KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

Category: Autor: Nađa Šarenac

PREISPITIVANJE SOPSTVENOG POGLEDA NA SVET

 

Panicni napadi, generalizovana anksioznost, opsesivno kompulsivni rituali, depresivne epizode, sve mogu biti pracenje smanjenom sposobnoscu funkcionisanja u svakodnevnom zivotu i fizickim(fizioloskim tegobama).

Bolovi u stomaku, dijareja, gubitak apetita, nesenanica, glavobolja, osecaj depersonalizacije i/ili derealizacije.Pored apatije ili povecane agitacije, sve propratne manifestacije usled i hemijskog disbalansa u mozgu coveku zaista mogu biti nepodnisljive, tj.jako teske za podnosenje. Osoba se oseca bespomocno, nesigurno i kao da je teret svojim najblizima.

Lako je reci: “Nemas cega da se plasis? To je iracionalno ili Kako te nista ne zanima, izadji napolje, kreni na sport.” Takva vrsta nerazumevanja samo pogorsava i onako tesko stanje i doprinosi dodatnom osecanju krivice i stida kod osobe koja trpi psihicke i fizicke tegobe.
Predrasude jos uvek u velikoj meri postoje na ovom podneblju, a pomoc i podrska nisu dostupne kao u nekim drugim razvijenijim zemljama.
Osoba moze da nema podrsku porodice ili da nema zive clanove porodice ili da su oni prosto nezainteresovani da pomognu. Moze da bude u pitanju samohrana majka ili otac, kojima simptomi onemogucavaju da zaradjuju za sebe i dete u odredjenom kriznom periodu.

Osoba moze da jedva spaja kraj sa krajem i da nema novca za dugu psihoterapiju. Nekada su i lekovi neophodni(ovde govorim o antidepresivima), barem na neko vreme(bitna je i bioloska osnova u nekim slucajevima ili rana neobradjena trauma).

Naravno da vezbe relaksacije i ravnomernog disanja pomazu, kao i psihoterapija i farmako terapija ukoliko se u duzem vremenskom periodu stvari ne popravljaju uz sve gore navedeno. Vazna je i zdrava ishrana(istrazivanja pokazuju jaku dvosmernu vezu izmedju probavnog trakta i optimalnog nivoa odredjenih transmitera u mozgu).
Velika je steta sto nema vise nevladinih organizacija koje ce pomoci ljudima u ovakvim kriznim periodima.
Nikada ne mozemo znati sta se krije u necijoj dusi, ako nismo zainteresovani i ako ne zelimo da razumemo. Anksioznost, panicni napadi, fobije, depresija uticu na sveopstu funkcionalnost coveka i mogu dugo da ga ometaju i u najlaksim obavezama, a zivotne karte svako drugacije dobija.

I bas kada smo kod etiketiranja i stigme, oduvek me je bila intrigantna dihotomija jak -slab u psiholoskom smislu. I dan danas ne znam sta te odrednice tacno definisu?

Znam da zivimo u dualnom svetu, ali opet to nije izgovor da ne preispitujemo svoja uverenja, pa i pojmove.

Koja je za nas definicija psiholoski “jake” ili “slabe” osobe?

Naravno da postoje kriterijumi pomocu kojih se prati uspesnost resavanja razvojnih zadataka, da postoje temperamentalne razlike, genetska predispozicija, ali i mnogo vise predrasuda(tu su i rodni stereotipi, izmedju ostalog).
Tako imamo da je slabost plakati, naljutiti se, postaviti ili ne postaviti granice(zavisi od konteksta), zatraziti pomoc, pozaliti se, imati krizni momenat….
A, sta je sa prezivljenim traumama, sta je sa nagomilanim stresom, sta je kada nas zivot udara sa svih strana i bukvalno nemamo jednu stabilnu stvar za koju da se uhvatimo?
Lako je sa distance procenjivati i kritikovati, lako je sa dobrog mesta biti pametan i zapravo sebe ubediti da bi smo mi mogli bolje, drugacije. Da smo kamen. A, da li je i kao kamen dobro biti uvek i u svemu?
Svi treba da preispitujemo svoja uverenja i predrasude, da sagledavamo siru sliku, kontekst i da ne zurimo sa osudama.
Na izgled tako deluje lakse, jer sebe sklanjamo od neprijatnih osecanja i kompleksnih konstrukata, ali istovremeno bezimo i od sebe. Ne suocavamo se sa sopstvenim demonima.
A, svi ih imamo, zeleli mi to sebi da priznamo ili ne.

Pokusajmo da bolje osluskujemo sebe i druge, da pomazemo jedni drugima, jer to jeste cilj zajednice, a i generisanja prijatnih osecanja i produktivnosti.


STRAH OD BLISKOSTI

 

Strah od intimnosti/bliskosti moze se javiti usled straha da cemo biti ostavljeni ili percepcije da cemo biti “progutani” od strane drugog, tj.da cemo izgubiti sopstveni identitet ukoliko dodje do povezivanja i “stapanja” sa drugom osobom.
U prvom slucaju, plasimo se da bi partner mogao uvideti nasu neadekvatnost, ukoliko ga pustimo suvise blizu, kao sto se to desilo prilikom inicijalnog odbijanja/ostavljanja. To je mogao biti roditelj koji u ranom razvojnom periodu nije doslovno odgovarao na signale deteta i vodio racuna o detetu, na nacin koji rezonuje sa decijim potrebama.
Roditelj je bio fizicki prisutan, ali ne i emocionalno ili nije prepoznavao i prihvatao detetovu autenticnu dimenziju, njegovu posebnost i specificnost u svim razvojnim fazama.
Mozda je dete imalo iskustvo stalnog kritikovanja ili posramljivanja, te donelo zakljucak da sigurno nesto sa njim nije u redu, inace roditelj/i ne bi tako sa njim postupao/lii.
Takodje, inicijalan dogadjaj je mogao biti i raskid ili odbijanje od strane osobe u koju smo bili jako zaljubljeni tokom adolescenskog perioda, te smo tu vrstu odbijanja doziveli traumaticno.
Da bismo bili bliski sa partnerom, potrebno je da zaista vidimo, cujemo, dozivimo, razumemo i osetimo drugu osobu, kao i da njoj dozvolimo tu vrstu iskustva.
Onda kada partnera doziviljavamo kao deo sebe, omogucavamo povezanost nasih bica i odredjeno preklapanje psiholoskih granica, bez gubitka identiteta.
U trenutku deljenja intime dolazi do odredjene ustimovanosti partnera i sinhronizacije mozdanih talasa (otuda izreka da smo “na istim talasnim duzinama” ).

Ukoliko u porodici porekla nije bilo modelovanja intimnosti, ukoliko nije bilo senzitivnosti roditelja da se poveze sa detetom na dubljem emocionalom nivou (moze i odbacivanje u periodu adolescencije), ili ukoliko je roditelj grubo rusio nase granice, tako sto bi nam pruzao paznju, onda kada nismo imali potrebu za tim ili na nacin koji za nas nije bio adekvatan, deljenje intimnosti ce biti nesto od cega cemo zazirati u partnerskim odnosima.

Foto: Sa stranice Gitos art, prikaz slike Gustava Klimta – “The Kiss”

KAKO POMOCI SEBI I DRUGIMA U PATNJI?

 

Primila sam jako lose vesti. I nije prvi put. Svaki put je tesko. Ne postoji priprema za takve stvari. Mozemo da mislimo da cemo stalnom brigom i kontrolisanjem svega i svacega spreciti da se lose stvari dese. Necemo. Necemo ni konstantnom strepnjom, ni besom, ni panikom, ni izolacijom.
Kada se lose stvari dese nama najblizim, upascemo u sok i usledice citav niz emocija i to je sve savrseno normalno. Citav rolerkoster emocionalnih stanja je potreban kako bismo prihvatili realnost.
Instiktivno cemo imati zelju da se borimo ili bezimo od novonastale situacije, ili da dozivimo totalni kolaps. Medjutim, ovo stanje bi trebalo da vodi razresenju i onda usmerenom prakticnom delanju.
U suprotnom, upadamo u samosazaljevanje i zacaran krug uzaludnog otpora. Mozemo da se opiremo koliko nam je volja, ali stvari su takve kakve su i vec su se desile. Ako hocemo da pomognemo, potrebno je prihvatanje. Otpustanje besa, frustracije, straha, neverice…, kako bismo bili u ovde i sada, skoncentrisani da nadjemo konstruktivna resenja i pruzimo najbolju verziju sebe u prevazilazenju zivotnih nedaca.

Sigurno je da niko od nas nije ljubitelj losih vesti i da nam je tesko da osecamo neprijatnost i da budemo sa nekim u patnji, tj da saosecamo. Mozemo da imamo empatiju, da kognitivno ili emocionalno spoznamo kako je u necijim cipelama, sto ne znaci da cemo uciniti i korak napred, a to znaci aktivno delovati da umanjimo neciju patnju ili bol. Zato sto je tesko regulisati negativne emocije. Mnogi od nas nisu u dovoljnoj meri savladali sposobnost samoregulacije i onda ce se sklanjati iz situacija koje potencijalno vode emocionalnom preplavljivanju.

Razumljivo je da stitimo sebe, ali kako cemo sa osobom koja pati? Ta osoba smo zapravo mi i to ne mozemo da podnesemo te negiramo ili minimiziramo neciju muku, racionalizujemo, potiskujemo i povlacimo se da ne mislimo, da ne osecamo…
Medjutim, ne mozemo pobeci od sebe, a i osecaj krivice ce nam to potvrditi.
Budimo hrabri i priznajmo sebi da bezimo.To bi bio prvi korak. Drugi je da ne iskrivljujemo realnost osobe koja pati. Pomocicemo joj time sto cemo validirati njene emocije i njen dozivljaj realnosti. Jako je vazno ne umanjivati neciju bol.
Cest primer je kada kod teske dijagnoze uprostimo citav niz izazova kroz koji osoba treba da prodje i vec prolazi sa utesnom recenicom: “Nista to nije bitno, vazno da si ziv/ziva”.

Naravno da je bitno preziveti bolest, ali je i kvalitet zivota takodje bitan. Bitni su svi gubici sa kojima ta osoba treba da se suoci i sve prepreke na putu ka izlecenju. I sva pogorsanja, koji idu zajedno sa poboljsanjima. Jer to je zivot koji ta osoba vodi i najgore sto mozemo da uradimo je da banalizujemo njene izazove ili da joj uskracujemo pravo da oseca i da verbalizuje svoje strahove, sem ako nije stoicko trpljenje i beskrajni optimizam, kako bi nama bilo lakse. Kako bi se pravili da se nista lose ne desava.

Budimo hrabri i zbog sebe i zbog nama drage osobe koja prolazi kroz teskoce. Dozvola koju dajemo osobi da se izrazi i otpusti tenziju u prisustvu saosecajnog svedoka je ogromna pomoc, a i nacin da priglimo sopstvene strahove.

Slika br.1 : Sa FB.stranice Art is a Way of Survival

Slika br.2 : Sa FB.stranice Gitos art

INTEGRACIJA STIDA

Putem sledecih linkova koji vode ka blogu Mental Wellness-a, mozete se bolje upoznati sa emocijama krivice i stida/srama: http://mentalwellness.rs/poreklo-krivice-i-kako-sa-njom-izaci-na-kraj/ ; http://mentalwellness.rs/kako-prepoznati-stid/.
Ni malo ne cudi, sto se o emociji srama, najcesce govori sa negativnim predznakom. Subjektivni dozivljaj srama je izrazito neprijatan, o cemu najbolje govori gotovo automatsko zatvaranje telesne posture i skretanje/povlacenje pogleda u stranu.

Medjutim, vazno je istaci da ova emocija ima prosocijalnu funkciju, te da kao i svaka druga emocija zauzima znacajno mesto u evolutivnom razvoju ljudske zajednice.

U psiholoskoj studiji, objavljenoj u “The Proceedings of the National Academy of Sciences, Dr Sznycer objasnjava da je funkcija stida u tome da prevenira potencijalnu ugrozenost nasih socijalnih odnosa ili da nas motivise da ih repariramo. Dakle, na ovaj nacin aktivacija stida pomaze nam da brinemo o tome sta znacajni drugi misle o nama i omogucava nam da utvrdimo da li odredjeno ponasanje nosi sa sobom i preveliku cenu po nase socijalne odnose.(*izvor: https://www.huffpost.com/entry/shame-psychology-evolution_n_56d4428ce4b0871f60ebf5c9)

Nas mozak jos uvek funkcionise na isti nacin kako je i pre nekoliko hiljada godina kada smo ziveli u malim lovacko-sakupljackim zajednicama i kada pojedinac nije mogao fizicki da opstane bez podrske svoje zajednice. Vremena su se okolnosti znacajno promenile i postavlja se pitanje kako postici takav balans da mozemo da osetimo stid, ali da nas on ne odvede u osecaj potpune neadekvatnosti, defektnosti, bespomocnosti i propratno samosazaljevanje ili surovo okrivljavanje sebe i/ili drugih, vec u preispitivanje nekih nasih sklonosti i ponasajnih obrazaca? Izrazi poput: “Ni stida, ni srama“ i “Ova osoba je bezobzirna“, kada se neko ne obazire na drustvena pravila, pa i cesto zdrav razum i dobrobit drugih ljudi, ukazuju na prosocijalnu funkciju emocije.

Za decu je izrazito tesko da postignu takav balans, jer je za njih sram gotovo toksican. Ona jos nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete da bi mogla da ga obrade. Dete se na svom razvojnom putu identifikuje najpre sa svojim telom i telesnim senzacijama, zatim emocijama, pa potom odredjenim stavovima i osobinama. U tom smislu posramljivanje deteta moze biti samo kontraproduktivno i voditi dubokom osecaju nemoci i neadekvatnosti koje mu nece pomoci da odrzava funkcionalne socijalne odnose.

Jedno je ukazati detetu na drustveno neprihvatljivo ponasanje i to na adekvatan nacin, primeren uzrastu deteta, a sasvim druga stvar je posramljivati ga. To bi bile one tipicne recenice : “Kako te nije sramota“ ili “ Sram te bilo“, onda kada roditelju nije prihvatljivo neko decije izrazavanje emocija, te zeli da ga sto pre ucutka.

Nazalost, neke duboke rane se prenose i u odraslo doba. Kada sa sobom nosimo „toksicni“ stid, onda mozemo uploviti u perfekcionisticke vode, konstantno se nemilosrdno samokritikovati i okrivljavati za stvari za koje nismo uopste ili smo samo delimicno odgovorni. Krivica i stid su usko povezani, jer osoba lako moze iz osecanja krivice upasti u prostor stida, te posledicno stanja neadekvatnosti, bezvrednosti i inferiornosti. Pisala sam vec o znacaju gradjenja i negovanja samosaosecanja i samoprihvatanja (pogledati sledeci link: http://mentalwellness.rs/zasto-je-tesko-saosecati-sa-sobom/ ), koji su protivotvor za unutrasnjeg kriticara.

Ovom prilikom cu podeliti sa vama jos jednu vezbu, koju sam pronasla kod Dr Mary Kovanen, koju mozete praktikovati u susretu sa unutrasnjim kriticarem:

Razmislite o poreklu svog unutrasnjeg kriticara. Pazljivo slusajte poruke koje sebi ponavljate. Mozete ih i zapisati i onda pokusajte da identifikujte kada ste ih prvi put culi. Ako identifikujete osobu koja vas je na isti ili slican nacin kritikovala, locirajte gde je u telu smestena ta poruka i kakav je to osecaj. Postavite ruku na taj deo tela. Zatim zamislite kako cupate kriticziam iz svog tela i vracate ga osobi kojoj je oduvek pripadao. On pripada toj osobi, ne vama. Primetite kako se osecate, kada predajete tu kriticku izjavu.

*Na eng.
Reflect on the origins of your inner critic. Listen to the statements you repeat to yourself, perhaps even write them down, and try to identify where they originate from. If you then identify, for example, a person who used to criticize you, locate where you are carrying this statement in your body and notice what it feels like. Place your hand on that body part. Then imagine yourself ripping the criticism out of your body and handing it back to the person; it belongs to them, not to you. Notice what that feels like for you to hand over the critical statements.

Izvor: Karla McLaren – Emotion Dynamics

Fotos: Sa FB stranice Gitos Art

KAPACITET ZA EKSPANZIJU

 

Kada pogledamo u svoje razvojne rane, u njima je vreme stalo, prostor je jako skucen, a emocije koje vrebaju preplavljujuce.

 

Gledamo u ranu kao u ambis i ambis nas proguta. Kao da svaka nasa celija pulsira u ritmu tog jednom ranjenog deteta. Ceo nas identitet postaje ta davno ispisana prica. Gusi nas i jako je rigidna, a u isto vreme toliko stvarna. Svaki put joj poverujemo. Toliko smo je puta ponovili da se prosirila celim nasim bicem i ucvrstila u nervnim putevima. Postala je nasa realnost, cim je i posredno cacnemo.

 

 

Niko nam nije rekao da pricu mozemo da promenimo, da je mozda prevazidjena, da su se okolnosti promenile, da smo se mi promenili.
Ona je za nas realna, ali sta ako nije istinita?

Pricu je osmislilo dete iz svoje perspektive i uz pomoc sopstvenih kapaciteta, a mi kao odrasli valjda imamo vece kapacitete?

Mozemo da posmatramo taj ranjeni deo iz vise uglova, da preispitujemo pricu i crno-beli kontekst, da pruzimo saosecanje i razumevanje za nas ranjivi deo, da eksperimentisemo sa drugacijim mogucnostima, da napravimo pauzu i umirujemo se kada bura krene?
Da, gradili smo identitet oko te rane, morali smo da budemo na sigurnom i da obezbedimo podmirivanje psiholoskih potreba. Nasli smo sta funkcionise u tom trenutku, dobili formulu u obliku ako…onda, i formirali sliku sveta i nas u njemu, kako bismo bli sigurni, kako bi stvari bile izvesne, kako bismo imali neku kontrolu.

Kada kao odrasli zagrebemo po toj rani, osecamo telesno kontrakciju i skucenost, kao da nas neko gusi i pritiska gudni kos. Zelimo da izadjemo iz sopstvene koze. Zasto?

Zato sto smo prerasli taj skuceni prostor, a i dalje ga se drzimo, jer nam je poznat i u tom trenutku zaboravimo da u nama ima jos slobodnog prostora.

Svako od nas je veci od jedne price, svako od nas ima kapacitet za ekspanziju. Istovremeno mozemo da reagujemo iz rane i da posmatramo sopstvene reakcije, samo je potrebna cvrsta intencija da posmatramo i uocavamo obrazce na relaciji stimulus-odgovor, da se pobrinemo za sebe kada odigravamo stare scene, da dozvolimo sebi da ostanemo sa neprijatnom emocijom.

Resenje je u ekspanziji. Nasa tela su programirana da obuhvate svaku emociju. Meni to deluje kao ogromno prostranstvo, puno mogucnosti.

Foto: Gitos Art

APLAUZ MOLIM!!!

Kao deo sire drustvene grupe, covek ima inherentnu potrebu da svojim delovanjem potpomogne unapredjivanje te vece celine, te da njegovo zalaganje i trud budu prepoznati i ispostovani. Svi znamo za Maslovljevu hijerarhiju psiholoskih potreba. Imamo potrebu da budemo vidjeni i dozivljeni od strane znacajnih drugih, dakle tezimo validaciji i od spolja.
Problem nastaje kada postanemo zavisni od spoljasnjih pohvala, pa spoljasnja validacija postane glavni motiv naseg delovanja. To se desava onda kada nismo razvili unutrasnju motivaciju i strast prema poslu kojim se bavimo.
Mozda radimo samo ono sto se drugima svidja ili sto su drugi odabrali za nas, kako bismo im udovoljili. Mozda su nam roditelji aplaudirali kada postignemo uspeh u nekim aktivnostima, po njihovoj volji, pa smo postali zavisni od tih aplauaza i nismo ni stigli da istrazimo sta nas autenticno zanima.
Kada ne postoji izgradjen osecaj sopstvene vrednosti(samopostovanje), onda pumpamo samopouzdanje, tako sto radimo samo one stvari za koje se pokazalo da ce doprineti najvecem broju aplauza. Ko smo mi bez tih aktivnosti to ne znamo, ali dok dobijamo pohvale, necemo sebi ni postavljati to pitanje.
Dakle, postoji distinkcija izmedju legitimne potrebe za pripadanjem i prihvatanjem od strane drustvene zajednice (uze ili sire), ali ta vrsta potrebe ne mora prerasti u nezasitu glad za validacijom. U tom slucaju, rec je o potrebi ega da kako zna i ume odrzi dobru pozitivnu sliku o sebi, koja nema utemeljenje u selfu(jungijanski shvacenom), te je sustinski nestabilna. Tada ce dobijanje validacije biti glavni motivator.
Osoba ce postati nezasita, a zadovoljstvo kratkog daha. Cim dobije potvrdu za kojom traga, brze bolje ce pojuriti ka sledecem “projektu“ koji obecava aplauze. Postoji neutoljiva zelja za potvrdom od strane svih ljudi sa kojima stupa u kontakt i povecana osetljivost na kritiku.
Sa druge strane, kada je motivacija ka poslu intrinzicna, strast za obavljanjem odredjene vrste posla je primarna, a validacija od strane drugih sekundarna.
Osoba ceni kada dobije povratnu informaciju da su njegova zalaganja primecena, a plodovi rada od koristi drugima i duboko je zahvalna na tome. Ne juri za pohvalama, nije anksiozna i nezasita. Dovoljno joj je da je odredjenom broju ljudi od koristi, nema zelju da se svima svidi i zapravo spoljasnja validacija predstavlja “slag na torti“.
Dodala bih i da zavisnost od spoljnih pohvala na neki nacin urusava kreativnost i originalnost, jer kako bismo se svima svideli moramo igrati na sigurno, a inovativne ideje dolaze sa spremnoscu na odredjeni rizik.

Foto: Sa sjta www.uihire.com

 

ZIVOT POPUT OTKUCAJA SRCA

Energetski usponi i padovi, praćeni emocionalnim doživljajima sreće, radosti, ushićenja u smeni sa doživljajem tuge, ravnodušnosti, ili čak očaja, nisu rezervisani samo za tzv. poremećaje raspoloženja. Nema uspona bez pada i obrnuto, to su dva lica istog novčića.

Psihološki razvoj u sebi nosi krizu. Stalno smo u procesu izgradnje i razgradnje i svi aspekti naše ličnosti su u igri ( i ja vredna i kreativna i ja lenja i malodušna; ona koja je oprezna i ona koja je spremna na rizik.. ).

Sve smo to mi i sasvim je normalno da prolazimo kroz različite faze i da se menjamo, kao što se će se menjati zahtevi okoline koja nas okružuje.
Naravno da postoje individualne razlike koje se tiču same amplitude smene više i niže energije i intenziteta emocionalnih doživljaja, ali pošto smo dualna bića, ta amplituda mora da postoji, inače životarimo.

Život je poput otkucaja srca. Kada pogledamo grafički zapis električnih potencijala srčanog mišića (EKG), ulazak u ravnu liniju je najveća opasnost. Niko nije lišen emocionalnih turbulencija, samo se o tome dovoljno ne priča.

Na nama je da iznađemo najadekvatniji način kako da se nosimo sa tim burama, da ih prihvatimo kao sastavni deo života i budemo prijatelj sa sobom i svim onim aspektima, koji su gradivno tkivo našeg identiteta.

 

ZAŠTO JE TEŠKO SAOSEĆATI SA SOBOM?

 

Prednovogodišnji tekst za sve one koji sosećaju sa drugima, ali ne uspevaju da neguju blagonaklon i podržavajući odnos sa sobom.

 

Zašto nam je toliko teško da saosećamo sa sobom? Da budemo blagi prema sebi i prihvatajući prema sopstvenim greskama?

Umemo da podržimo prijatelja/partnera u trenucima lične krize i neuspeha, budemo brižni i razumevajući, a sa druge strane sebe tretiramo kao najvećeg neprijatelja.

Dr Kristin Neff i Dr Chris Germer, bave se istarživačkim radom na ovom polju, a osmislili su i specifičan program u kome na praktičan način pomažu ljudima da izgrade i ojačaju sposobnost saosećanja sa sobom. Psihološka istraživanja nedvosmisleno ukazuju na benefite od praktikovanja saosećajnosti, ne samo prema drugima, već na prvom mestu prema sebi. Kada sebe prihvatamo i podržavamo, automatski generišemo saosecanje i prama drugima.

Pokazalo se da ljudi imaju poteškoća da saosećaju sa sobom, jer smo naučeni da teba da “stisnemo zube” i  guramo sebe ka zadatom cilju. Mišljenja smo da ako nismo strogi prema sebi, da će to umanjiti našu motivaciju i onemogućiti nam da ostvarujemo uspeh.

Upravo je suprotno! Kada smo grubi prema sebi u trenucima emocionalno teških perioda i doživljenog neuspeha, počinjemo da se plašimo da ne napravimo gresku, što povratno izaziva pojačanu anksioznost pri svakom poduhvatu i umanjuje naše samopouzdanje. U takvom stanju, samo ćemo jos više grešiti i potvrdjivati sebi da smo zbog toga neuspešni i manje vredni.

Sa druge strane, ako tokom doživljenog neuspeha gajimo prema sebi podržavajući i prihvatajući odnos i ne pribegavamo samokažnjavanju, održavaćemo veru u sebe i istrajati pred izazovima, uprkos mogućnosti neuspeha.

Možemo se uvek vratiti u neku situaciju u detinjstvu kada smo se mučli, prolazili kroz krizu. Šta nam je tada više bilo od koristi? Strog, kritikujući odnos roditelja ili onaj razumevajući i podržavajući? Podržavanje ne znači i popuštanje/podilaženje, ne podrazumeva liniju manjeg otpora, već oslonac i veru u naše mogućnosti i sposobnosti, “vetar u ledja’ uz poruku da je ljudski gresiti. Greske su neminovne, ali ne moraju i ne treba da označavaju poraz. Na greškama se uči.

Saosećanje (eng. “suffer with”), doslovno se prevodi kao “patiti sa”. To znači da smo sposobni da detektujemo i prepoznamo nečiju patnju i da smo pokrenuti da uradimo nešto što bi tu patnju ublažilo.

Saosećanje sa drugima/sobom se može učiti i jačati. Biološki (kao sisari), imamo predispoziciju za negu, brigu i privrženost. Vrlo često umemo da budemo podrška drugima, samo je potrebno da sebi damo dozvolu da se na isti način ophodimo i prema sebi. “Biti dobar podržavajući prijatelj sam sebi “ je definicija saosecanja(sa sobom), ističe Katrin Neff.

Pomenuta autorka izdvojila je tri komponente, kao sastavne delove saosećanja:

1) Tretiranje sebe sa razumevanjem, toplinom i blagošću umesto grubim kriticizmom. Aktivno  smo motivisani da pomognemo sebi. Kada primetimo da se borimo/mučimo, zastanemo, oslušnemo sebe, zapitamo se šta nam je u tom trenutku potrebno  i pokušavamo to sebi da damo.

2) Zajedničko ljudsko iskustvo bi bila druga komponenta. Patnja je sastavni deo ljudskog iskustva. Ono što nas sve povezuje i čini ljudima je to da smo smrtni, ranjivi i nesavršeni. Postoji određena uteha u tome da se podsetimo da nismo sami u svojoj patnji. Nismo jedini koji patimo. Niko nije pošteđen od pravljenja grešaka, te “neuspeh” nije nešto što se samo nama dešava, već je deo zajedničkog iskustva ljudske vrste.

3) Mindfulness – sposobnost da budemo prisutni sa onim što se dešava u trenutku dok se dešava, koliko god neprijatno bilo. Imati hrabrosti da budemo prisutni kada nam je teško, a ne da automatski pokušavamo da se opiremo ili izbegavamo neprijatne emocije. Sposobnost održavnja neosuđujućeg stava prema sadržajima svesti koji će se javljati (slike, emocije, misli, telesne senzacije), kako se sa jedne strane ne bi previse identifikovali sa negativnim sadržajima, dok ih sa druge strane ne bismo ni po svaku cenu izbegavali.

Kada se osećamo uplašeno ili u opasnosti, naš  trenutni, prirodni instinkt(nesvesna reakcija) je da odemo u fight, flight, freeze  odgovor (automatski odgovor primitivnog/reptilskog dela mozga). Ne treba zbog toga sebe da OSUĐUJEMO, baš iz razloga što je taj odgovor automatski i ne možemo da utičemo na njega, a svakako je koristan, jer mu je funkcija da nas zaštiti.

Jedna od većih opasnosti u današnjem vremenu je kada pogrešimo, doživimo neuspeh ili se osećamo neadekvatno. Način da se sačuvamo  i zaštitimo sebe je u formi borbe sa problemom(na žalost, u ovom slučaju problem je u nama, nije  reč o spoljašnjoj  ospasnosti). Prirodni poriv je da se kritikujemo, bežimo od problema, izolujemo se (osećamo se usamljeno), ili se sledimo, ostajemo zarobljeni u svom umu, ruminiramo(borba, beg, zamrzavanje odgovor).

Lakše nam je da saosećamo sa drugima, jer kada prijatelji pogreše imamo tu neophodnu distancu za sagledavanje situacije, ne osećamo se u opasnosti/ugroženi time, kao kada mi pogrešimo. Kada sami doživimo neuspeh, ne uspevamo da napravimo distancu da bi objektivnije sagledali situaciju, već reagujemo iz našeg “dečijeg” dela, koji je u najmanju ruku jako uplašen.

Potrebna je vežba da u stanju ranjivosti i uz njenu pomoć, dopremo do mudrijijeg aspekta sebe, jer to nije naš prvi instinkt.

Chris Germer je to iskazao na sledeći način: ”Melting of a hart in a face of failure”.

Učeni smo da ojačamo, “ogrubimo” srce, pošto je rizik dozvoliti da srce ponovo omekša, nakon prvih doživljenih povreda. Težak je to zadatak i na prvi pogled zastršujuć, jer  kako bismo to postigli neophodno je da se prisetimo i proživimo ponovo sve one stvari, usled kojih je srce moralo da ojača.

Na kraju kada taj proces prihvatimo sa ljubavlju, ističe Dr Germer, sve dolazi na svoje mesto i bude lakše. Unutrašni otpor uvek ima zaštitnu ulogu, ali ne vodi razvoju i ispunjenju. Naučili smo da ”očvrsnemo” sa dobrim razlogom (da ne osećamo neprijatnost, povrede, tugu i uzroke istih).

Medjutim, velika je i cena koju plaćamo, jer da bismo iskusili radost, moramo da spoznamo patnju.

 

Nađa Šarenac

Izvor:

Kristin Neff, PhD & Chris Germer, PhD – “The Mindful Self-Compassion Workbook: A Proven Way to Accept Yourself, Build Inner Strength, and Thrive”,

https://www.youtube.com/watch?v=11U0h0DPu7k

 

Slika 1&2: Sa FB. Stranice Zoki.art

BILDOVANJE UNUTRASNJEG NEGUJUCEG RODITELJA

Koji je protivotrov za unutrasnjeg kriticara koji je surov i rigidan i sve posmatra kroz crno/bele kategorije?

SAOSECANJE I SAMOPRIHVATANJE

Pored toga sto treba raditi na preispitivanju internalizovanih poruka nama znacajnih autoriteta, vazno je uporedo jacati unutrasnji negujuci glas, kroz samoprihvatanje i saosecanje.

Kada smo bili mali usvojili smo cesto grube i neosetljive poruke od, na prvom mestu roditelja, a kasnije i drugih autoriteta. Iako surov, unutrasni govor, koji lovi svaku nasu i najmanju gresku, imao je svoju svrhu u detinjstvu, jer smo bili bespomocni i legitimno zavisni od drugih.

Morali smo da se adaptiramo na uslove u kojima smo se zatekli i zastitimo sebe od dodatne boli i patnje, posramljivanja i razocaranja. U tu svrhu, dozvolili smo da nam unutrasnji alarm signalizira u koje interakcije ili aktivnosti da se ne upustamo kako bismo izbegli emocionalnu kaznu.

Nas unutrasnji kriticar ili negativni kriticki roditelj(po TA terminologiji) je postao zastareo, ali ga mi i kao odrasli bespogovorno slusamo. Sada imamo kapaciteta da se zauzmemo za sebe i zastitimo i shvatamo da ne zivimo u crnom belom svetu, samo su poruke vec toliko dugo sa nama da su postale nasa stvarnost. Uverenje koje zivimo i ne preispitujemo.

Vazno je to u sebi osvestiti, ali i graditi negujuci, dobronamerni glas. Kao sto prijatelje umemo da saslusamo, razumemo i sagledamo ih kao celovite osobe sa vrlinama i manama, pitanje je zasto to isto ne radimo i kada smo mi u pitanju.

 Svi smo nesavrsena ljudska bica, koja povremeno grese i svima nam treba saosecanje, prihvatanje i podrska, kako bismo prevazisli periode neuspeha ili krize.

Mozemo poceti sa svakodnevnim praktikovanjem sledecih vezbica da bismo povratili unutrasnju ravnotezu i sebe sagledali celovitije i realnije.

 

1. Kada se javi ostar kriticki glas, nase unutrasnje dete ce ponovo ostati neuteseno. Bas kao
sto nam nisu bile zadovoljene psiholoske potrebe kada smo bili deca, kao odrasli opet diramo
u te stare rane, ali ih ne zaceljujemo. Mozemo probati da budemo negujuci roditelj tom
aspektu nase licnosti.
Uzmite svoju sliku iz detinjstva iz perioda koji je za vas bio posebno tezak ili izazovan.
Udubite se u sliku i razmislite kako se to dete oseca? Sta naslucujete iz njegovog drzanja,
izraza lica, ociju? Sigurno ce se pokrenuti i specificne uspomene, mozda bolne.
Posmatrajte to dete sa ljubavlju. Ono je divno i nevino i ni za sta nije krivo. Pokusajte da
utesite to dete, kao da je vase. Da mu puzate ljubav i saosecanje, da se pobrinete za ono sto
mu u tom trenutku treba.
Kako se osecate nakon vezbe?

 

2. Zamislite grupu ljudi, stvarnih ili izmisljenih (sa televizije, iz knjiga koje ste citali, itd), koji u vama izazivaju opustenost, koji su negujuci, brizni, podrzavajuci.
Zivo ih zamislite. Kako vam se obracaju? Kakva im je neverbalna komunikacija (drzanje, izraz lica, ton). Sta bi vam svako od njih rekao, koju prihvatajucu i podrzavajucu poruku bi vam uputio? Culi ste je vec od njih. I onda zamislite da se nalazite u toj grupi ljudi i da pricate sa svakim po na osob. Svaka od izabranih osoba vam upucuje divnu autenticnu poruku ljubavi i podrske, a kada prodjete sve pojedinacno, onda vam svi zajedno pridju i u glas govore svoje poruke. Eksperimentisite. Birajte koju poruku cete glasnije cuti, cija boja glasa vam vise prija..? Vazno je da ih cujete i kao grupu.

Kako se osecate nakon vezbe?

*Vezbe je potrebno ponavljati i dati sebi sansu, ako ne uspe iz prve.

 

Slika1: Sa sajta consensusmedialon.ie
Slika2: Sa FB stranice Quietude

PRAVO LICE TEMPER TANTRUM-A

TEMPER TANTRUMI, nocna mora svakog roditelja, a jos gore ako ih muka zadesi na javnom mestu. Dete se zaista ponasa kao da ga je zaposela neka “mracna” sila i cini nam se, kao da mu je jedini cilj da nam napakosti tim bezobraznim, razmazenim ponasanjem.

Urla, vristi, besni, bacaka se. Telo mu podrhtava kao u transu usled placa i neopisivog besa. Nekooperativno je i ne pristaje ni na sta. Deluje kao da niko i nista ne moze da ga umiri.

Medjutim, da li je dete zaista bezobrazno i razmazeno i zeli voljno da nam napakosti? Sta je u osnovi temper tantruma?

Temper tantrum je RAZVOJNI FENOMEN, koji se javlja na uzrastu od 2-5 godina, narocito kod dece sa visokim nivoom psihicke energije. On je pokusaj oslobadjanja emocioalne energije, koja je suvise jaka i sa kojom njegov sistem u razvoju ne moze da se nosi na adekvatniji nacin.

Ono sto mi vidimo kao lose ponasanje je LEGITIMNA NESPOSOBNOST deteta za primereniju ekspresiju emocija u ranom senzitivnom periodu. Dete se tek uci SPOSOBNOSTI SAMOREGULACIJE. Neokorteks je u fazi razvoja i na snazi je limbicki sistem (emocionalni mozak).

Dete je u tom periodu sposobno da u jednom trenutku dozivljava iskljucivo jednu emociju i ima slabu sposobnost samoregulacije, te mu je potrebna regulacija od spolja (od strane roditelja). Vremenom ce on ovu sposobnost internalizovati, ali do tada roditelj je taj koji treba da ostane pribran i da PODNESE detetovo stanje i pomogne mu uz zagrljaj i svoje prisustvo (da autenticno bude tu ) da se dete regulise.

Odredjena situacija, podigla je kod deteta vise emocija, i ono ne moze da ih obradi. Sposobno je samo za jednu. Ulazi u stanje hiperrazdrazljivosti i to dozivljava kao cist uzas. Kao da ga je zaista spopalo nesto, cega ne moze da se oslobodi. Ostaje zaglavljeno u tom stanju i ne moze samo da povrati balans.

To je kao da smo previse utikaca gurali u steker dok nije zablokirao, usled pojacanog napona.

Dragi roditelji, sledeci put kada vase dete upadne u ovakvo stanje, a ono je zaista nesto sto mu se desi, sto nadjacava njegove razvojne kapacitete, pokusajte da se stavite u njegove cipelice.

Ne treba mu kazna i ignorisanje, vec vase saosecanje, prisustvo i pomoc da se umiri.

Tesko je, i trebace vremena da se prevazidju tantrumi, ali uz vasu pomoc ih nece potiskivati, vec ce ih proradjivati do sve vece EMOCIONALNE ZRELOSTI.
Ovo naravno ne znaci da ce dobiti sve sto pozeli da bi se umirilo.
Ne, granice ce se postavljati, ali cete emocionalno biti uz dete kako bi prevazislo odredjenu razvojnu fazu na najbezbolniji nacin.