Author: mentalwellness.rs

Kako dijagnostikuje geštalt terapeut?

Geštalt terapija je procesna terapija i nije joj primaran cilj dijagnoza klijenta. Postoji saglasnost brojnih autora koji su se bavili ovom temom da psihopatologija, kao nauka koja dijagnostikuje pojedince, smeštajući ih u kategorije, nije u saglasnosti sa procesnim pristupom geštalt terapije. Ipak, autori se slažu i u tome da je dijagnostika integralni deo terapeutskog procesa i da može biti od značaja i za terapeuta i za klijenta.

Dijagnoza je, pre svega, deskriptivni iskaz, kojim se izražava ono što primećujemo u sadašnjosti, a podrazumeva i obrasce, ponavljanja određenog iskustv i predikciju, predviđanje ponašanja klijenta. Dakle, dijagnostikovati znači proširiti sliku.

U geštalt terapiji je važno imati na umu da ovo stvaranje značenja koje se odnosi na klijenta uključuje i dijagnostičara, odnosno i terapeuta, jer je zajedno sa klijentom u dijaloškom odnosu.

Geštalt terapija je relaciona, i gotovo je nemoguće donositi dijagnozu samo na osnovu onoga što je u klijentu. Za geštalt terapeuta je neophodno da pri uspostavljanju dijagnoze uključi svesnost u obuhvatanju i onoga što je u samom terapeutu i onoga što se dešava u odnosu terapeuta i klijenta. Dijagnostičar u geštaltu nije samo onaj koji klasifikuje i time ima moć nad drugom osobom koja ima neki simptom ili sindrom, već je deo zajedničkog polja koje se sagledava i potom klasifikuje. Dakle, relacioni geštalt u uspostavljanju dijagnoze postavlja pitanje: „kako ja kao terapeut u tome učestvujem?“, odnosno, kada je dijagnostičar deo polja, onda on time može lično i direktno da utiče na dijagnozu.

Dijagnostika u geštaltu se može vršiti posmatranjem klijenta iz ugla ciklusa kontakta, osnosno terapeut prati način na koji klijent kontaktira sa terapeutom i kako se povlači iz kontakta. Klijent koristi svoja čula u kontaktu sa terapeutom tako da geštalt terapeut može da donese kliničku procenu sveukupnog funkcionisanja: kako klijent gleda, koje pokrete ima, kako govori, čuje, diše, kakav je dodir, sve se to manifestuje u kontaktu, a tu su i su miris i ukus, koji se ipak retko koriste u terapiji. Disfunkcija klijenta može da se manifestuje kroz otpore u kontaktu, odnosno kroz mehanizme odbrane, ali i tako što klijent ne koristi svoje unutrašnje i spoljašnje sisteme podrške.

Geštalt dijagnoza je istovremeno i terapijska mogućnost koja pruža nadu i istovremeno izaziva dijagnostičara i njegov kapacitet za svesnošću i kreativnim prilagođavanjem. Kada terapeut dijagnostikuje na ovakav način, rast i promena klijenta su mogući.Ovde će biti prikazan jedan od načina na koji se uspostavlja dijagnoza u geštalt terapiji (Greenberg). Možemo posmatrati klijenta od počekta terapije i proveriti 1. kako klijent prezentuje svoj problem, 2. šta primećuje na terapeutu i u kancelariji, 3. šta terapeut oseća prema klijentu.

 

 

 

1. Terapeut može da ostane zainteresovan za otkrivanje onoga što je klijenta motivisalo da zakaže prvu seansu. Nije isto ako klijenti dolaze zato što ih je neko na koga su se oslanjali napustio ili zato što su se našli u situaciji koja zahteva od njih da aktivno strukturišu svoj život ili se ponašaju autonomno, u odnosu na sledeće motive: klijenti koji su izgubili neki izvor validacione podrške, ili se nalaze u situaciji u kojoj se plaše da će biti javno izloženi kao nesavršeni ili pate od povreda kao što su starenje, gubitak novca, moći i lepote. Drugi će doći zbog toga što su postali toliko izolovani da se plaše da će biti diskonektovani od cele ljudske rase, mladi su i prvi put shvataju da njihovi problemi povodom bliskosti i poverenja smetanju njihovim brakovima i intimnim prijateljstvima ili imaju ozbiljne simptome koji ih sprečavaju da imaju normalan život.

2.Terapeut obraća pažnju i na to šta klijent primećuje na terapeutu i u kancelariji. Na primer, određeni klijenti obraćaju pažnju na one aspekte kancelarije i terapeuta koje vide kao potencijalne indikatore statusa, kao što je broj diploma koje terapeut ima, poželjnost kraja u kom se nalazi kancelarija, relativan luksuz nameštaja u kancelariji, broj knjiga na policama. Mogu biti posebno osetljivi na neverbalne odgovore terapeuta. Ovi klijenti obično interpretiraju odgovore terapeuta kao znak njegove zainteresovanosti ili nezainteresovanosti za ono što oni govore ili kao signale neodobravanja ili validacije, odnosno da li će biti priznati i vrednovani ili ne.

U odnosu na njih, druga grupa klijenata se retko fokusira na statusne simbole ili sitne detalje ponašanja terapeuta. Kada se žale oko toga koliko je teško stići do kancelarije ili oko toga koliko im je teško da plaćaju terapiju, oni se fokusiraju na to koliko su bespomoćni i osećaju se slabo opremljenim da stvore svoj put u životu odraslih, nisu fokusirani na okrivljavanje terapeuta, već na njihovo osećanje neadekvatnosti. Mogu imati tendenciju da primećuju stvari na terapeutu ili u kancelariji koje izgledaju kao da obećavaju da će se o njima tu neko brinuti, ili obrnuto, stvari koje ukazuju na to da su u opasnosti od onoga čega se najviše plaše: napuštanja.

Dalje, neki klijenti se mogu razlikovati po tome što su obično tačno svesni onih detalja terapeutskog odnosa koji su u vezi sa sigurnošću i zavisnošću od terapeuta. Ovo se odnosi na to koliko blizu/daleko sede u odnosu na terapeuta, ili čak na to kako ih terapeut  gleda.

3.Terapeut obraća pažnju na to kako se on oseća kada je sa klijentom. Obraćanjem pažnje na ono što emocionalno postaje figura za terapeuta od svih mogućnosti interpersonalnog polja, obično je moguće da se identifikuju ključne karakteristike uloge koju klijent pripisuje terapeutu. Kod nekih klijenata terapeut najčešće primeti da oni žele da on brine o njima, ili alternativno, terapeut se oseti iznervirano i isfrustrirano njihovom bespomoćnošću.

Ovo obično znači da klijent projektuje na terapeuta ulogu staratelja, ili staratelja koji neguje (dakle, želim da terapeut brine o klijentu) ili nevoljnog i ljutitog staratelja (otuda osećanja frustracije i iznerviranosti kod terapeuta).Terapeut se može plašiti da izrazi mišljenje koje se razlikuje od mišljenja klijenta ili se oseća kao da „hoda po jajima“ tokom seanse.

Postoji oklevanje da im se postave normalna pravila kao i ostalim klijentima (kao što su završavanje seanse odmah ili davanje adekvatnog obaveštenja pre nego što otkaže seansu).

S druge strane, pitanje inferiornosti i superiornosti postaje figura za klijenta. Neki klijenti opisuju svoj život u tako idealizovanim terminima, tako da se, dok ih terapeut sluša, on oseća kao da im zavidi na tome što imaju i počinje, shodno njihovim očekivanjima, da postaje publika koja im se divi. S druge strane, terapeut oseća da je ovim klijentima stalno potrebna validacija da su OK, da su sposobni, vredni itd.

Terapeut može uhvatiti sebe da je skoncentrisan na to da se klijent oseća sigurno. Postaje hipersvestan svakog pokreta koji napravi, a koji može biti potencijalno doživljen kao ugrožavajući. Ili iznenada uhvati sebe da se brine da će na neki način izdati poverenje klijenta i povrediti ga/je. Kada takve stvari postanu figura za terapeuta tokom seanse, terapeut postaje osetljiv za suptilne znake klijenta koji su povezani sa njegovim karakterističnim interpersonalnim strahovima.

Dakle, u procesnoj terapiji, kao što je geštalt, moguće je izvršti dijagnostiku i kombinovati je sa drugim dijagnostičkim teorijama i sistemima. Ono što je prednost geštalt terapije, po meni, je u tome što je dijagnoza ujedno i terapijska intervencija. Odnosno, u službi je dijaloškog odnosa klijenta i terapeuta.

U geštaltu krajnji cilj nije dijagnostikovati, već ishod proizilazi iz prethodne aktivnosti u odnosu i razmeni sa klijentom, iz polja koje se kreira između terapeuta i klijenta, i nekada taj ishod može biti i dijagnoza klijenta. Terapeut u geštaltu može da osvesti taj momenat i da dozvoli da ugleda kako mu to što je dijagnoza sada postala figura, pomaže u razumevanju i obuhvatanju klijenta. Odnosno, kojim daljim intervencijama ga ovo dijagnostičko usmeravanje vodi.

http://velikirecnik.com/wp-content/uploads/2017/05/Sinergija.jpeg – slika1

https://akos.ba/wp-content/uploads/2015/03/00172d96b90b2c0543465ec95cffa6d0.jpg – slika2

http://www.poslanikmuhammed.info/slike/upload/dialogue.png – slika5.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Predbračno savetovanje kao vid prevencije

Jedna od karakteristika prosečne osobe savremenog doba je nedovoljna i neadekvatna pažnja o mentalnom zdravlju. Naime, većina ljudi uzima zdravo za gotovo svoje psihološko blagostanje. Prevencija raznih fizičkih oboljenja je uglavnom postala sasvim prihvaćeni oblik brige o sebi, dok se, sa druge strane, traženje pomoći od stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja još uvek smatra tabuom u našoj sredini.

Ovakav vid tretiranja sopstvenog mentalnog zdravlja ima nesagledive posledice ne samo na individualnom planu, već i na nivou čitave zajednice.

Svakodnevno se suočavamo sa mnogobrojnim teškoćama kako na privatnom, tako i na poslovnom planu. Nismo uvek u mogućnosti da sagledamo sopstvene snage, kao ni samu situaciju, koju tumačimo kao frustrirajuću, čime kočimo uspostavljanje osećaja sigurnosti i blagostanja u sopstveni život.

U ovom tekstu bih posebnu pažnu posvetila partnerskim odnosima i izazovima pred kojima se jedan par može naći, kada već ozbiljno počne da razmatra ulazak u bračnu zajednicu i koji vid preventivnog rada je dostupan ovim osobama.

Nakon tradicionalnog braka, koji je bio stvar konvencije i ekonomski motivisan, u XX veku lični doživljaj ljubavi negde donosi slobodu u izboru bračnog partnera, te brak više nije isključivo socijalno motivisan.

Motivacije partnera za ulazak u brak u XXI veku su mnogobrojne, a neke mogu dodatno otežati partnerski odnos (neželjenja trudnoća, postavljanje ultimatuma od strane jednog partnera, uverenja poput „Vreme mi je“, „Sve moje drugarice/drugovi si se udale/oženili, moram i ja“, „Ne mogu sam/sama da funkcionišem“, itd). Sa druge strane, uočava se i trend neozbiljnog ulaska u brak sa idejom da se uvek možemo razvesti ( ideja „Neka traje dok nam je lepo“, „Ako postoji konflikt, znači da me ne voli“, „Stalno se svađamo, ne mogu to da podnesem“- niska tolerancija na frustraciju; „Nisam ovako zamišljao/la brak, preteško je – nerealna očekivanja, itd.).

Možemo na tren da zastanemo i setimo se kako je izgledalo kada smo se zaljubili u našeg partnera. Sve je izgledalo idealno. Puni  pozitivne energije sa strepnjom smo iščekivali svaku priliku kada ćemo se videti i uživati u zajednički provedenom vremenu. Koliki put svaki par treba da prođe od ove početne zaljubljenosti do posvećenosti i odluke da uplove u bračne vode? Svakako je individualno, ali ono što bi bilo od koristi je da par pre ulaska u brak osvesti svoje protektivne kapacitete za razvojne i nerazvojne krize braka, kao i potencijalne „zone izazova“, tj. oblasti konflikta.

Brak, kao jedna od razvojnih faza porodičnog ciklusa stavlja pred svoje članove određene razvojne zadatke, koje je potrebno izvršiti kako bi brak opstao. Primarni zadaci su svakako uspostavljanje bračnih i porodičnih uloga, održavanje bliskosti, prilagođavanje navikama i ličnosti partnera, kao i omogućavanje emocionalne podrške.Psihološka istraživanja ukazala su na značaj tzv.modela kontinuiteta, po kome iskustva u partnerskoj vezi pre braka oslikavaju iskustva u braku. To bi impliciralo značaj predbračnog savetovanja i prevencije potencijalnih konflikata u braku.

(more…)

Brbljiva kultura

Skoro sam gledala emisiju “Agape“ u kojoj je gostovala dr Zorica Tomić, a tema je bila njena nova knjiga “Knjiga o ćutanju“. Iznete su zanimljive teze i na mene je ostavila veliki utisak, jer sam počela da razmišljam o tome koliko smo preplavljeni „bukom“ u ovoj našoj zapadnoj kulturi i koliko je svakodnevna komunikacija postala jednosmerna i površna, a javne rasprave lišenje uvažavanja i kriterijuma vrline. „Ne znamo kada da ćutimo, kada da oćutimo, kada da saslušamo, a kada da priznamo sebi da i ne znamo baš dovoljno o temi o kojoj diskutujemo“, istakla je Zorica Tomić.

Podeliću sa vama ideje koje smatram važnim, a čiji će značaj prepoznati svi oni koji žele da porazmisle na koji način komuniciraju i koliko vremena troše, kako ne bi ostali van glavnih tokova nametnutih komunikacijskih polja.

Bića smo koja govore, koja se iskazuju u govoru i tako potvrđuju svoje mesto u svetu i društvenom uređenju kome pripadaju.

Pritisak racionalnosti u Zapadnoj kulturi tera nas da sve izanaliziramo, kvantifikujemo, izmerimo, da učinimo dostupnim, izloženim. Čovek zapadne kulture je eksploatator, onaj koji osvaja prirodu i iskazuje svoju moć nad njom. Onaj koji svet čini transparentnim, naročito u eri informatičkih tehnologija.

Zorica Tomić ističe da je suštinska razlika između istočnjačkih kultura u odnosu na zapadne u tome što one ne žele da ispolje moć nad prirodom, već da pronađu modele   po kome se može živeti u saglasnosti sa prirodom.

Reči imaju moć. Svi smo se više puta uverili u životu da je reč britkija od sablje, da ume da boli. Reći su instrument u odmeravanju pozicija moći. Poenta je nadvladati sagovornika, ne nužno saslušati ili razumeti.

(more…)

Moj put kroz edukaciju iz porodične terapije

Kada sam završila osnovne studije iz etnologije i antropologije, došlo je na red i pitanje zapošljavanja. Tokom studija, moja jedina preokupacija su bili ispitni rokovi, i nije mi ni padalo na pamet da razmišljam da treba posle negde i da se zaposlim u struci. Onako, još idealistički, potiskivala sam ta pitanja egzistencijalne prirode, govoreći sebi da će se već nešto rešiti, tj.da će pasti sa neba. Pogrešno!

Sa druge strane, psihologija me je, u najširem smislu oduvek zanimala. Čitala sam razne članke iz popularne psihologije kao i stručnu literaturu, još od srednje škole. Dvoumila sam se između studija psihologije i antropologije. Sticajem okolnosti, odluka je pala na antropologiju. Međutim, svi predmeti koje sam slušala su bili više ili manje prožeti psihološkim pristupima. Nauka o čoveku, ne može biti lišena upoznavanja sa psihičkim procesima, bilo na kolektivnom ili individualnom planu. Kao, obaveznu literaturu, čitala sam radove Frojda, Junga, Froma, Eriksona, Rut Benedikt, Margaret Mid, i mnoge druge, a kao izborni predmet sam izabrala psihopatologiju, koju je držala profesorka dr Zorka Lopičić.

Pošto je jedini posao koji sam u tom trenutku mogla da nađem bio rad u prodaji, sve više sam se nosila mišlju o nastavku školovanja. Klinička psihologija je počela sve više da me zanima. Javila mi se želja, koja je vremenom postajala sve jača, da bih vremenom mogla da se bavim psihoterapijom. Imala sam prilike da iskusim kako je to biti “pacijent“, a smatrala sam da imam dovoljno smisla i empatije da se obučim za drugu ulogu u terapijskom odnosu. Počela sam da se raspitujem o različitim terapeutskim školama ili orjentacijama. Sa psihoanalitičkom psihoterapijom sam već bila upoznata iz pozicije klijenta i bila mi je jako privlačna, međutim bila sam sklonija orjentaciji koja je okrenuta lociranju nefunkcionalnih obrazaca u svakodnevnoj komunikaciji sa bliskim osobama.

Posle duže analize svih faktora, izabrala sam sistemsku porodičnu terapiju kao referentni okvir.

Prve dve godine edukacije protekle su u izučavanju teorijskih postavki odabrane psihološke škole. Bila sam u grupi koja je, najvećim delom opstala do treće godine edukacije, zadovoljivši se sa zvanjem porodičnog savetnika. U početku mi je bilo prijatno u grupi. Učili smo nove termine, postavke i istorijat razvoja sistemske terapije kroz modernu i postmodernističku misao. Bilo je zabavno, jer nam je sve bilo novo. Učili smo teoriju i dobijali grupne zadatke. Međutim, vremenom je počelo da se oseća nezadovoljstvo unutar grupe. Svako je imao svoje viđenje kako bi edukacija trebalo da se odvija i to se odrazilo ne samo na jedinstvo, več i na snagu grupe.

Mislila sam da će svaki pojedinac moći da koristi grupu budućih kolega za svoj lični razvoj, kako bi na kraju edukacije bio spreman da se uhvati u koštac sa potrebama Drugog. Nažalost, do toga nije došlo. Primetila sam da ne postoji neko preterano razumevanje ili empatija za bilo koji lični problem ili emotivno stanje pojedinca, koji bi rešio da ih podeli u grupi. Ovde ne govorim o mentorima. Nije bilo adekvatnog feed-back-a od strane grupe. Ono što je meni pomagalo u takvoj atmosferi je što sam se na edukaciji skoncentrisala na predavanja i primere iz prakse, da bih nakon toga sa svojim terapeutom proradila zbunjujuća ili negativna emocionalna stanja iz tog perioda.

(more…)

UNUTRAŠNjI SVET ADOLESCENTA

Zašto nam je teško da nađemo zajednički jezik sa adolescentima? Zašto imamo utisak da se ne razumemo sa njima i da se udaljavamo? Kako da odrasli prebrode tranziciju deteta u odraslu osobu? Kako sačuvati odnos i biti adekvatan u ulozi roditelja, nastavnika u školi, ili psihoterapeuta, kada se pred nama nađe adolescent u kome se odjednom sve uskomešalo i promenilo? Zašto sebe i njih vidimo kao odvojene i često suprotstavljene svetove?

Da bismo donekle razumeli ova pitanja važno je da se podsetimo da je adolescencija razvojno-prelazni period iz detinjstva u zrelost unutar koga se događaju dramatične i radikalne telesne, emocionalne, intelektualne i socijalne promene. Istina je da se adolescenti mogu opisati kao „osobe na margini”, kao što to kaže Levin, jer u ovom uzrastu postoji stalno kolebanje između uloge deteta i uloge odraslog. Ovaj uzrasni period je kompleksan i obuhvata tri faze: ranu adolescenciju (približno od 12-14 godina), srednju adolescenciju (od 15-16 godina) i kasnu adolescenciju (od 17-20 godina).

Promene su najočiglednije u odnosu prema sredini i odraslima, i u porodici i u školi. Menjaju se i odnosi prema vršnjacima, a značajne promene se dešavaju i u odnosu prema moralnim, ideološkim i drugim vrednostima. Adolescent je sada sa vršnjacima intenzivnije povezan, oni postaju poverljivi prijatelji, više nisu samo drugari u igri. S druge strane, u odnosu sa odraslima adolescenti se drugačije postavljaju, javljaju se pobuna, odbacivanje, napuštanje, borba za slobodu. Ako su do sada ispunjavali očekivanja odraslih, sada pregovaraju o tome šta i koliko žele, a šta ne. Javlja se i jedna nova sposobnost adolescenata za bliskost i dublje povezivanje. Sada su sposobni da se pojačano interesuju za drugog i da dublje razumevaju poziciju u kojoj se drugi nalazi.

Adolescenti svojim spoljašnjim izgledom i interesovanjima izazivaju zbunjenost i glasno čuđenje među odraslima, a to zapravo ima funkciju stvaranja iskustva različitosti, odnosno uspostavljanja granice. Mogu se posmatrati kao posebna podkultura, naročito u pogledu eksperimentisanja sa garderobom, kosom, telom u pokušaju da stvore što originalniji izgled i po mogućstvu da budu šro različitiji od onoga kako bi to njihovi roditelji hteli. S druge strane, jača identifikacija sa grupama vršnjaka pa mogu imati i različite nazive za svoje družine (postoje pametnjakovići, pankeri, rokeri, gubitnici, ozloglašeni…). Celokupan proces razlikovanja i odvajanja od sveta odraslih je u službi drugačijeg, potpunijeg, životnijeg i snažnijeg povezivanja sa sobom.

(more…)

ANKSIOZNOST – integralno sa FB stranice Mental Wellness-a

Kada bi probali da fenomenolioški objasnimo osećanje pojačane anksioznosti to bi negde izgledalo ovako: Neprijatno stanje strepnje i iščekivanje da će se nešto loše desiti nama ili nama bliskim osobama. Osoba se nalazi u stalnom iščekivanju opasnosti za koju je procenila da neće moći da podnese ili da se od nje zaštiti. Katastrofiziranje često spada u repertoar mišljenja osoba koje se bore sa nekim anksioznim poremećejem, tj. preuveličavanje karakteristika opasnosti i njenih posledica, a umanjivanje sopstvanih kapaciteta.

Uzroci nastanka anksioznih poremećaja su različiti, a najčešće su multifaktorski. Genetska predispozicija, gde spadaju i određene odlike temperamenta, kao i hipersenzitivnost, fiziološki disbalans u mozgu, razna uskraćivanja u detinjstvu, kao i neusklađenost majke i deteta, preuzimanje porodičnog anksioznog stila, nagomilani stres, zajedno mogu da dovedu do paničnih napada, generalizovane anksioznosti, kao i drugih oblika anksioznih poremećaja. Održavajući faktori ovih poremećaja su takođe raznovrsni. Mogu biti na telesnom nivou (borba protiv panike koja rezultira grčenjem mišića, hiperventilacijom, zatim neaktivnost, loša ishrana, nedovoljno sna, itd.). Na emocionalnom nivou (potiskivanje emocija, nerazrešeni unutrašnji konflikti i sl.), dok na nivou kognicije perzistiraju iracionalna uverenja, niska tolerancija na frustraciju, katastrofiziranje, nefleksibilan i samoporažavajući unutrašnji govor, a na bihejvioralnom strategije izbegavanja suočavanja sa problemima.

Posmatrajući različite FB grupe podrške za poremećaje anksioznosti, deluje mi da se članovi najviše koncentrišu na fiziološke reakcije anksioznosti, što je i razumljivo jer su ove reakcije zaista neprijatne, ali one su samo vrh ledenog brega. Možda zbog objašnjenja da usled hiperventilacije dolazi do povećanja nivoa kiseonika u krvi, što izaziva vrtoglavicu, trnjenje u prstima, a propratno mučninu, čoveku bude malo lakše, ali to saznanje neće rešiti preplavljujuču anksioznost ili panične napade. Važno je i to znati, ali nije rešenje anksioznosti u tome da medicinski objasnimo svaku i najmanju fiziološku reakciju iste. Svako od nas ima neke specifične manifestacije anksioznosti, kao i doživljaje iste, ali ono što je pravo pitanje jeste: Zašto mi se to sada dešava? Šta mi anksioznost poručuje? Sa čime ja to ne mogu da se suočim? Šta to ne mogu da podnesem? Šta mislim da ne mogu, da nemam dovoljno kapaciteta ili sposobnosti da bih ostvario?

Anksioznost, koliko god bila neprijatna nije naš neprijatelj. Ona je signal, alarm koji govori da osoba više ne može da potiskuje, trpi i kontroliše neka osećanja i “neprihvatljive“ psihičke sadržaje, te oni nastoje da se prikažu u jednom prerušenom, simboličnom obliku. Osećanja koja osoba nastoji da kontroliše, odnosno supresuje mogu biti: strah, tuga, bes, krivica i sl. Anksioznost je samo signal da osoba više ne može da potiskuje i da se bori sa unutrašnjim konfliktima. Osećanja koje osoba nastoji da potisne ili na drugi način pomeri iz svesnog rakursa su recidivi različitih trauma koje je osoba preživela tokom života.

Iako fiziološki smptomi ne treba da nam budu u fokusu, kada želimo da proniknemo u razloge zbog kojih smo učestalo anksiozni ili doživljavamo panične napade, svakako se treba i prema njima na adekvatan način postaviti. Borba protiv anksioznosti ne donosi nikakvu korist. Kada se opiremo panici, ona se uvečava, mišići grče i mi sve pliće dišemo, te zaboravljamo na vrlo značajnu stvar, a to je da izdahnemo. Rešenje je u prihvatanju anksioznosti, treba priznati sebi da je doživljavamo, ali i da nismo zbog toga slabi ili manje vredni. Prihvatamo je kao poruku koju nam telo šalje, koju nam podsvest šalje, kao starija i mudrija prijateljica. Dakle, savet je da se ne opiremo anksioznosti, ali s druge strane joj naravno nećemo dozvoliti ni da ona kontroliše nas. Otpozdravićemo je i dopustiti joj da nam prenese poruku, ali ćemo i olakšati sebi.

Nekome će prijati vežbe progresivne relaksacije i produbljenog disanja. Ima različitih vežbi na youtube-u, treba pronaći odgovarajuću i praktikovati je u mirnom stanju dva puta dnevno, da bi za to vreme naš mozak stekao novu naviku i formirao nove neuralne mreže. Kada ovladamo ovim tehnikama lakše ćemo pregurati napad panike ili nalet pojačane anksioznosti. Zdrava izbalansirana ishrana, vežbe istezanja i sportske aktivnosti, boravak u prirodi i dovoljno sati sna će svakako pomoći, a evo i jednog malog trika iz repertoara bihejvioralnih tehnika.

(more…)

Folkloristika i psihologija II – Analiza bajke

Bajku najednostavnije možemo definisati kao narodnu pripovetku, fantastične ili čudesne sadržine. Iako se bave univerzalnim porukama, bajke ne predstavljaju univerzalnu pripovedačku tradiciju. One su, zapravo tipičan indoevropski, evroazijski žanr, te u analizi različitih simbola i motiva koje pružaju, treba voditi računa o specifičnostima društvenog, istorijskog i kulturnog konteksta.

Mnoge vanevropske kulture, akcenat stavljaju na kolektivistički duh, te bi svaka borba za ličnu promociju u ovim društvima bila ocenjena kao sebična i u suprotnosti sa društvenim vrednostima koje veličaju podređenost pojedinca interesima grupe.

Treba istaći i da su mnoge umetničke, književne bajke, potekle iz pera Šarla Peroa ili braće Grim, zapravo modifikovane verzije priča poteklih iz naroda, tj. ruralne sredine. Tako modifikovane, nosile su i određenu ideologiju i vrednosti aristokratske klase tog vremena, te postavljale pedagoške normative za adekvatnu edukaciju dece i omladine.

Doba prosvetiteljstva je sa sobom donelo zgražavanje nad “prostotom“ i lascivnim sadržajem narodnih bajki, dok sa druge strane, romantizam 19. veka donosi sa sobom procvat interesovanja za sve što je narodno. 20. vek je takođe imao svoje zamerke bajkama (u određenim društvenim krugovima posmatrane kao surove, ksenofobične, seksističke, pedagoški nepodobne, itd.). Međutim, na početku 21. veka, bajka još uvek prednjači kao omiljeni dečiji žanr, kome ne odolevaju ni mnogi odrasli i rado joj se vraćaju.

(more…)

TERAPEUTSKI LIST – iz ugla psihoterapeuta

 O čemu sve razmišlja psihoterapeut tokom svog rada pod supervizijom, najbolje se može videti kroz prikaz primera jednog terapeutskog lista. U ovom slučaju reč je o psihoterapeutu sistemske porodične terapije.       

http://www.hezuolik.com/how-to-choose-the-right-psychotherapist/

TERAPEUTSKI LIST

IME I PREZIME KLIJENTA:  M.B.

KO JE PRISUTAN NA SEANSI: Klijent i terapeut     

DATUM: 25. 09. 2010. godine

BROJ SESIJE: Druga

Razmišljanja koja prethode seansi (moguće hipoteze, plan rada, važne teme, prateća osećanja terapeuta):

Moguće hipoteze:

  • Da bi se razlikovala od ljudi iz seoske sredine u kojoj je rođena, M.B. je kao svoj preferirani narativa izabrala onaj u kome je ona osoba koja će raditi na rešavanju bitnih društvenih problema i za to dobiti priznanje od dominantne kulturne sredine (urbane, intelektualne).
  • Sklonost ka idealizaciji kod M.B. ima dvostruku ulogu. Sa jedne strane, daje joj potrebnu motivaciju da istraje u ostvarivanju svojih ciljeva, dok joj, sa druge strane, onemogućava racionalno sagledavanje situacije i sopstvenih resursa.
  • Simptomi se javljaju kada M.B. uz sve svoje napore ne uspeva da dođe do željenog cilja, čime se ruši i željena slika o sebi.

Plan rada: – M.B.već godinama pretenduje da rešava probleme na isti način, te tako primenjuje nefunkcionalni obrazac “more of the same“. Potrebno je uvesti nove perspektive, uhvatiti se u koštac sa problemom iz različitih uglova. Iz tog razloga, stavljam akcenat na narativni terapijski pristup.

Važne teme:

  • Važno je završiti određen društveni fakultet,
  • Važno je biti profesionalno ostvaren i imati društveno priznatu i cenjenu karijeru,
  • Važno je razlikovati se od svoje sredine (urbano nasuprot ruralnom).

(more…)

Kako prepoznati stid

Svako ponašanje je tu sa razlogom. Nama možda u datom trenutku nije dato da vidimo taj razlog, ali to što ga mi ne vidimo, ne znači da on ne postoji. Niko se ne ponaša tako kako se ponaša, a da za to njegovo ponašanje ne postoje duboki koreni. Najčešće ti koreni sežu iz najranijeg detinjstva, iz preverbalnog perioda, dakle do druge godine života. Naše telo pamti senzacije i pošto u tom periodu nema mogućnost da ih verbalizuje ostaju duboko u nama. Kasnije ceo život živimo po matricama iz neverbalnog perioda. Svuda sa sobom nosimo svoje traume, i dok ih ne osvestimo i ne povežemo svoje ponašanje sa njima, odigravamo ih svaki put iznova i iznova sa raznim drugima koji nisu nužno povezani sa našim bolom. To je način na koji komuniciramo ono što smo doživeli i preživeli.

DEFINISANJE STIDA

Jedan od takvih fenomena je stid. Po Lidiji Pecotić to je neverbalni afekat (ima biološku i fiziološku komponentu), a kada se iskustvo ponavlja razvija se u emociju, a kasnije se dodaje i značenje (kognicija). Stid predstavlja telesno pamćenje organizma da mora da se zatvori pred sredinom koja ga bolno tretira. Na ovu osnovnu, biološku manifestaciju stida, kasnije se nadograđuju sadržaji, kao što su osećanje neadekvatnosti, inferiornosti, nepripadanja, osećaj da biće nešto ne zaslužuje. Stid je naš doživljaj da sa našim celim bićem, generalno, nešto nije u redu. To se ne odnosi samo na neki aspekat bića, ne odnosi se na neku aktivnost, već je osećanje stida doživljaj da naše kompletno biće ne zaslužuje da postoji. Zato je stid povezan sa snažnim strahom od odbacivanja.

Stidljivost je fenomen koji je lako prepoznatljiv, naročito kod mlađe dece. Dok je stid, ne samo lični doživljaj, već ljudski fenomen koji je duboko smešten u svima nama. Neko može čak imati i ličnost formiranu na principu stida. Stid je poznato ljudsko iskustvo, nije rezervisano samo za neke. Javlja se onda kada činimo nešto što nije prihvaćeno od drugih i tada moramo da se suzdržimo od određenih manifestacija svog bića da bismo pripali zajednici. Bitnije je zadovoljiti sredinu, nego svoju potrebu.

(more…)

Mitovi i bajke pod lupom psihoanalize

Od samog početka formiranja psihoanalize, analitičari su bili zainteresovani za sadržaje folkloristike. Bajke i mitovi jedne nacije ili šire kulturne zajednice poput individualnih snova obiluju simbolima, koji su za psihoanalizu bili dragoceni putokaz na putu ka nesvesnom. Brojne studije o folkloru nastale su kao nus proizvod pokušaja psihoanalitičara da putem proučavanja folklornog materijala protumače one simbole koji su se javljali kod njihovih pacijenata.

Začetnik psihoanalitičkog tumačenja folklornih sadržaja svakako je Sigmund Frojd. U svojoj knjizi „Tumačenje snova“ uspostavio je relaciju između bajki i mitova i psiholoških sadržaja iz snova svojih pacijenata. Iako je isključivo proučavao individualno nesvesno, smatrao je da su u bajkama projektovani svi naši potisnuti, neprijatni i zabranjeni sadržaji. Bajke, po Frojdu obiluju simbolima koji odgovaraju periodu detinjstva do 6-te godine života. Kraljevi i kraljice personifikacija su roditelja, zla maćeha predstavlja onaj aspekt majke prema kome dete oseća negativne, “zabranjene“ emocije. Sve preteće muške figure projekcija su oca i potpomažu razrešavanju edipalnog kompleksa. Rivalitet među siblinzima, ljubomora, zavist nalaze svoj odušak u simbolici mitova i bajki.

Frojdovo učenje naglasak stavlja na seksualni nagon, koji je po njemu najmoćnija pokretačka sila u čoveku, te je samim tim i najveći deo potisnutog materijala seksualne prirode. Frojd je u svojoj terapijskokj praksi koristio tumačenja do kojih je dolazio analiziranjem sadržaja bajki, kako bi pomogao svojim pacijentima da se suoče sa sopstvenim fantazijama i potisnutim sadržajem.

Frojdov saradnik Oto Rank, takođe se bavio analizom folklornog sadržaja. Uglavnom je analizirao grčke mitove i upoređivao mitske biografije različitih junaka evropske tradicije. U svom delu “Mit o rođenju heroja“ iskazao je obrazac koji prati različite mitove o herojima. Priča zapravo prati junaka na putu adolescencije i završava se procesom inicijacije, kada je glavni junak pobedio sve izazove na putu odrastanja.

Analiziranje bajki i mitova postala je zanimacija i mnogih drugih analitičara, kao što su Ernest Jones, Erih From, Geza Rohajm.

(more…)