ne zna da ne oseća.  

Zabrana na tugu i/ili ljutnju, koje su prirodni mehanizmi za proradu frustracije moze biti direktna i ići kroz posramljivanje: “Ti ćes meni da se ljutiš/plačećš! Sram te bilo!”
Često je u pitanju i polna distinkcija, te društveni konstrukt da se “devojčice ne ljute”, a “dečaci ne plaču”, mada nije pravilo.

Zabrana može biti indirektna kroz neverbalno ponašanje roditelja, kao i prekid odnosa ( distanciranje, izlaženje iz prostorije, prekid komunikacije sa detetom).
Ono što je jako bitno istaći je to da tešenje može biti kontraproduktivno i gde se iz najbolje namere čini odredjena povreda. Ako kažem npr.: “Ššš, dušo, nemoj da plačeš, biće sve u redu”, to svakako jeste podrška, ali se opet ne validira pravo na plač. Detetu treba dozvoliti da plače koliko god želi, ako je tužno/ razočarano/ frustrirano, a ne može da dobije ono sto želi, a mi mu obezbeđujemo siguran prostor da se isplače, i tako rastereti. Ogledamo da je tužno ili ljuto i dajemo mu pravo da to i adekvatno ispolji. Dakle, držimo granice, ali ne prekidamo kontakt, ne prekidamo emocionalno ispoljavanje i to radimo onoliko puta koliko je potrebno da dete ovlada emocijama, da one postanu protočne i da dete internalizuje funkciju samoregulacije.

Onda emocije neće imati nas, moćicemo da se sami regulišemo, nećemo trošiti ogromnu količinu energije na potiskivanje ili disocirati. Imacemo kapacitet za opuštanje i uživanje. Nećemo živeti u grču, ali ni upadati u histeriju i nekontrolisane napade agresije.  

Važno je istaći i šire društvene faktore. U našoj kulturi je predominantan drajver “budi jak”. Vrlina je trpeti, ne pokazivati “slabost”.
Potpuno pogrešno. To je podrivanje bioloških i psiholoških mehanizama, koje nam je priroda dala kako bismo se nosili sa traumom. Sav koktel hormona koji nam je potreban da prezivimo nešto za nas preplavljujuce, se putem suza, jecanja i tremora izbaciju iz našeg organizma. Takođe, zabrana na plač je posledica nemoći onog koji zabranjuje da se nosi sa sopstvenom ranjivošću, a ranjivost je izvor ljudske vitalnosti. Spona koja nas povezuje i koja omogućava kapacitet za opuštenost, razigranost, spontanost i mekoću srca.

Reference: Predavnja Tomislava Kuljiša, IPD centar

Slika 1: Preuzeto sa Fb.stranice Wanderings

Slika 2: Preuzeto sa Fb. stranice Wanderings

ZAVIST, POHLEPA I LJUBOMORA U TEORIJI MELANI KLAJN

Kada je u pitanju Melani Klajn i teorija objektnih odnosa, nezahvalno je pisati kratak post. Zasigurno ću se posvetiti pisanju dužeg, a ovom prilikom izdvojiti samo jedan mali segment.

“Psihologija i pedagogija zastupaju uverenje da  je dete prevashodno srećno biće bez unutrašnjih konflikata, ovo vodi pretpostavci da je patnja u odraslom dobu rezultat tereta koju sa sobom nosi realnost. Moram istaći neistinitost ove tvrdnje. Ono što smo naučili o deci i odraslima kroz psihoanalizu pokazuje da je patnja u odraslom dobu pojedinca najčešće ponovljeno iskustvo trauma iz rane mladosti, i da svako dete, već u prvoj godini svog života prolazi kroz nemerljiv stepen patnje .“ (Melanie Klein, “Love, Guilt and Reparation: And Other Works 1921-1945”, 2002).

Pisala sam o zavisti iz pozicije socijalne i evolucione psihologije (više o tome možete pročitati putem linka : http://mentalwellness.rs/sta-nam-zavist-porucuje/ ), pa mi je važno da podvučem da zavist itekako može biti konstruktivna. Kada osetimo zavist prema nekome ko ima nešto što bismo mi želeli, a mislimo da to zaslužujemo, pa nas motiviše da iznađemo način kako da i mi, na svoj način to postignemo, tu reakciju svakako treba da posmatramo kao konstruktivnu.

Kada Klajnijanci pričaju o zavisti, oni govore o izrazito destruktivnoj primitivnoj emociji, direktnom derivatu nagona smrti.
Izbijanje destruktivnog impulsa zavisti je normalni razvojni fenomen i dete će uspeti da prevaziđe ta kratkotrajna stanja, ukoliko ima dovoljno responzivnog roditelja. Ukoliko se dete ne traumatizuje i postoji kontinuirana i dosledna briga o njemu, ono će formirati duboko usađen odnos sa dobrim objektom i moći će da se nosi sa optimalnom frustracijom. Negde je u pitanju konstitucionalno jaka zavist i u takvom slučaju biće potrebna dodatna nega, jer dete može i neutralne stimuluse da doživi kao negativne.
Dovoljno dobra majka jeste recept za neutralizaciju agresivnih impulsa i razvoj jakog ega, pošto su isključivo dobra iskustva okosnica razvoja.

Šta zavist po Melani Klajn radi i zašto je destruktivnija od ljubomore i pohlepe?
Ukrato, ljubomora i pohlepa održavaju vezu sa dobrim objektom, dok je zavist kvari i pretvara dobri objekat u loš.

Beba je u svom najranijem periodu u potpunosti zavisna od dojke. Dojka personifikuje obilje i sam život. Ona je davajuća i izvor svega dobrog. Dete je na istu upućeno radi prehrane, umirenja i zadovoljstva. U dečijoj fantaziji dojka predstavlja nešto jako moćno, omnipotentno, čak numinozno. Međutim, nešto tako u svakom smislu moćnije od nas, može pojačati osećaj sopstvene inferiornosti. Taj dobri davajući objekat može i da prestane da daje. Osećaj inferiornosti i zavisnosti može da pobudi pohlepu deteta. Težnju da putem introjekcije pokuša da što više uzme od objekta, da ga proguta, beskrajno konzumira, inkorporira. Tu se svakako mogu desiti sadistički momenti, ali oni nemaju za cilj da unište objekat, vec bi to mogla biti kolateralna šteta koja prati nezasitost.

Melani Klajn i ljubomoru ne smatra suštinski destruktivnom. Nju pokređe ljubav koju osećamo prema drugome i strah od doživljaja deprivacije, ukoliko bi ga neko preuzeo.

Kod zavisti je reč o projekciji, o destruktivnom primitivnom impulsu, fantaziji putem koje dete, koje ne može da izdrži toliku zavisnost, teži da uprlja, pokvari i uništi primalni objekat. Obojen destruktivnošću, dobri objekat postaje zlokoban, čak zastrašujuć. Dobar objekat postaje loš, a motivacija ide ka želji za uništenjem istog.

Učestala zavist slabi ego, jer onemogućava internalizaciju dobrog, kao i sposobnost uživanja i prepuštanja zadovoljstvima.
Tokom odrastanja, neuspešno prevaziđena zavist kvari sve ono dobro, obećavajuce ili puno nade. Ljubav prerasta u animozitet, a nada u nepoverenje.

Foto: Preuzeto sa Fb.stranice “Las Travesuras De Lo Inconsciente” 

PERSONALNA SENKA

Personalna Senka se razvija tokom odrastanja deteta, suočenog sa zahtevima sredine, a vođenog razvojnim psihološkim potrebama za sigurnošću i pripadanjem.

Jako dobru ilustraciju kreiranja konzistentnog Ja identiteta putem prilagođjavanja zahtevima sredine daje Robert Blaj (Bly), koju ću parafrazirati: Dolazimo na ovaj svet kao „ličnosti od 360 stepeni”. To znači da energija isijava iz svakog dela našeg bića – tela i psihe. Dete predstavlja živi energetski globus. Šta se onda dešava? U susretu sa spoljnim svetom stičemo različita iskustva i primećujemo da se neki aspekti nas baš i ne dopadaju našim roditeljima. Te aspekte onda potiskujemo u Senku. Možete da zamislite kako svi nosimo jednu torbu na leđima i kako je punimo tim odbačenim delovima, jer želimo ljubav i prihvatanje. Nakon roditelja dolaze nastavnici, pa se i njima nešto neće svideti. Nakon toga, nastupa dobro poznat pritisak uklapanja u vršnjačku grupu. I tako prolazimo kroz detinjstvo sa sve težom i težom torbom, a od one početne energetske lopte ostaje samo parče. Onda jedno takvo „parče” stupi u vezu sa drugim „parčetom” i postane nam jasno da čak i taj odnos ne čini kompletnu celinu.

Ono što je važno da znamo je da svi nosimo torbe kojih nismo svesni i da nam upravo odnosi sa drugima pružaju šansu da upoznamo sadržaj naše. U torbi se krije enormna količina kreativne energije, koja je ključna za postizanje punog potencijala naše ličnosti, samo ako postepeno dozvolimo sebi kontakt sa nesvesnim. Do reintegracije se dolazi posredstvom zdravog i jakog Ega, koji je flesksibilan, te ne diže rigidne odbrane u susretu sa dubljom istinom o sebi.
Kreiranje Ego-svesti, organizujućeg centra naše narastajuće svesti započinje u atmosferi svih članova naše porodice. Hendriks (Harville Hendrix) ističe da represiju nepoželjnog ponašanja, a i aspekata ličnosti, roditelji postižu kako vrebalnim porukama („Ne misliš zaista tako”, „Ti ćeš meni da se ljutiš”, „Ne diraj se tu”, „Kako te nije sramota”, “Da te nisam čuo/la”, „Dečaci ne plaču”, “Devojčice se ne ljute”, „Ne želim da te čujem da si to rekao”, „Tako se ne ponašamo u ovoj porodici” itd.), ali i neverbalnim putem.

Sve ono što roditelji „izaberu” da ne vide, sve ono što nije validirano, odlazi u Senku. Deca uče po modelu, te preuzimaju određene obrasce ponašanja, kao i sistem vrednovanja, ili ulaze u bunt protiv istog, što predstavlja vrstu „odigravanja”, a ne stvar slobodnog izbora.

Kada imamo dinamiku gde jedan roditelj na određene načine nipodaštava drugog, deca će se prirodno identifikovati sa onim „moćnijim” iz te dijade, bez obzira na pol, te će posledično obezvređivati određene uloge, pa čak i pojedine odlike muškosti ili ženskosti. Međutim, kako istovremeno gaje ljubav i prema drugom roditelju, nesvesno će internalizovati i njegove reakcije. Najčešće bes, krivicu i stid.

Kada se detetu nešto zabranjuje, ono će to najpre raditi u tajnosti, ali ne i pred roditeljima, iz straha od kazne. Ako uvidi da je nešto do te mere neprihvatljivo, frormiraće internalizovanog unutrašnjeg kritičara, koji mu pomaže da održi određenu prediktabilnost u nezavidnoj situaciji. To može da bude jako iscrpljujuće za dete, zbog čega se čitavi aspekti ličnosti „otcepljuju” i proteruju u nesvesno. Kako bi se popunila praznina, stvara se lažni self (false self), koji kamuflira delove koji su potisnuti i brani se od dalje povrede.

Primer: Dete sa distanciranom majkom, koja šalje poruku da je seks nešto gadno.

Jedna od strategija je nadkompenzacija. Sin negira sopstvenu zavisnost i ranjivost, otcepljuje je i one odlaze u deo, koji Hendriks naziva „Lost self” (izgubljeni self). Potrebno je popuniti prazninu u doživljaju sebe. Dečak postaje jak i nezavisan, te racionalizuje kao mu i ne treba afektivna majka, da je dovoljan sam sebi. Takođe, introjektuje uverenje kako je seks nešto loše. Ovaj zamenski deo, predstavlja „False self”(lažni self) i ima za cilj da umannji bol gubitka dela celovitosti (potrebe, emocije, misli). U susretu sa drugim ljudima, sada već odrasli dečak naići će na još jedan problem. Neće svi ljudi videti ingenioznost adaptivne strategije u Lažnom selfu, već neurotičnost. Doživeće njegovo ponašanje i odnošenje prema drugima kao hladno i distancirano. Javlja se konflikt potreba. Sa jedne strane je potreba za pripadanjem, a sa druge očuvanje dobre slike o sebi. Rešenje ovog konflikta može biti u negiranju negativnih karakteristika. Odrednice hladan i distanciran se takođe proteruju u tzv. „Disowned self” (delovi lažnog selfa koje je suviše teško prihvatiti).

Foto: Preuzeto sa Fb. stranice Art is way of survival

JUNGOVA MAPA DUŠE – II DEO

Nastavljamo sa upoznavanjem Jungove mape duše. Prvi deo možete pročitati putem sledećeg linka: http://mentalwellness.rs/jungova-mapa-duse-i-deo/

Persona je instanca ličnosti koja nastaje kao rezultat prilagođavanja fizičkom i socijalnom okruženju. U procesu socijalizacije sve ono što je pozitivno vrednovano i obožavano postaće deo Ja – svesti i Persone. Možemo je zamisliti kao masku, koju navlačimo kako bismo odigrali društveno prihvatljivu ulogu. Poput glumca u grčkom pozorištu koji koristi masku kako bi preuzeo specifičnu ulogu i identitet u okviru drame i mi koristimo Personu kako bismo sagovorniku otkrili samo ono što smatramo prihvatljivim u datom kontekstu.

U procesu formiranja i razvoja Ego svesti, oni sadržaji koje prihvata i sa kojima se identifikuje, postaju deo nje i Persone (Ego ideala). Svi ostali sadržaji, neusaglašeni sa svesnim stavom, biće proterani u Senku. Persona i Senka, kao komplementarne strukture imaju određenu autonomiju u odnosu na Ego. Obe ove podličnosti su strane Egu, s tim što je odnos sa Personom, tj. „zvaničnom”, javnom ličnošću otvoreniji, s obzirom na to da je usklađena sa društvenim normama i običajima.

Persona je funkcionalni kompleks koji koristimo kako bismo prikrili ili otkrili svesne misli i osećanja. Ona poseduje određeni stepen autonomije u odnosu na Ego. Često, kao na autopilotu, automatski ulazimo u različite uloge, i skoro bez razmišljanja igramo društvenu ulogu. Funkcija Persone je u olakšavanju svakodnevne komunikacije u različitim socijalnim i kulturnim kontekstima. Ukoliko je nedovoljno razvijena ili nefleksibilna, može nam stvarati velike probleme. U prvom slučaju, osoba je više investirana na unutrašnji svet, a manje na potrebe drugih, dok se u drugom slučaju ličnost preterano identifikuje sa Personom. Adekvatno uspostavljena Persona rezultat je uspešnog razrešenja konflikta u Egu izmedju želje za nezavisnošću (separacija i individuacija) i povezivanjem (društvena prilagodljivost).

Formiranje Senke počinje istovremeno sa formiranjem Ega (Ja-svest). Kako bismo se prilagodili društvu i bili voljeni i prihvaćeni od strane značajnih drugih, neophodno je da iz našeg svesnog repertoara izbacimo sve one društveno neadekvatne sadržaje. Najčešće su to oni sadržaji čovekove prirode koji su ocenjeni kao nemoralni i neprihvatljivi. Na početku života prisutna je celovitost psihe na nesvesnom nivou, a zatim se postepeno formira Senka, zajedno sa svim ostalim kompleksima. Dete izlazi iz carstva Edena i kuša jabuku sa drveta znanja. Rađa se Ego – svest, dok ostali aspekti Jastva nalaze svoje mesto u nesvesnom. Džonson (Johnson 1986) ističe da često ne dolazi samo do cepanja i potiskivanja agresivnog obrasca ponašanja već i emocionalnog stanja koje mu je prethodilo. U Senku mogu zapasti različiti potencijali ličnosti, koji nisu bili ogledani ili validirani od strane roditelja, ali i oni koje sticajem okolnosti nismo stigli da aktuelizujemo.

Kada bolje ramislimo, bez kreiranja Senke ne bi bilo kulture. Važno je istaći i da pored onih civilizacijski nepriznatih sadržaja, postoje i kulturno i društveno specifični, a svakako i oni određeni istorijskom epohom. Senka je konglomerat sadržaja lične i kolektivne prirode, te tako možemo govoriti o ličnoj, porodičnoj, kolektivnoj i arhetipskoj Senci.

Krećući se dalje ka dubinama nesvesnog, dolazimo do arhetipskih figura Anime i Animusa, koje predstavljaju most između svesnog i nesvesnog. Jung je bio shvatanja da u svakom čoveku živi i princip suprotnog pola. „Jung je pod Animom podrazumevao žensku komponentu u muškarčevoj ličnosti, a Animusom je imenovao mušku komponentu u ličnosti žene. Ove izraze je izveo iz latinske reči „animare”, koja znači oživeti, zbog toga što je osećao da Anima i Animus predstavljaju oživljavajuće duše ili duhove muškaraca, odnosno žena.[1] Anima /Animus predstavljaju imago, kolektivnu predstavu svih iskustava koje imamo sa drugim polom. Majka je prvi nosilac slike Anime, a otac Animusa.

“Tokom milenijuma ljudske istorije, Anima i Animus su bili projektovani na mitološke figure, na bogove i boginje koji su naseljavali naš duhovni svet, i možda najvažnije od svega, na žive muškarce i žene. Bogove i boginje grčke mitologije možemo razumeti kao personifikaciju različitih aspekta muškog ili ženskog arhetipa.”[2] Arhetipove života i kreacije sa jedne strane i razuma i duha sa druge, principe Erosa i Logosa, dva duhovna pola između kojih teče celokupan život.

Kao centralni arhetip koji objedinjuje sve ostale arhetipove i arhetipske predstave izdvaja se Jastvo. Jastvo je organizator, koji stoji iza ličnosti i uključuje sav psihički potencijal osobe. Može se označiti kao „bog u nama”, imago boga, skrovito, nepoznato, nadredjeno, božansko središte psihe. Odgovorno je za postizanje najboljeg prilagođavanja u svakoj životnoj fazi, koje okolnosti mogu dozvoliti. Cilj Jastva je postizanje celovitosti, te je njegova funkcija teleološka. Okrenuto je ka budućnosti i teži ispunjenju cilja. Jung je ovu potragu za celovitošću nazvao procesom individuacije, čija je svrha razvijanje najvećeg potencijala organizma.

Jastvo je ukorenjeno u biologiji, međutim njegova suština nije sadržana u psihičkom polju, te transcendira svako subjektivno iskustvo. Ego se zajedno sa drugim strukturama razvija iz Jastva koje postoji od početka života. Jastvo u sebe uključuje čitavo bogatstvo kulturnog i duhovnog sveta i vodi ka neizrecivim misterijama duše, za čije su dubine sposobna sva ljudska bića.


[1] Džon Senford, “Nevidljivi partneri”, Psihopolis institut, Novi Sad, 2020, str.14.

[2] Ibid, str.19

Foto 1: http://www.thesap.org.uk

Foto 2 : https://tonicarminesalerno.com/product/anima-animus/

JUNGOVA MAPA DUŠE – I DEO

K.G. Jung je bio mišljenja da psiha predstavlja totalitet psihičkih procesa, kako svesnih, tako i nesvesnih. Ona je samoregulišući sistem koji teži da održi određenu ravnotežu između suprostavljenih krajnosti, dok se istovremeno kreće ka sopstvenom rastu i razvoju, preciznije individuaciji. Za razliku od Frojda, koji je posmatrao psihu kroz svesno i lično nesvesno, Jung, proučavajući snove i bogat mitološki materijal, uvodi u naučni diskurs pojam kolektivnog nesvesnog, koji predstavlja duhovnu riznicu nasleđenog iskustva predaka.

Ja (ego) predstavlja centar svesti koji ima uticaj kako na svesne tako i na nesvesne procese. Svest se formira iz odnosa Ja prema psihičkim sadržajima. Marej Stajn (Murray Stein) Ego predstavlja vrstom ogledala u kome se psiha ogleda i postaje svesna. Sve mutno i zamagljeno, svaki sadržaj koji nije reflektovan od strane ovog ogledala, ne pripada carstvu svesti. Dakle, „Ego fokusira našu svest i daje našem svesnom ponašanju smisao i pravac.”[1] Ego je sedište identiteta i volje, organizator naših misli, osećanja, intuicija i senzacija, posrednik između svesnih i nesvesnih sadržaja. Iako na površini deluje kao suvereni vladalac nad našim ponašanjem, strogo orjentisan ka realnosti, na dubljem nivou, sklon je uplivima emocija, fantazija i konflikata. Ego se kreće po toku svesti, usmeravajući naše aktivnosti do određene mere, ali zbog svog ograničenog kapaciteta, mnoge stvari ostajaće van svesnog fokusa. Sa te strane, svesna orijentacija je selektivna i jednostrana.

Krećući se po mapi duše, koristiću se Stajnovom metaforom. Možemo pokušati da posmatramo psihu kao naš planetarni sistem. Ego-svest je zemlja na kojoj živimo. Prostor oko nas ispunjen je različitim, većim ili manjim satelitima i meteorima. Dakle, naša Ego – svest uronjena je u nesvesno iz kog izranja kroz interakciju sa spoljašnjim i unutrašnjim stimulusima. Sateliti i meteori koji nas okružuju predstavljaju komplekse i gradivno su tkivo ličnog nesvesnog. Kada nesvesni sadržaj probije barijeru svesti, dolazi do poremećaja u svesnom toku i do pojačane emocionalne pobuđenosti.

Koristeći se eksperimentom asocijacija na određene reči, Jung je uspeo da dođe u kontakt sa nesvesnim sadržajima. Kompleks se može okarakterisati kao skup tematski povezanih sećanja, asocijacija, fantazija, očekivanja i obrazaca ponašanja, propraćenih snažnim emocionalnim nabojem. Kompleks je sačinjen od jezgra i velikog broja sekundarno konstelisanih asocijacija. Emocije su te koje čvrsto drže elemente kompleksa na okupu. Jezgo kompleksa se ne sastoji samo od zamrznutog sećanja, zapravo predstave (unutrašnjeg objekta), koja je ostala u psihi nakon ponovljenog iskustva tokom ranog razvojnog perioda, već i urođenog (arhetipskog) dela blisko povezanog sa njim. Važno je istaći da unutrašnju predstavu ne kreira sam događaj, već naša reakcija na isti. Broj sekundarnih asocijacija može biti veći ili manji, a što je gušća asocijativna mreža, to je i konstelisani emocionalni naboj intenzivniji. Kompleks se pokreće određenim okidačem (spoljni ili unutrašnji stimulus), i on tada biva konstelisan. U tom trenutku dolazi do oslobađanja velike količine potisnute energije i u zavisnosti od svoje snage, Ego će biti više ili manje asimilovan u kompleks i njegove ciljeve. Kompleksi poput magneta skupljaju ogromnu količinu energije, koja je autonomna, te nije vezana za Ego. Kada potpadnemo pod uticaj kompleksa, to možemo doživeti kao „opsednutost”, jer dolazi do odigravanja (acting out), koje se kosi sa našim svesnim namerama.

Jungova teorija se, kako zbog svoje kompleksnosti, tako i koncepta kompleksa ponekad nazivala i psihologijom kompleksa. Psiha je poput kosmosa isprepletenog sazvežđima, sazdana od autonomnih energetskih centara, koje u neku ruku poseduju sopstvenu svest i svrhu. Na taj način posmatrano, Ego je samo jedan od kompleksa u strukturi psihe, čiju energiju nazivamo „slobodnom voljom”.

Pre nego što pomenem osnovne komplekse u strukturi psihe, zadržaću se na pojmu arhetipa, jednog od najznačajnijih termina u analitičkoj psihologiji.

Arhetip je reč grčkog porekla i označava prauzrok, prasliku, prvi otisak. Odnosi se na urođene predispozicije mišljenja, osećanja  i ponašanja, koje su rezultat nataloženog iskustva ljudske vrste. Ovi primordijalni obrasci predstavljaju gradivno tkivo kolektivnog nesvesnog, koje poseduje dinamički aspekt, te poziva na aktivnost. Kao ljudska vrsta predisponirani smo da pristupamo životu i doživljavamo ga na specifičan način, prema obrascima duboko utkanim u našu psihu. Arhetip  je sam po sebi nesaznatljiv i možemo ga razumeti kao formu, obrazac, strukturu objektivne psihe, koja se oblaže predstavama, idejama i motivima. Vrlo je važno napraviti razliku između arhetipa i arhetipske predstave. Arhetip, kao prazna forma, uspostavlja vezu sa svesnim umom u vidu arhetipske predstave. Te predstave, po J. Jakobi (Jacobi), nisu stvorene, već „nametnute” umu i imaju kvalitet neodoljivosti, a možemo ih razumeti, tek kada se ispune sadržajem iskustva konkretne ličnosti i kulture kojoj ta ličnost pripada. Arhetipove odlikuje mnogoznačnost i bipolarnost, te postoji distinkcija između pozitivnih i negativnih aspekata, osećanja i doživljaja. Elemente arhetipa doživljavamo u svakodnevnom životu kroz iskustvo kompleksa.

Prema svojoj osnovnoj funkciji, komplekse, tj. „podličnosti” na našoj mapi duše možemo podeliti na:

„1. Komplekse koji se odnose na osnovne strukture identiteta, kojima pripada Ja kompleks i Senka (preko njih saznajemo šta jesmo, kao i šta smo mogli realizovati, a nismo – sadržaj Senke);

2. Kompleksi koji su okrenuti relacionim strukturama, tu uvršćujemo Animu/Animus i Personu (ove strukture nas povezuju sa dubljim nesvesnim procesima, odnosno sa spoljašnjim svetom i različitim socijalnim kontekstima u kojima se zahtevaju određene uloge).” [2]


[1] Marej Stajn, „Mapa duše”, Laguna, Beograd, 2007, str.31.

[2] Jelena Sladojević Matić, “Senka u psihoterapiji”, Fakultet za medije i komunikacije univerziteta Singidunum, Beograd, 2018, str.20.

Foto: preuzeto sa sajta www.thesap.org.uk

RELACIONI DIJAGRAM

Psiholoske granice mozemo simbolicki zamisliti kao kozu. Koza je mesto kako protekcije, tako i konekcije. Ona nas stiti od spoljasnjih stimulusa, a istovremeno dozvoljava razmenu. Ako je ta koza jako tanka, neselektivno propustljiva, osoba nece imati sopstveni stit od intenzivnih psiholoskih uticaja, bice preplavljena stimulusima i reaktivna. Kako bi prezivela ovakvu nezavidnu situaciju, osoba ce biti sklona zavisnickim odnosima u kojima trazi “zastitu”.

Na drugom kraju kontinuuma, mozemo sresti tzv.debelokozce, koji su do te mere razvili protektivnu ulogu svoje psiholoske koze, na racun relacione, da nalikuju na izolovane, samodovoljne tvrdjave. Nezavisne i hladne, opasane snaznim bedemima i  nezainteresovane za razmenu.

Psihoterapeut Terry Real, konstruisao je dijagram pod imenom “The relationship grid”, tako sto je ukrstio dve dimenzije, esencijalne za procenu svakog odnosa, a to su samopostovanje i psiholoske granice. U sredistu dijagrama, naznacena je zona zdrvih odnosa, kao i usmerenost na psiholoski rast i razvoj.

Sada cemo rekonstruisati dijagram.

Ako obratimo paznju na desnu polovinu dijagrama, u preseku osa, mogu se uociti dva kvadranta. U gornjem desnom uglu, susrecu se grandioznost i slabe granice, a u donjem slabe granice udruzene su sa losom slikom o sebi, inferiornoscu i izrazenim  stidom. U tom kvadrantu nalaze se osobe koje su visoko reaktivne, kompulzivne i anksiozne. Posto im je neophodna zastita, a smatraju i da nesto inherentno nije u redu sa njima, jedino resenje vide u odnosima zavisnosti, tako sto ce se lepiti za druge ljude i  koristiti strategiju kontrole. Spremne su da iz pozicije bespomocnosti i ocaja udovoljavaju svom partneru, kako bi zdrzale zastitu. Sklone su zavisnickom ponasanju ( zloupotreba jela, pica, psihoaktivnih supstanci, itd). Terry Real smatra da su energija ove pozicije ocaj i manipulacija, a uverenje koje je najbolje oslikava je sledece: “Voli me, uradicu sve! Ocajan /na sam.”

U gornjem desnom kvadrantu i dalje preovladava konekcija nad protekcijom, ali sada osoba ima i superiorno misljenje o sebi. Smatra se privilegovanom, te da mu je zastita potrebna odmah i na silu. Energija ove pozicije su kontrola i bes. Terry Real je zavisnicku potrebu ove pozicije objasnio putem zapovesti: “Ustani odatle i voli me!” Kada kontrola ne pomaze, tu su osveta i bes. Sva zlostavljanja ( verbalno, fizicko i seksualno nasilje), mogu se smestiti u ovaj kvadrant.

Sada se mozemo prebaciti na levu polovinu dijagrama. U donjem levom uglu susrecu se izbegavanje intimnosti i osecaj inferiornosti. Srzna energija ove pozicije su depresivnost i uzaludnost nastojanja. Osoba se povlaci iz drustvenih situacija, intimno se ne povezuje, zaglavljena je u osecaju stida, te je sklona brzom odustajanju od bilo kakvog izazova. Ovde zivi depresija. Energija je blokirana, tj.okrenuta ka regresiji. Uverenje koje bi joj odgovaralo, po Terry Real-u je sledece: ” Ne treba da se ukljucujem u bilo sta, beskorisno je, a i ne zasluzujem.”

U gornjem levom uglu se izbegavajuci stil privrzenosti susrece sa grandioznim stavom o sebi. Ovo je kvadrant gde zive privilegovanost, osionost i bezobzirnost. Srzna energija ove pozicije ogleda se kroz indiferentnost, prezir i pasivnu agresiju. Ovo je mesto za elitizam, snobizam i rasizam. Uverenje bi bilo sledece: “ Ti ne zasluzujes da budes sa mnom, nisi me dostojan.”

Ovaj dijagram moze posluziti kao mocna alatka u psihoterapijskom radu, jer nam pomaze da razumemo gde se svaki od partnera nalazi, kao i kakva je dinamika izmedju njih.

ZASTO LJUBAV NIJE DOVOLJNA?

Na prvom mestu, ljudi često brkaju ZALJUBLJENOST sa ljubavlju, pa misle da poznaju partnera, a zapravo se radi o čistoj projekciji. Dok se ne odreknemo idealistickih projekcija, mi zapravo ne znamo ko je ta osoba, koja stoji ispred nas. Volimo idealnu predstavu koju smo “prilepili” partneru, te se i mi u tom periodu osećamo savršeno ogledajući se u očima svog partnera.

Ako, smo izasli iz faze zaljubljenosti i zaista upoznali partnera, što znači da su se projekcije povukle, treba da razmislimo o jos jednoj stvari, a to je KOMPATIBILNOST.
Jedno je prihvatiti tudje vrline i mane, sto jeste odlika ljubavi, ali je ljubav i znati sta je dobro za nas i za našeg partnera.
Kompromisi su sastavni deo svakog partnerskog odnosa, međutim kod bitnih zivotnih vrednosti se ne prave kompromisi, jer će se kad-tad vratiti u obliku ogorčenosti, zavisti, razočaranosti, pa čak i mržnje i prezira.

Kada poznajemo sebe i partnera, onda možemo da preispitamo dve stvari:

Prva je da li se okrenuti jedni ka drugom razumemo? Da li možemo da saslušamo drugoga i budemo dovoljno otvoreni i ranjivi za emocionalno povezivanje i intimnost.
Druga je, da li kada stanemo jedno pored drugog gledamo u istom pravcu? Da li delimo zajedničke vrednosti, tj.koji su nam prioriteti u životu?
Ako se volite, dakle, ovaj prvi deo je zadovoljen, onda treba biti iskren i u vezi kompatibilnosti. Ljubav je i kada se raziđemo, ako smo svesni da je to za više dobro naseg partnera.
Sve ostalo je žrtvovanje, a ono češće dolazi iz određenih strahova, nego iz ljubavi.
Drugo je kada svesno biramo, realno sagledavajući koristi i štete od određenog izbora.

U ljubavnoj jednacini jedna od najvaznijih sposobnosti je sposobnost odrzavanja optimalne distance. To je mesto sa koga mozemo istovremeno voleti sebi i druge.

Postavljanje granica nam omogucava da se zauzmemo za sebe, pobrinemo za sopstvene zelje i potrebe i negujemo odnose u kojima cemo biti tretirani sa postovanjem.

Zauzimanje za sebe ne znaci da smo sebicni i samozivi vec da, prvenstveno prepoznajemo sebe kao vredno ljudsko bice i iz te pozicije postujemo i druge osobe kao i njihovo pravo na licne zelje i potrebe.
Da bismo adekvatno postavili granice, treba direktno da iskazemo drugome ono sto nam je prihvatljivo i ono sto nije, da budemo konkretni i specificni, da govorimo o sopstvenim osecanjima(dakle iz prvog lica), a ne da napadamo druge zbog “nezadovoljavajuceg” ponasanja, da imamo primeren ton kada se izjasnjavamo, kao i da procenimo pravi trenutak kada cemo razgovarati o nama bitnim temama.

Ako se bojimo postavljanja granica u odnosima sa drugima zbog toga sto ne zelimo da nekoga naljutimo ili iz straha da budemo ostavljeni(obrasci nastali na osnovu uverenja iz vaspitnih stilova pojedinacne porodice), trebalo bi da preispitamo takva uverenja. Cinjenica je da se ne mozemo svima svideti i da ako uvek koristimo samo svoju Personu u komunikaciji, ne dajemo drugima sansu da nas zaista i upoznaju, sto moze voditi ka osecaju usamljenosti, ali i besu, ozlojadjenosti, itd.
Sledeca stvar o kojoj treba da razmisljamo je da mi ne mozemo da kontrolisemo ponasanje drugih, te cak i ako smo uvek pomirljivi i ne zameramo se i ne iskazujemo svoje potrebe, to nije garant da nas drugi nece povrediti i da cemo biti ispostovani.
I, naposletku, dok ne iskazujemo svoje autenticne zelje i potrebe, kao i emocije, nego se iskljucivo prilagodjavamo druguma, pojavice se bes, koji ce ili u jednom trenutku eksplodirati ka drugima, ili cemo ga nesvesnim mehanizmima okrenuti prema sebi i eto novih problema(depresija, anksioznost, psihosomatske bolesti su samo neke od mogucih posledica).

Slika 1 : Preuzeto sa FB. stranice Art is a way of survival

Slika 2 : Preuzeto sa sajta Goodtherapy.org