Author: mentalwellness.rs

STA NAM ZAVIST PORUCUJE?

Pisala sam vec u vise navrata kako nema dobrih i losih emocija, samo prijatnih i neprijatnih i da svaka nosi u sebi znacajnu poruku, te vazna pitanja koja sebi treba da postavimo. Pre citanja ovog teksta, preporucujem da najpre procitate tekst o osecanju STIDA/SRAMA putem sledeceg linka
https://m.facebook.com/psiholoska.podrska/photos/a.1667917063435623/2641951176032202/?type=3&source=54&ref=bookmarks
Jedna od ne tako dragih nam emocija je ZAVIST.

Razni psiholoski tekstovi govore o tome da se zavist javlja kada zelimo nesto sto drugi ima, a smatramo da mi to zasluzujemo, te se u odnosu na tu zelju mozemo postaviti konstruktivno i raditi na sopstvenim kapacitetima, kako bismo i mi to ostvarili.
Dakle, mozemo biti inspirisani da se usavrsavamo i razvijamo, a mozemo reagovati i destruktivno, tako sto cinimo sve da omalovazimo tog drugog, umanjimo njegove zasluge ili se cak potrudimo da i on izgubi ono za cime zudimo(U narodu dobro poznata izreka: “Da komsiji crkne krava.”)
Tu svakako ima istine i lako je uvideti koliko su sebicnost i pohlepa zastupljeni u ljudskom drustvu. Medjutim, emocije su mudrije u znacenju koje nose, i samo nerazumevanjem njihove poruke mozemo otici u destruktivno ponasanje.

A, zasto ih ne razumemo?

Zato sto su nam u detinjstvu bile zabranjivane, kazu istrazivaci iz oblasti socijalne psihologije emocija. Onda kada je trebalo da njima ovladamo, receno nam je da smo sebicni i pohlepni i da treba zavist da guramo pod tepih. Da ona nije dobra.
Kada pogledamo siri kontekst prosocijalnih emocija, tesko da cemo poverovati da se zavist javlja samo kada zudimo za necim sto neko drugi ima. To bas i nije drustveni benefit.

Koja je onda uloga zavisti?

Uloga je u tome da bude nas interakcioni kompas. Da nas informise o tome kako smo situirani u drustvu i koliko su nam dostupni resursi koji nam omogucavaju ekonomsku sigurnost (izmedju ostalog novac), ali takodje i koliko je zastupljeno postenje i pravicnost kada je u pitanju socijalna razmena.

Dakle, zavist ce biti nas mehanizam kojim skeniramo okruzenje i postizemo razumevanje sire slike (socijalnog sveta-najvise poslovnog), a to nam omogucava opstanak. Zavist ce se javiti kao alarm da nas obavesti da nesto nije u redu u socijalnim interakcijama, da nema reciprociteta i fer razmene, sto moze da ugrozi nasu egzistenciju. Da nismo sigurni u okruzenju gde ne dobijamo nagrade za ulozen trud ili gde, opet neko drugi ima pristup resursima bez ulozenog truda, te dobija vise nego sto zasluzuje ili gde neko drugi dobija zasluge za ono sto smo mi uradili.

Zavist treba da nam pomogne da ispravimo ono sto nije pravicno i posteno i to najbolje znaju mala deca.

Postoje eksperimenti koji pokazuju da ako date detetu da podeli npr.parce torte sa bratom/sestrom i da ce onda taj drugi prvi birati parce, dete ce skoro hirurski precizno podeliti kolac, jer ima kapacitet da vuzuelno proceni ravnomernu podelu, a uzajamnost i reciprocitet jesu drustveno pozeljne kategorije.

Tako da nemojte odbacivati zavist na prvu loptu, jer je njena poruka znacajna, ali naravno bitno je i kako cemo postupiti i tu treba covek da bude i dobar strateg.

Problem je sto je zabrana na istu dovela do toga da se kod ljudi ne razvije kapacitet za razumevanje reciprociteta, te posledicno osnaze mrznja i pohlepa.

P.S.Ova skulptura (na prilozenoj slici) me asocira na mitsku Meduzu koju su svi smatrali za monstruma, iako je ona najpre bila prelepa devojka na koju je bacena kletva. Medjutim, ovde sam stavila Meduzu iz drugog razloga, a to je zato sto se iz njene smrti radja Pegaz, te je to takodje naznaka da znacenja trazimo ispod povrsine i uvrezenih drustvenih shvatanja.

Izvor: Karla McLaren – Emotion Dynamics

FOTO: SA FB.stranice Art is a way of survival


NARCIZAM U NAMA

                           MIT O NARCISU – DIMENZIONALNI POGLED

Narcizam, narcisoidan, narcis, sve su  to pojmovi koji se obilato koriste u svakodnevnom govoru i za razlicite stvari. Problem je kada ljudi koriste ove termine kao dijagnosticke kategorije, pa ispada da svaki drugi covek moze da se podvede pod dijagnozu narcistickog/narcisoidnog poremecaja licnosti (kriterijumi navedeni u psihijatrijskom dijagnostickom prirucniku DSM-5).

Tacno je da zivimo u eri potrosackog drustva, te da su sebicnost, egocentricnost, zelja za postignucem, samozivost i grandioznost, izrazene kroz dozivljaj da smo bas mi oni specijalni i posebni, nesto sto se kulturoloski, barem na Zapadu podrzava i ceni. Medjutim, dijagnoza narcistickog poremecaja licnosti nije toliko cesta, koliko se misli (1% na nivou opste populacije). Ovde se necu detaljno baviti ovom dijagnozom, samo bih htela da istaknem da se u naucnim krugovima i dalje vode diskusije oko dijagnostickih kriterijuma povezanih sa ovim poremecajem, a narocito onog u vezi odsustva empatije.

Iskreno se nadam da ce buducnost doneci neku drugu dijagnosticku paradigmu, ali to cemo tek videti.

Sada da se vratimo na temu ovog teksta, a to su narcisticne crte u svima nama. Svi mi, hteli to da priznamo ili ne, mozemo da budemo i egocentricni, arogantni, samozivi, sebicni, tvrdoglavi i antagonisticki nastrojeni , da se stitimo od nesigurnosti napadom, da okrivljujemo druge za nase probleme, da se osecamo grandiozno i da budemo ubedjeni da nam odredjene stvari pripadaju, jer smatramo da smo posebni. Takodje, dozivljaj posebnosti moze biti vezan kako za patnju tako i za postignuca. Mozemo biti posebni i specijalni  na osnovu razlicitih kriterijuma, pa i po tome da smo najnesrecnija osoba na svetu i da niko ne prepoznaje nasu posebnost i znacajnost, iz razloga sto se neko ili nesto urotilo protiv nas, pa ne uspevamo da pokazemo svetu tu svoju fantasticnost, te smo zbog toga isfrustrirani i zavidni i trazimo sazaljenje drugih.

Narcizam se kao sklop odredjenih crta licnosti moze posmatrati dimenzijalno, gde ce se na jednom kraju naci ehoizam (eng.echoizm), a na drugom narcisticki poremecaj licnosti i maligni narcizam, kako ga je prvi definisao Otto Kernberg (gde se vec narcisticne crte spajaju sa psihopatskim ili sociopatskim ).

Izmeju ove dve krajnosti, nalazi se citav dijapzon mogucih kombinacija i intenziteta  antagonizma koji postoji u srzi narcisticke strukture. Ako sam introvert onda se bas necu sepuriti grandiozno, nego cu vise koristeci pasivnu agresiju za dolazenje do cilja, a ako sam ekstrovert onda cu se razmetati, sarmirati ljude, i traziti paznju i aplauze. Mogu cak i ciniti dobra dela, ali sa motivom da na taj nacin probudim divljenje i dobijem paznju sa kojom zudim.

Kako bolje objasniti ovu dimenziju nego preko mita. Simbolika mita je poruka mudrosti koja dolazi iz kolektivne svesti. Mit o Narcisu i nimfi Eho je svima poznat i postoje razlicite verzije istog, ali cu ga ja ovde ukratko prepricati kako bi se lakse osvetlila psiholoska podloga i univerzalnost ovih ljudskih aspekata.

Narcis je sin vodenih bozanstava, ali je smrtan. Krasi ga izuzetna lepota i obozava da lovi. Sve nmife su zaljubljene u njega, ali on na njih ne obraca paznju ili ih grubo odbacuje. Ni jedno ‘bice’ nije dovoljno dobro za njega. On nije okrenut drugim ‘bicima’, nesposoban je za povezivanje sa drugima i fantazira o nekome specijalnom i posebnom, koji bi ga bio dostojan.

Eho je planinska nifa i takodje je smrtno zaljubljena u Narcisa, medjutim kako je zagovarala Heru da ne bi saznala za Zevsova neverstva, biva kaznjena, tako sto gubi svoj glas, tj. sposobna je samo da ponovi poslednje reci koje neko drugi izgovori.Tako da ostaje skrivena i zagledana u Narcisa, bez mogucnosti da iskaze svoje zelje i potrebe. Narcisa, takodje sustize kazna, tj kletva(po nekim izvorima od boginje Afrodite, a po drugima boginje osvete Nemeze). Nimfe su se zalile za okrutan tretman Narcisa, te on biva kaznjen da se zaljubi u nekog nedostiznog(po nekim izvorima i u prvu stvar koju vidi).

Narcis umoran od lova, prilazi izvoru kako bi se okrepio i u tom trenutku kada ugleda svoj odraz u vodi, momentalno se zaljubljuje u njega. Pokusava da zagli ili poljubi svoj odraz, ali cim se priblizi, odraz se gubi u talasima vode.

Na prilozenoj slici, Dzon Vilijem Vaterhaus-a se mogu se videti Narcis i Eho, oboje prokleti, oboje sami. Nigde u okruzenju nema njihovih roditelja, nema nimfi i bozanstva de im se nadju, da im pomognu. Narcis vene, zagledan u svoj odraz, prestaje da jede i pije, a sa druge strane Eho nista ne moze sem da ga posmatra iz prikrajka i da ponovi njegove poslednje reci koje izgovara pred smrt. Narcis umire kraj izvora, a Eho nestaje. Ono sto iza njih ostaje su cvet narcis koji cveta svakog proleca, kao i odjek koji cujemo po brdima i planinama (tzv. Eho). Tako da oni nastavljaju da zive u nama, u delovima individualne i kolektivne psihe.

Ono sto je simbolicki interesantno je to da je voda simbol emocionalnog sveta i nesvesnog, kao i duhovnog preobrazaja. Takodje, odsustvo roditelja je pokazatelj odsustva podrske, ljubavi i vodjstva. Narcis ne prepoznaje sebe u odrazu, on ne zna da je to on, sto govori o neizgradjenoj licnosti, o krhkosti ega, o odsustvu samospoznaje, kao posledice odsustva onoga sto se u psihologiji zove ‘ogledanje’. Kada je staratelj ustimovan sa detetom, to dete postepeno  upoznaje sebe u ocima drugoga. Roditelj(na prvom mestu majka) oponasa decije pokrete, facijalnu ekspresiju, verbalizuje sta dete oseca i tako mu daje feed-back da je u redu, da je prihvaceno, da moze da veruje svojim dozivljajima i svojim emocijama, i da nece biti voljeno samo pod odredjenim uslovima, najcesce vezano za odredjena postignuca, koja se od deteta ocekuju. Na taj nacin dete upoznaje sebe i stice zrelo sapomouzdanje i samovrednovanje.

Interesantan je i mit koji govori o tome da kada je upitano jezero kao se nije zaljubilo u Narcisa kada ga je gledalo, ono  odgovora, da zapravo nije ni videlo Narcisa, vec se divilo sopstvenoj lepoti u njegovim ocima.

Sve u svemu, narcizam bi se trebalo posmatrati dimenzionalno i teziti nekoj sredini, ili ti zdravom narcizmu. U toj sferi mi mozemo nekada da precenjujemo sebe u nekim svojim aspektima i da cesce stavljamo ruzicaste naocare, ali to ce doprineti vecem optimizmu, motivaciji, istrajnosti, samopouzdanju. Osobe na tom delu spektra (neka sredina spektra) itekako su sposobne da preispitaju svoje postupke i da se zamisle i izvine kada pogrese, dakle ne moraju uci u defanzivni mod.

Sa druge strane, osobe blize krajnosti ehoizma imaju strah od zdravog narcizma, strah da se osecaju posebnim. Cesto su dozivljavale odbacivanje i dobijale poruke da sve sto urade ne valja. Ne umeju da uspostave zdrave granice, da se zauzmu za sebe. Nemaju svoj glas poput Eho. Ne zele specijalan tretman, jer se smatraju beznacajnim i zato ih cesto privlace narcisi sa suprotne strane spektra, jer je takav tretman nesto na sta su navikle i svakako nece od njih dobiti poseban tretman.

Na drugoj strani, koja ide u krajnost  narcistickog poremecaja licnosti i malignog narcima, nailazimo na osobe koje su eksploatatorski raspolozene i koje duboko ne veruju ljudima. One se ne povezuju iskreno i intimno sa drugima, jer nisu sposobne za uzajamnost i dodir sa sopstvenom ranjivoscu, vec ljude koriste iskljucivo kako bi zadovoljile svoje potrebe, dobile paznju i divljenje. Spremne su da omalovaze ili cak demonizuju druge, ako im se suprostave u stavovima i procenama. Zahtevaju da dobiju sve sto zele, je im to po rodjenju pripada, posto sebe dozivljavaju kao superiorne i iznad svih drugih. Mogu da budu zavisne, agresivne, jako osetljive na bilo koju naznaku kritike, sklone drami, kako bi popunile unutrasnju prazninu i osetile se zivima. Cesto osciliraju izmedju idealizacije i demonizacije drugih. Osobe su kojima se ili nisu postavljale granice u detinjstvu, pa su navikle da sve mora odmah i sada i nemaju toleranciju za druge ili  usled nesigurnog attachment-a nikada nisu uspele da izgrade sebe, nego to krhko jezgro cuvaju jakim zidinama grandioznosti, puni antagonizma zbog neispunjenih ranih razvojnih potreba, usled cega ce svaki osecaj slabosti projektovati na drugoga. Osobe su koje su opsednute sobom, a zpravo sebe i ne poznaju, pa tako ni druge, te  samim tim oduzimaju sebi ono sto im je zaista potrebno i lekovito, a to je prava intimna povezanost sa drugim ljudskim bicem.

Da sumiramo, svi smo mi negde na ovoj dimenziji, bili toga svesni ili ne.

NARCIZAM KAO ARHETIP – CRTE U SVIMA NAMA

Inspirisana predivnom Caroline Myss, pocela sam da posmatram narcizam i iz ugla evolucije svesti.
Razmislja sam kako je cesto prvi korak u otkrivanju onoga sto hocemo u saznanju da nesto necemo, da se necemu protivimo.

Licna, kao i kolektiva revolucija pocinje sa odredjenom vrstom besa, pa i prezira i gadjenja prema odredjenoj stvari/ ideologiji/sistemu. Dakle, znamo da nesto remeti nase blagostanje, ali kada se zapitamo sta bismo tacno zeleli, sta je to sto nam je zaista potrebno, na ta pitanja nemamo precizan odgovor.

Ta sira slika se jos uvek nije iskristalisala i ne samo to, ako se bunimo protiv neceg sto je ukorenjeno u nasem najblizem okruzenju, dozivecemo neodobravanje i odbacivanje, koje proizilazi iz straha od nepoznatog i novog. Obe strane se u ovoj prici osecaju kao da nisu prihvacene i dobrodosle.

Sta onda nastupa?

Ako smo odlucni da krenemo u odredjenom pravcu, ali jos uvek nismo nasli pravu meru za nas ili ono sto nam je sustinski potrebno, promena ce se videti u preterivanju i naglasavanju sopstvene razlicitosti. To je taj narcisticni momenat. Promenicemo izgled, naci novo ‘pleme’ za podrsku, prenaglasavacemo znacaj naseg puta, umanjiti toleranciju za druge opcije, postati rigidni u stavovima i defanzivni.
Sve to je faza ka integraciji neceg za nas svrsishodnog, medjutim mozemo takodje ostati dugo zaglavljeni u istoj grandioznoj poziciji ili stalno ici iz jedne prenaglasenosti u drugu.

Reference: PhD Craig Malkin, predavanja

Foto1: Slika “Narcis i Eho”, Dzon viljem Vaterhaus, 1903.

Foto2: Sa FB.stranice Art is a way of survival

RAZUMEVANJE ULOGE STIDA/SRAMA

Sve emocije postoje sa razlogom. Ne volimo one neprijatne i zeleli bismo da osecamo samo one prijatne, ali to je nerealisticno, jer svaka emocija ima svoj zadatak, a zivot je kompleksan. Takodje, emocije imaju svoj vek trajanja, dodju i prodju te se ne mogu izjednaciti sa nasim celim identitetom.
Postoje stvari koje nisu ugodne, ali su dobre i zdrave za nas, kao i one koje jesu prijatne, ali nam na duze staze donose vise stete nego koristi.

Emocije su nas unutrasnji kompas i nastale su tokom evolucije kako bi se lakse adaptirali u svetu u kome zivimo. Univerzalne su i na najranijem uzrastu se poput programa upload-uju u nas nervni sistem, te kao bebe svi imamo kapacitet da dozivljavamo emocije.

U zavisnosti od toga koliko ce nasi roditelji imati sposobnosti da nam pomognu da regulisemo emocije, da ih upoznamo, imenujemo i na zdrav nacin ispoljimo, kada se podignu, imacemo vise ili manje problema sa odredjenim emocijama.

Jedna od emocija o kojoj se najcesce govori sa negativnim predznakom je emocija stida/srama.
To je najcesce posledica nerazumevanja prave uloge(zadatka)ove emocije, kao i zloupotrebe njene funkcije.

Ako dete kontinuirano posramljujemo bez ikakvog logickog objasnjenja da je nesto pogresno uradilo u smislu ugrozavanja sopstvenog zivota, zdravlja ili ugrozavanja drugog lica i pri tome ne postavljamo neophodne granice uz odrzavanje kontakta sa detetom i ne repariramo odnos ljubavi, kada smo “izgubili zivce”(sto se svima desava), onda sram pokazuje svoje ruzno lice.

Dete pocinje da internalizuje spoljasnje poruke i da ih interpretira kao da je ono neadekvatno, lose, defektno, a ne da ga odredjeni postupak dovodi u opasnost ili povredjuje druge osobe. I tada dolazi do preplavljenosti emocijom srama.

Problem dakle, nije u samoj emociji, vec u porukama, uverenjima koja su cesto nemoguca za ispuniti, kao sto je npr. uverenje: “Ako nisam savrsen/a, ne zasluzujem da budem voljen/a.

Sada da se vratimo na onu zdravu ulogu emocije, tj.stvarni zadatak koji nam pomaze pri adaptaciji. Cemu zapravo sluzi?

Ona je cuvar naseg integriteta, dostojanstva, moralnog kompasa i unutrasnjeg sistema vrednosti.

Dakle okrenuta je kako samosvesti individue, u smislu detektovanja sopstvenog ponasanja i vrednosne strukture koja je po njenoj meri, a tokodje sadrzi i socijalnu komponentu, jer se aktivira kada je neki nama vazan odnos potencijalno ugrozen, zbog toga jer smo mi svesno ili nesvesno povredili drugu osobu.

Emocija je koja poziva na licnu odgovornost. Mi smo drustvena bica, umrezena na nacin da tezimo konekciji i to je jako bitna ljudska potreba.
Osecaj jeste neprijatan, ali je neprijatan jer su jako bitne stvari “na udaru”, licno dostojanstvo i sistem vrednosti ili prekid vaznog odnosa.
Da bismo se vratili u balans i ‘opustili’ osecaj sramote, potrebno je da uvidimo gde smo pogresili, da za to preuzmemo odgovornost, izvinimo se i pokusamo da popravimo stetu.

Kada je preplavljenost velika i paralisuca?
Onda kada su uverenja i moralna nacela nerealisticna, neizvodljiva ili nametnuta od spolja, a ne integrisana u nasu licnost i ono u sta zaista verujemo.

Ono sto je jos znacajno reci je da kada se identifikujemo sa emocijom, upadamo u stanje bespomocnosti, koje je paralisuce, jer se samosazaljevamo umesto da saosecamo sa sobom i damo prostor racionalnom delu da sagleda sta je to pod nasom kontrolom i sta mozemo da uradimo kako bismo obnovili odnos sa sobom ili sa drugom osobom. Kada smo drugoj osobi naneli stetu, vise ne treba da mi budemo u fokusu, vec taj drugi, jer je on povredjena strana, a mi biramo ulogu zrtve.


Foto: Art is away of survival

PREISPITIVANJE SOPSTVENOG POGLEDA NA SVET

 

Panicni napadi, generalizovana anksioznost, opsesivno kompulsivni rituali, depresivne epizode, sve mogu biti pracenje smanjenom sposobnoscu funkcionisanja u svakodnevnom zivotu i fizickim(fizioloskim tegobama).

Bolovi u stomaku, dijareja, gubitak apetita, nesenanica, glavobolja, osecaj depersonalizacije i/ili derealizacije.Pored apatije ili povecane agitacije, sve propratne manifestacije usled i hemijskog disbalansa u mozgu coveku zaista mogu biti nepodnisljive, tj.jako teske za podnosenje. Osoba se oseca bespomocno, nesigurno i kao da je teret svojim najblizima.

Lako je reci: “Nemas cega da se plasis? To je iracionalno ili Kako te nista ne zanima, izadji napolje, kreni na sport.” Takva vrsta nerazumevanja samo pogorsava i onako tesko stanje i doprinosi dodatnom osecanju krivice i stida kod osobe koja trpi psihicke i fizicke tegobe.
Predrasude jos uvek u velikoj meri postoje na ovom podneblju, a pomoc i podrska nisu dostupne kao u nekim drugim razvijenijim zemljama.
Osoba moze da nema podrsku porodice ili da nema zive clanove porodice ili da su oni prosto nezainteresovani da pomognu. Moze da bude u pitanju samohrana majka ili otac, kojima simptomi onemogucavaju da zaradjuju za sebe i dete u odredjenom kriznom periodu.

Osoba moze da jedva spaja kraj sa krajem i da nema novca za dugu psihoterapiju. Nekada su i lekovi neophodni(ovde govorim o antidepresivima), barem na neko vreme(bitna je i bioloska osnova u nekim slucajevima ili rana neobradjena trauma).

Naravno da vezbe relaksacije i ravnomernog disanja pomazu, kao i psihoterapija i farmako terapija ukoliko se u duzem vremenskom periodu stvari ne popravljaju uz sve gore navedeno. Vazna je i zdrava ishrana(istrazivanja pokazuju jaku dvosmernu vezu izmedju probavnog trakta i optimalnog nivoa odredjenih transmitera u mozgu).
Velika je steta sto nema vise nevladinih organizacija koje ce pomoci ljudima u ovakvim kriznim periodima.
Nikada ne mozemo znati sta se krije u necijoj dusi, ako nismo zainteresovani i ako ne zelimo da razumemo. Anksioznost, panicni napadi, fobije, depresija uticu na sveopstu funkcionalnost coveka i mogu dugo da ga ometaju i u najlaksim obavezama, a zivotne karte svako drugacije dobija.

I bas kada smo kod etiketiranja i stigme, oduvek me je bila intrigantna dihotomija jak -slab u psiholoskom smislu. I dan danas ne znam sta te odrednice tacno definisu?

Znam da zivimo u dualnom svetu, ali opet to nije izgovor da ne preispitujemo svoja uverenja, pa i pojmove.

Koja je za nas definicija psiholoski “jake” ili “slabe” osobe?

Naravno da postoje kriterijumi pomocu kojih se prati uspesnost resavanja razvojnih zadataka, da postoje temperamentalne razlike, genetska predispozicija, ali i mnogo vise predrasuda(tu su i rodni stereotipi, izmedju ostalog).
Tako imamo da je slabost plakati, naljutiti se, postaviti ili ne postaviti granice(zavisi od konteksta), zatraziti pomoc, pozaliti se, imati krizni momenat….
A, sta je sa prezivljenim traumama, sta je sa nagomilanim stresom, sta je kada nas zivot udara sa svih strana i bukvalno nemamo jednu stabilnu stvar za koju da se uhvatimo?
Lako je sa distance procenjivati i kritikovati, lako je sa dobrog mesta biti pametan i zapravo sebe ubediti da bi smo mi mogli bolje, drugacije. Da smo kamen. A, da li je i kao kamen dobro biti uvek i u svemu?
Svi treba da preispitujemo svoja uverenja i predrasude, da sagledavamo siru sliku, kontekst i da ne zurimo sa osudama.
Na izgled tako deluje lakse, jer sebe sklanjamo od neprijatnih osecanja i kompleksnih konstrukata, ali istovremeno bezimo i od sebe. Ne suocavamo se sa sopstvenim demonima.
A, svi ih imamo, zeleli mi to sebi da priznamo ili ne.

Pokusajmo da bolje osluskujemo sebe i druge, da pomazemo jedni drugima, jer to jeste cilj zajednice, a i generisanja prijatnih osecanja i produktivnosti.


STRAH OD BLISKOSTI

 

Strah od intimnosti/bliskosti moze se javiti usled straha da cemo biti ostavljeni ili percepcije da cemo biti “progutani” od strane drugog, tj.da cemo izgubiti sopstveni identitet ukoliko dodje do povezivanja i “stapanja” sa drugom osobom.
U prvom slucaju, plasimo se da bi partner mogao uvideti nasu neadekvatnost, ukoliko ga pustimo suvise blizu, kao sto se to desilo prilikom inicijalnog odbijanja/ostavljanja. To je mogao biti roditelj koji u ranom razvojnom periodu nije doslovno odgovarao na signale deteta i vodio racuna o detetu, na nacin koji rezonuje sa decijim potrebama.
Roditelj je bio fizicki prisutan, ali ne i emocionalno ili nije prepoznavao i prihvatao detetovu autenticnu dimenziju, njegovu posebnost i specificnost u svim razvojnim fazama.
Mozda je dete imalo iskustvo stalnog kritikovanja ili posramljivanja, te donelo zakljucak da sigurno nesto sa njim nije u redu, inace roditelj/i ne bi tako sa njim postupao/lii.
Takodje, inicijalan dogadjaj je mogao biti i raskid ili odbijanje od strane osobe u koju smo bili jako zaljubljeni tokom adolescenskog perioda, te smo tu vrstu odbijanja doziveli traumaticno.
Da bismo bili bliski sa partnerom, potrebno je da zaista vidimo, cujemo, dozivimo, razumemo i osetimo drugu osobu, kao i da njoj dozvolimo tu vrstu iskustva.
Onda kada partnera doziviljavamo kao deo sebe, omogucavamo povezanost nasih bica i odredjeno preklapanje psiholoskih granica, bez gubitka identiteta.
U trenutku deljenja intime dolazi do odredjene ustimovanosti partnera i sinhronizacije mozdanih talasa (otuda izreka da smo “na istim talasnim duzinama” ).

Ukoliko u porodici porekla nije bilo modelovanja intimnosti, ukoliko nije bilo senzitivnosti roditelja da se poveze sa detetom na dubljem emocionalom nivou (moze i odbacivanje u periodu adolescencije), ili ukoliko je roditelj grubo rusio nase granice, tako sto bi nam pruzao paznju, onda kada nismo imali potrebu za tim ili na nacin koji za nas nije bio adekvatan, deljenje intimnosti ce biti nesto od cega cemo zazirati u partnerskim odnosima.

Foto: Sa stranice Gitos art, prikaz slike Gustava Klimta – “The Kiss”

KAKO POMOCI SEBI I DRUGIMA U PATNJI?

 

Primila sam jako lose vesti. I nije prvi put. Svaki put je tesko. Ne postoji priprema za takve stvari. Mozemo da mislimo da cemo stalnom brigom i kontrolisanjem svega i svacega spreciti da se lose stvari dese. Necemo. Necemo ni konstantnom strepnjom, ni besom, ni panikom, ni izolacijom.
Kada se lose stvari dese nama najblizim, upascemo u sok i usledice citav niz emocija i to je sve savrseno normalno. Citav rolerkoster emocionalnih stanja je potreban kako bismo prihvatili realnost.
Instiktivno cemo imati zelju da se borimo ili bezimo od novonastale situacije, ili da dozivimo totalni kolaps. Medjutim, ovo stanje bi trebalo da vodi razresenju i onda usmerenom prakticnom delanju.
U suprotnom, upadamo u samosazaljevanje i zacaran krug uzaludnog otpora. Mozemo da se opiremo koliko nam je volja, ali stvari su takve kakve su i vec su se desile. Ako hocemo da pomognemo, potrebno je prihvatanje. Otpustanje besa, frustracije, straha, neverice…, kako bismo bili u ovde i sada, skoncentrisani da nadjemo konstruktivna resenja i pruzimo najbolju verziju sebe u prevazilazenju zivotnih nedaca.

Sigurno je da niko od nas nije ljubitelj losih vesti i da nam je tesko da osecamo neprijatnost i da budemo sa nekim u patnji, tj da saosecamo. Mozemo da imamo empatiju, da kognitivno ili emocionalno spoznamo kako je u necijim cipelama, sto ne znaci da cemo uciniti i korak napred, a to znaci aktivno delovati da umanjimo neciju patnju ili bol. Zato sto je tesko regulisati negativne emocije. Mnogi od nas nisu u dovoljnoj meri savladali sposobnost samoregulacije i onda ce se sklanjati iz situacija koje potencijalno vode emocionalnom preplavljivanju.

Razumljivo je da stitimo sebe, ali kako cemo sa osobom koja pati? Ta osoba smo zapravo mi i to ne mozemo da podnesemo te negiramo ili minimiziramo neciju muku, racionalizujemo, potiskujemo i povlacimo se da ne mislimo, da ne osecamo…
Medjutim, ne mozemo pobeci od sebe, a i osecaj krivice ce nam to potvrditi.
Budimo hrabri i priznajmo sebi da bezimo.To bi bio prvi korak. Drugi je da ne iskrivljujemo realnost osobe koja pati. Pomocicemo joj time sto cemo validirati njene emocije i njen dozivljaj realnosti. Jako je vazno ne umanjivati neciju bol.
Cest primer je kada kod teske dijagnoze uprostimo citav niz izazova kroz koji osoba treba da prodje i vec prolazi sa utesnom recenicom: “Nista to nije bitno, vazno da si ziv/ziva”.

Naravno da je bitno preziveti bolest, ali je i kvalitet zivota takodje bitan. Bitni su svi gubici sa kojima ta osoba treba da se suoci i sve prepreke na putu ka izlecenju. I sva pogorsanja, koji idu zajedno sa poboljsanjima. Jer to je zivot koji ta osoba vodi i najgore sto mozemo da uradimo je da banalizujemo njene izazove ili da joj uskracujemo pravo da oseca i da verbalizuje svoje strahove, sem ako nije stoicko trpljenje i beskrajni optimizam, kako bi nama bilo lakse. Kako bi se pravili da se nista lose ne desava.

Budimo hrabri i zbog sebe i zbog nama drage osobe koja prolazi kroz teskoce. Dozvola koju dajemo osobi da se izrazi i otpusti tenziju u prisustvu saosecajnog svedoka je ogromna pomoc, a i nacin da priglimo sopstvene strahove.

Slika br.1 : Sa FB.stranice Art is a Way of Survival

Slika br.2 : Sa FB.stranice Gitos art

INTEGRACIJA STIDA

Putem sledecih linkova koji vode ka blogu Mental Wellness-a, mozete se bolje upoznati sa emocijama krivice i stida/srama: http://mentalwellness.rs/poreklo-krivice-i-kako-sa-njom-izaci-na-kraj/ ; http://mentalwellness.rs/kako-prepoznati-stid/.
Ni malo ne cudi, sto se o emociji srama, najcesce govori sa negativnim predznakom. Subjektivni dozivljaj srama je izrazito neprijatan, o cemu najbolje govori gotovo automatsko zatvaranje telesne posture i skretanje/povlacenje pogleda u stranu.

Medjutim, vazno je istaci da ova emocija ima prosocijalnu funkciju, te da kao i svaka druga emocija zauzima znacajno mesto u evolutivnom razvoju ljudske zajednice.

U psiholoskoj studiji, objavljenoj u “The Proceedings of the National Academy of Sciences, Dr Sznycer objasnjava da je funkcija stida u tome da prevenira potencijalnu ugrozenost nasih socijalnih odnosa ili da nas motivise da ih repariramo. Dakle, na ovaj nacin aktivacija stida pomaze nam da brinemo o tome sta znacajni drugi misle o nama i omogucava nam da utvrdimo da li odredjeno ponasanje nosi sa sobom i preveliku cenu po nase socijalne odnose.(*izvor: https://www.huffpost.com/entry/shame-psychology-evolution_n_56d4428ce4b0871f60ebf5c9)

Nas mozak jos uvek funkcionise na isti nacin kako je i pre nekoliko hiljada godina kada smo ziveli u malim lovacko-sakupljackim zajednicama i kada pojedinac nije mogao fizicki da opstane bez podrske svoje zajednice. Vremena su se okolnosti znacajno promenile i postavlja se pitanje kako postici takav balans da mozemo da osetimo stid, ali da nas on ne odvede u osecaj potpune neadekvatnosti, defektnosti, bespomocnosti i propratno samosazaljevanje ili surovo okrivljavanje sebe i/ili drugih, vec u preispitivanje nekih nasih sklonosti i ponasajnih obrazaca? Izrazi poput: “Ni stida, ni srama“ i “Ova osoba je bezobzirna“, kada se neko ne obazire na drustvena pravila, pa i cesto zdrav razum i dobrobit drugih ljudi, ukazuju na prosocijalnu funkciju emocije.

Za decu je izrazito tesko da postignu takav balans, jer je za njih sram gotovo toksican. Ona jos nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete da bi mogla da ga obrade. Dete se na svom razvojnom putu identifikuje najpre sa svojim telom i telesnim senzacijama, zatim emocijama, pa potom odredjenim stavovima i osobinama. U tom smislu posramljivanje deteta moze biti samo kontraproduktivno i voditi dubokom osecaju nemoci i neadekvatnosti koje mu nece pomoci da odrzava funkcionalne socijalne odnose.

Jedno je ukazati detetu na drustveno neprihvatljivo ponasanje i to na adekvatan nacin, primeren uzrastu deteta, a sasvim druga stvar je posramljivati ga. To bi bile one tipicne recenice : “Kako te nije sramota“ ili “ Sram te bilo“, onda kada roditelju nije prihvatljivo neko decije izrazavanje emocija, te zeli da ga sto pre ucutka.

Nazalost, neke duboke rane se prenose i u odraslo doba. Kada sa sobom nosimo „toksicni“ stid, onda mozemo uploviti u perfekcionisticke vode, konstantno se nemilosrdno samokritikovati i okrivljavati za stvari za koje nismo uopste ili smo samo delimicno odgovorni. Krivica i stid su usko povezani, jer osoba lako moze iz osecanja krivice upasti u prostor stida, te posledicno stanja neadekvatnosti, bezvrednosti i inferiornosti. Pisala sam vec o znacaju gradjenja i negovanja samosaosecanja i samoprihvatanja (pogledati sledeci link: http://mentalwellness.rs/zasto-je-tesko-saosecati-sa-sobom/ ), koji su protivotvor za unutrasnjeg kriticara.

Ovom prilikom cu podeliti sa vama jos jednu vezbu, koju sam pronasla kod Dr Mary Kovanen, koju mozete praktikovati u susretu sa unutrasnjim kriticarem:

Razmislite o poreklu svog unutrasnjeg kriticara. Pazljivo slusajte poruke koje sebi ponavljate. Mozete ih i zapisati i onda pokusajte da identifikujte kada ste ih prvi put culi. Ako identifikujete osobu koja vas je na isti ili slican nacin kritikovala, locirajte gde je u telu smestena ta poruka i kakav je to osecaj. Postavite ruku na taj deo tela. Zatim zamislite kako cupate kriticziam iz svog tela i vracate ga osobi kojoj je oduvek pripadao. On pripada toj osobi, ne vama. Primetite kako se osecate, kada predajete tu kriticku izjavu.

*Na eng.
Reflect on the origins of your inner critic. Listen to the statements you repeat to yourself, perhaps even write them down, and try to identify where they originate from. If you then identify, for example, a person who used to criticize you, locate where you are carrying this statement in your body and notice what it feels like. Place your hand on that body part. Then imagine yourself ripping the criticism out of your body and handing it back to the person; it belongs to them, not to you. Notice what that feels like for you to hand over the critical statements.

Izvor: Karla McLaren – Emotion Dynamics

Fotos: Sa FB stranice Gitos Art

KAPACITET ZA EKSPANZIJU

 

Kada pogledamo u svoje razvojne rane, u njima je vreme stalo, prostor je jako skucen, a emocije koje vrebaju preplavljujuce.

 

Gledamo u ranu kao u ambis i ambis nas proguta. Kao da svaka nasa celija pulsira u ritmu tog jednom ranjenog deteta. Ceo nas identitet postaje ta davno ispisana prica. Gusi nas i jako je rigidna, a u isto vreme toliko stvarna. Svaki put joj poverujemo. Toliko smo je puta ponovili da se prosirila celim nasim bicem i ucvrstila u nervnim putevima. Postala je nasa realnost, cim je i posredno cacnemo.

 

 

Niko nam nije rekao da pricu mozemo da promenimo, da je mozda prevazidjena, da su se okolnosti promenile, da smo se mi promenili.
Ona je za nas realna, ali sta ako nije istinita?

Pricu je osmislilo dete iz svoje perspektive i uz pomoc sopstvenih kapaciteta, a mi kao odrasli valjda imamo vece kapacitete?

Mozemo da posmatramo taj ranjeni deo iz vise uglova, da preispitujemo pricu i crno-beli kontekst, da pruzimo saosecanje i razumevanje za nas ranjivi deo, da eksperimentisemo sa drugacijim mogucnostima, da napravimo pauzu i umirujemo se kada bura krene?
Da, gradili smo identitet oko te rane, morali smo da budemo na sigurnom i da obezbedimo podmirivanje psiholoskih potreba. Nasli smo sta funkcionise u tom trenutku, dobili formulu u obliku ako…onda, i formirali sliku sveta i nas u njemu, kako bismo bli sigurni, kako bi stvari bile izvesne, kako bismo imali neku kontrolu.

Kada kao odrasli zagrebemo po toj rani, osecamo telesno kontrakciju i skucenost, kao da nas neko gusi i pritiska gudni kos. Zelimo da izadjemo iz sopstvene koze. Zasto?

Zato sto smo prerasli taj skuceni prostor, a i dalje ga se drzimo, jer nam je poznat i u tom trenutku zaboravimo da u nama ima jos slobodnog prostora.

Svako od nas je veci od jedne price, svako od nas ima kapacitet za ekspanziju. Istovremeno mozemo da reagujemo iz rane i da posmatramo sopstvene reakcije, samo je potrebna cvrsta intencija da posmatramo i uocavamo obrazce na relaciji stimulus-odgovor, da se pobrinemo za sebe kada odigravamo stare scene, da dozvolimo sebi da ostanemo sa neprijatnom emocijom.

Resenje je u ekspanziji. Nasa tela su programirana da obuhvate svaku emociju. Meni to deluje kao ogromno prostranstvo, puno mogucnosti.

Foto: Gitos Art

APLAUZ MOLIM!!!

Kao deo sire drustvene grupe, covek ima inherentnu potrebu da svojim delovanjem potpomogne unapredjivanje te vece celine, te da njegovo zalaganje i trud budu prepoznati i ispostovani. Svi znamo za Maslovljevu hijerarhiju psiholoskih potreba. Imamo potrebu da budemo vidjeni i dozivljeni od strane znacajnih drugih, dakle tezimo validaciji i od spolja.
Problem nastaje kada postanemo zavisni od spoljasnjih pohvala, pa spoljasnja validacija postane glavni motiv naseg delovanja. To se desava onda kada nismo razvili unutrasnju motivaciju i strast prema poslu kojim se bavimo.
Mozda radimo samo ono sto se drugima svidja ili sto su drugi odabrali za nas, kako bismo im udovoljili. Mozda su nam roditelji aplaudirali kada postignemo uspeh u nekim aktivnostima, po njihovoj volji, pa smo postali zavisni od tih aplauaza i nismo ni stigli da istrazimo sta nas autenticno zanima.
Kada ne postoji izgradjen osecaj sopstvene vrednosti(samopostovanje), onda pumpamo samopouzdanje, tako sto radimo samo one stvari za koje se pokazalo da ce doprineti najvecem broju aplauza. Ko smo mi bez tih aktivnosti to ne znamo, ali dok dobijamo pohvale, necemo sebi ni postavljati to pitanje.
Dakle, postoji distinkcija izmedju legitimne potrebe za pripadanjem i prihvatanjem od strane drustvene zajednice (uze ili sire), ali ta vrsta potrebe ne mora prerasti u nezasitu glad za validacijom. U tom slucaju, rec je o potrebi ega da kako zna i ume odrzi dobru pozitivnu sliku o sebi, koja nema utemeljenje u selfu(jungijanski shvacenom), te je sustinski nestabilna. Tada ce dobijanje validacije biti glavni motivator.
Osoba ce postati nezasita, a zadovoljstvo kratkog daha. Cim dobije potvrdu za kojom traga, brze bolje ce pojuriti ka sledecem “projektu“ koji obecava aplauze. Postoji neutoljiva zelja za potvrdom od strane svih ljudi sa kojima stupa u kontakt i povecana osetljivost na kritiku.
Sa druge strane, kada je motivacija ka poslu intrinzicna, strast za obavljanjem odredjene vrste posla je primarna, a validacija od strane drugih sekundarna.
Osoba ceni kada dobije povratnu informaciju da su njegova zalaganja primecena, a plodovi rada od koristi drugima i duboko je zahvalna na tome. Ne juri za pohvalama, nije anksiozna i nezasita. Dovoljno joj je da je odredjenom broju ljudi od koristi, nema zelju da se svima svidi i zapravo spoljasnja validacija predstavlja “slag na torti“.
Dodala bih i da zavisnost od spoljnih pohvala na neki nacin urusava kreativnost i originalnost, jer kako bismo se svima svideli moramo igrati na sigurno, a inovativne ideje dolaze sa spremnoscu na odredjeni rizik.

Foto: Sa sjta www.uihire.com

 

ZIVOT POPUT OTKUCAJA SRCA

Energetski usponi i padovi, praćeni emocionalnim doživljajima sreće, radosti, ushićenja u smeni sa doživljajem tuge, ravnodušnosti, ili čak očaja, nisu rezervisani samo za tzv. poremećaje raspoloženja. Nema uspona bez pada i obrnuto, to su dva lica istog novčića.

Psihološki razvoj u sebi nosi krizu. Stalno smo u procesu izgradnje i razgradnje i svi aspekti naše ličnosti su u igri ( i ja vredna i kreativna i ja lenja i malodušna; ona koja je oprezna i ona koja je spremna na rizik.. ).

Sve smo to mi i sasvim je normalno da prolazimo kroz različite faze i da se menjamo, kao što se će se menjati zahtevi okoline koja nas okružuje.
Naravno da postoje individualne razlike koje se tiču same amplitude smene više i niže energije i intenziteta emocionalnih doživljaja, ali pošto smo dualna bića, ta amplituda mora da postoji, inače životarimo.

Život je poput otkucaja srca. Kada pogledamo grafički zapis električnih potencijala srčanog mišića (EKG), ulazak u ravnu liniju je najveća opasnost. Niko nije lišen emocionalnih turbulencija, samo se o tome dovoljno ne priča.

Na nama je da iznađemo najadekvatniji način kako da se nosimo sa tim burama, da ih prihvatimo kao sastavni deo života i budemo prijatelj sa sobom i svim onim aspektima, koji su gradivno tkivo našeg identiteta.