KONTAKTIRAJTE NAS
Unesite vaše podatke i poruku
Pošalji

Genogram u porodičnoj psihoterapiji

man-person-cute-young-mediumOduvek sam volela da gledam rodoslove. Sedela bih u biblioteci Filozofskog fakulteta i prelistavala već požutele stranice debelih istorijskih knjiga u potrazi za porodičnim stablima naših ili stranih vladara. Nemanjići, Karađorđevići, Obrenovići bi mi paradirali pred očima u svojim svečanim uniformama, a ja bih pokušavala da uhvatim sličnosti među pripadnicima određene dinastije. Ko na koga liči, ko se ženio, koliko dece je ko imao? Kakvi su im karakteri, ko odstupa od porodičnog obrasca pa ga zavedu kao “crnu ovcu” familije?

Najzanimljivije su mi bile porodične priče koje su pripovedale moje bake i deke. Bila sam zadivljena koliko oni pamte, jer ja brzo zaboravim i mnogo važnije stvari. Kao žive enciklopedije, neumorno bi prepričavali životne priče naših bližih predaka, do tančina. Nikada im nije bilo teško, i zaista mi se čini da priče nisu menjale svoj oblik i sadržinu. Nije vremenom došlo do preuveličavanja. To je za mene bila umetnost-pričati priče, do detalja i to tako da se drži pažnja slušaoca. Pripovedanje i jeste veština, ukoliko slušaoce uspe da izmesti u samu priču, a onda oni mogu da vide, čuju, osete i dožive sve ono što i glavni akteri iste. Uspevali smo da se identifikujemo sa porodičnim članovima koji više nisu sa nama, i da ih razumemo. To je i poenta porodičnih priča, kao i povezivanje članova, čiji se životni narativi tek osmišljavaju.

childNešto slično rodoslovu nam nudi sistemska porodična terapija, a to je genogram. To je, zapravo vizuelni dijagram koiji prikazuje povezanost strukture, relacija i istorije u najmanje tri generacije porodičnog sistema. Predstavlja mapu porodičnog života, čiji sadržaj možemo posmatrati na tri vremenske linije. Prošlost, sadašnjost i budućnost su isprepletane putem ove grafičke reprezentacije.

Dakle, genogram se sastoji iz dijagrama, odnosno mape porodičnog života i intervjua koji se paralelno vodi sa članovima porodice. Konstruisao ga je Murray Bowen, krajem 70-tih godina XX veka, a usavršili Mc. Goldrick i Gerson. Sadržaj genograma dobijamo iz razgovora sa porodicom, koji se onda simbolično prikazuju kroz crtež. Psihoterapeut svoje klijente uči koji simboli se koriste za prikaz figura, specifične vrste odnosa, itd., tako da porodica može i kao domaći zadatak da nastavi sa dopunjavanjem genograma, naročito zato što to onda prerasta u zajedničku porodičnu aktivnost, gde učestvuju i deca, a povećava se porodična kohezivnost. Naravno, interpretacija genograma se radi isključivo u saradnji sa psihoterapeutom. Iako su podaci relativno objektivni, naša tumačenja su u velikoj meri subjektivna, te je uloga terapeuta da postavi hipoteze na osnovu datih podataka, koje će se dalje eksplorisati. Svako determinističko shvatanje života nije realno i ne može voditi promeni.

Ne bih vas ovom prilikom davila sa silnim informacijama koje mogu naći svoje mesto na genogramu. Mogućnosti su zaista ogromne, zato ću samo navesti  načine na koje genogram može da se koristi, tj. kako se tumače podaci ove složene trogeneracijske mape.

Posmatraju se sledeće kategorije podataka. Na prvom mestu porodična struktura:

  • Sastav porodice je važan, jer svaka vrsta porodice (nuklearna, proširena, sa jednim roditeljem, itd, ima svoje specifične teme i probleme);
  • Sibling pozicija je značajna za rasvetljavanje određene “emocionalne pozicije” pojedinca. Razlika u polu i uzrastu među siblinzima, red rođenja, urođene karakteristike deteta (temperament, zdravstveni problemi), specifična roditeljska očekivanja od svakog deteta, tzv. “roditeljski program”, moguće podudaranje rođenja deteta sa određenim kriznim ili traumatskim događajem u životu porodice, sibling pozicija deteta u odnosu na sibling poziciju roditelja, mogu imati velikog značaja na razvoj ličnosti, stil života, i specifične problematične teme pojedinca u okviru sistema.

Sledeće velike kategorije koje se istražuju vezane su za ponavljanje adaptivnih ili maladaptivnih obrazaca ponašanja kroz generacije; obrazaca odnosa ili strukturalnih obrazaca (npr. isti broj dece, isti red rođenja, itd.) Takođe se ispituje uticaj specifičnih životnih događaja (životne promene, tranzicije, trauma, koincidencije radosnih i tragičnih događaja, reakcije na godišnjce značajnih porodičnih događaja, uticaj društveno-političkih i ekonomskih okolnosti na porodicu, itd.)

pexels-photo-mediumOve kategorije se mogu i uporedo  izučavati, nema posebnog rasporeda. Eksplorišu se i raznovrasni porodični obrazci, naročito oni koji se ponavljaju među generacijama (različite vrste udruživanja pojedinih članova, što dovodi do umrežavanja ili utrougljavanja (savezi, koalicije). Najzad je tu skeniranje porodičnog balansa/disbalansa u sferi porodične strukture, funkcionisanja (različitih potreba, stilova vaspitanja, stavova i vrednosti), uloga i resursa.

Genogram je zaista izvanredna tehnika, koja ima široku primenu. U vrlo kratkom vremenu, dolazi se do ogromnog broja relevantnih informacija. Lako je izvodljiv i ekonomičan. Komunikativan i stimulativan. Olakšava pridruživanje terapeuta porodici, omogućava aktivno učešće dece, koja ga rado prihvataju. Stvara širok uvid, čime omogućava da se brže prodre i do porodičnih tabu tema, a pomaže porodici da šireći kontekst sagleda i alternativne mogućnosti. Daje terapeutu startnu poziciju za postavljanje hipoteza. Omogućava članovima emocionalno proživljavanje, koje se na sigurnom mestu uz pomoć terapeuta može obraditi, a isto tako i neutralisati potencijalni konflikti. I kao najvažnija stvar, genogram pomaže porodici da uoči svoje snage, preuokviri vizuru iz koje posmatra problem, pa čak i preventivno deluje na sprečavanje daljeg razvoja destruktivnih modela ponašanja.

U sledećem tekstu ću vam prikazati model  genograma jedne jako poznate porodice.

Ukoliko imate neka pitanja, sugestije ili želite detaljnije da se informišete o ovoj tehnici, slobodno ostavite svoje komentare. Hvala.

Sistemski pristup u psihoterapiji

family-mediumDanas ću Vas malo upoznati sa opštim konceptima porodične terapije, kao šlagvort za sledeći tekst.

Dominantne kliničke paradigme u psihologiji pružaju psihoterapeutu mogućnost da određene psihološke probleme sagleda iz više uglova i otvaraju mu pristup korišćenja različitih strategija, pomoću kojih će problem tretirati. Svaki psihoterapijski model ima svoje prednosti i mane i tu je negde pitanje senzibiliteta psihologa, odnosno psihoterapeuta da oceni koji bi tretman najviše koristio određenom pojedincu za konkretan problem na koji se žali.

U ovom tekstu, želela bih da u kratkim crtama prikažem neke od specifičnosti sistemskog pristupa u psihoterapiji.

Na naučnu scenu tokom 60-tih godina XX veka stupa opšta teorija sistema, kao reakcija na prethodni, redukcionistički pristup. Osnivač ove teorije bio je Ludvig Von Bertalanfy, koji je žive organizme posmatrao kao organizovane sisteme, stavljajući naglasak na celinu i odnose među delovima. Sistem je postao mnogo više od prostog zbira njegovih delova, on je sada kvalitativno drugačija kategorija.

Kibernetika je još jedan novi termin, koji je skovao Norbet Weiner, kako bi opisao sistem, koji se sam reguliše pomoću feed-back petlji. Ovo novo gledište, zajedno sa karakteristikama otvorenih sistema, osnova su sistemske kliničke paradigme. Šta zapravo znače ovi naučni koncepti u kontekstu proučavanja pojedinca? Nichols (1984) daje sledeću definiciju sistema: “Sistem je kompleks elemenata u interakciji i odnosa koji ga organizuju.” Što znači da se pojedinci, porodice, a onda i čitava društva mogu opisati kao sistemi.

Sistemska porodična terapija je u žižu svog interesovanja stavila porodicu, tako da pojedinca nikada ne posmatra izolovano, već kroz interakcije sa drugim članovima sistema. Među odlikama otvorenih sistema, kakva je porodica, istakla bih tri najznačajnije: celovitost, feedback i ekvifinalnost.

food-couple-sweet-married-mediumCelovitost podrazumeva da je ponašanje svakog pojedinca u porodici povezano i da zavisi od ponašanja drugih. To znači da ukoliko bi smo kao terapeuti uspeli da promenimo nefunkcionalne obrasce ponašanja samo jednog člana, to bi se odrazilo na ceo sistem.

Svaki sistem ima tendenciju da održi stanje homeostaze, tj. stabilnost odnosa, uloga i granica koje ga organizuju. Kako porodica nije izolovani entitet i ima polupropustljive granice, određene informacije će se razmenjivati između porodice i njenog okruženja. Postoji pozitivni i negativni feedback. Pozitivan ima ulogu u održavanju stabilnosti odnosa u sistemu i redukuje tendencije prema bilo kakvom odstupanju. Sa druge strane, negativan feedback ima ulogu da pojača odstupanja u outputu, kako bi omogućio promenu, tj. razvoj sistema.

U otvorenim sistemima različiti uzroci mogu dovesti do istog rezultata i obrnuto, različiti rezultati mogu biti proizvod istih inputa.To je princip ekvifinalnosti po kojem je najznačajnije razmatranje postojeće organizacije porodice i njenih interakcija,  nasuprot samo geneze.

Svaka porodica ima svoja pravila po kojima funkcioniše. Ponašanje pojedinca se u sistemskom diskursu objašnjava pomoću cirkularne kauzalnosti. To je gledište po kome promenljiva predstavlja uzrok, ali deluje i kao posledica. Primenjeno na porodični sistem, akcenat se stavlja na obostranost odnosa u porodici, na međusobnu uslovljenost i uzajamni uticaj njenih članova.

Dakle, da zaključimo: “Poremećaj, devijacija ili disfunkcija pojedinca u tom (sistemskom) svetlu, ne posmatraju se prevashodno kao rezultat sadejstva unutrašnjih psihičkih sila, kako god ih nazvali, već je znak određene disfunkcije aktuelnog sistema (npr. porodice) kojem pojedinac pripada, interakcije porodice sa drugim sistemima.”

Gledano iz ove perspektive, simptom pojedinca odražava razvoj, strukturu i funkcionisanje interpersonalnog sistema čiji je deo i njegova funkcija se ne može razmatrati van te šire celine. Sistematičari obično ispituju funkcionisanje porodice kroz tri generacije, kako bi uočili transgeneracijski prenos nefunkcionalnih obrazaca u svim segmentima sistema.

Izvori:

V.B.Popović, “Paradigme u kliničkoj psihologiji

Milojković, J. Srna i R. Mićović, “Porodična terapija”

Budućnost generacije milenijalaca u Srbiji

download (4)Generacija milenijalaca ili Generacija Y obuhvata mlade koji su rođeni u periodu između 1980. i 2000. godine. Mnogi im zameraju da svoje potrebe stavljaju na prvo mesto, te su okarakterisani kao sebični i razmaženi (Generacija Mi). Nazivaju ih i Petar Pan Generacija, jer za razliku od njihovih roditelja ne žure sa odrastanjem i preuzimanjem odgovornosti. Međutim, čini mi se da se ove negativne karakteristike milenijalaca vrlo lako mogu objasniti otežanim prilikama u pogledu pronalaženja posla i činjenicom da većina pripadnika ove generacije može samo sanjati o kupovini prve nekretnine, usled čega se ne retko dugo zadržavaju u roditeljskom domu.

U odbranu milenijalaca navešću nekoliko pozitivnih karakteristika koje odlikuju ovu generaciju:

imagesTehnološka revolucija i promene koje je ona proizvela obeležile su u velikoj meri odrastanje generacije novog milenijuma. Stoga su milenijalci više nego bilo koja generacija pre njih odlično tehnološki potkovani. Oni zaista ne mogu zamisliti život bez svakodnevne upotrebe Interneta, digitalnih pomagala i društvenih mreža (Milenijal kulinarski vodič za virtuelno preživljavanje: za doručak Twitter, za ručak Facebook, za večeru Instagram). Milenijalci primenjuju nove tehnologije od ranog detinjstva, pa ne čudi činjenica da 56% njih tvrdi da su među prvima kada treba isprobati nove tehnologije; 46% ima preko 200 prijatelja na Fejsbuku; a poznati su i kao stvaraoci i korisnici sadržaja dostupnih putem Interneta, 46% milenijalaca postavlja autentične fotografije ili video snimke onlajn koje su prethodno samostalno kreirali; (Izvor: Who are millenials, http://www.millennialmarketing.com/who-are-millennials/).

Pripadnici generacije Y su praktični i fokusirani na ostvarivanje rezultata. Spremni su da rade u timu kako bi što brže i efikasnije odradili zadato. Sa druge strane oni su i individualisti i nije im potrebno nadgledanje od strane menadžera, jer im posao uglavnom predstavlja zadovoljstvo i još jedno polje gde mogu dokazati svoje kvalitete. A jedno je sigurno ova generacija voli izazove!

Svesni su društvenih potreba i angažovani su kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou.

Milenijalci su najobrazovanija generacija do sad. Oni često završavaju ne samo osnovne studije, već nastavljaju sa studiranjem na nivou master i/ili doktorskih studija. Osim toga, svesni su da će u današnjoj ekonomiji koja se zasniva na znanju (eng. knowledge economy) morati da uče i stiču nove veštine tokom celog svog radnog veka. Digitalne tehnologije predstavljaju sredstvo koje će u budućnosti olakšati celoživotno učenje (eng. lifelong learning).

download (1)Ova generacija ima mnogo liberalnije stavove nego prethodne (po principu Live and let others live), pa se tako češće pozitivno izjašnjavaju u pogledu sklapanja međurasnih brakova ili brakova istog pola, legalizacije marihuane (ups!) i sl. Oni su avanturisti i više nego bilo koja generacija pre njih često željni putovanja, pa i u najudaljenije krajeve sveta.

 

Generacija milenijalaca u Srbiji

Srpski milenijalci se znatno razlikuju od pripadnika ove generacije koji žive širom Amerike i Evrope. Ukoliko izuzmemo nekolicinu srećnika koji pripadaju božanskom redu IT stručnjaka, osnovni problem milenijalaca u Srbiji predstavlja pronalaženje posla. I zaista ko nije prilikom odlaska na razgovor za posao u svojoj glavi čuo Sid Višosovo Nooooo future, nooooo future, noooooooooo future for youuuuuuuuuuu! taj nikad nije tražio posao preko oglasa u Srbiji i ne zna što je patnja. Ovo se naravno odnosi na razgovor za posao koji biste zaista i želeli da dobijete. U suprotnom, ukoliko su čak i vaši najveći obožavaoci (roditelji, kućni ljubimci i slična pristrasna stvorenja) u potpunosti digli ruke od vas, pa ste u stanju očaja aplicirali za posao koji nipošto nemate volje da radite, moguće su i varijacije na temu Dead Man Walking pre samog ulaska u inkvizitorske prostorije komisije za (ne)zapošljavanje.

U slučaju da se stopa nezaposlenosti u Srbiji drastično ne smanji i to u skorije vreme jasno je da će ovakav trend imati višestruke negativne posledice na mentalno zdravlje mladih. Najočiglednija posledica može biti depresija kao rezultat dugotrajnog osećaja da šta god uradili i koliko god se školovali i usavršavali ne možete promeniti situaciju u kojoj se nalazite.

Dakle, dragi moji milenijalci šta nam je činiti u Srbiji?! Jedan od mogućih odgovora jeste : UDRUŽITE SE, priključite sva moguća digitalna pomagala, stavite vaše ideje i ideje vaših bliskih prijatelja na papir ili tablet (bez krađe molim!), zatim razmislite i većajte koja je od tih ideja najrealnija i najostvarljivija, a onda radite vredno na tome da uspe, pa ako i ne dođe do realizacije poslovne ideje vjeka neće biti sve tako sivo, imaćete bar s’nekim otić na pivo!

Da li nas postavljanje ciljeva uvek vodi ka zadovoljstvu?

download (1)Volim da surfujem netom, da čitam članke koji kruže face-om. Kada nemam vremena da se zadubim u neku uzbudljivu knjigu ili film, istražujem različite sajtove u potrazi za informacijama, inspiracijom, zabavom.

U poslednje vreme se brzo zamorim tragajući za zanimljivim štivom. Sijaset programa, radionica tekstova, koji me bombarduju sa njihovim instant rešenjima koji vode ka uspehu i sreći. Motiv za postignućem je nadvladao sve ostale, uzdigao se na neviđene visine i cinično mi se smeška. Kao da pita: Hajde više postavi cilj i ispuni ga. Zar nije to ono što želiš? Bićeš srećna!!!

Ali, ja ne osećam zadovoljstvo kada pokušam to da vizualizujem. Osećam neki pritisak i teskobu. Onda se zapitam zašto se tako osećam? Čovek je biće želja i svako ostvarenje želje ga ispunjava i čini samopouzdanim. Ako nemamo definisane ciljeve, ne znamo kuda smo se uputili?

My PlanOnda sam shvatila da mi uopšte ne smeta postavljanje ciljeva. To svakodnevno radim. Preispitujem sebe šta želim, sagledavam situaciju iz različitih uglova, postavljam prioritete, pa onda pravim plan od sitnih koraka, kako se ne bih osećala preplavljena obavezama. Ljudi se često uplaše svojih želja, kada su one grandiozne i kada bi sve i odmah, ali ne znaju kako da započnu. Ne kreću od malih koraka, nego bi nekako da preskoče što više stepenika odjednom. Pa se umore ili pogube, jer im se smernice gube iz vida.

Pisala sam već o tome kako se borimo sa razočaranošću na nezdrav način.

Ovde je zanimljiva stvar to što se pored straha od neuspeha, može javiti i strah od uspeha, a nekada i kombinacija oba. Takođe, bitno je i kakve smo radne navike stekli tokom života, da li smo posvećeni zadatku kontinuirano ili smo tzv. ”kampanjci” i sve odrađujemo u poslednji čas. Da li smo u dovoljnoj meri uspeli da razvijemo samomotivaciju ili smo motivisani samo kada postoji vidljiva nagrada? Da li se bavimo onim što zaista želimo ili smo podsvesno prihvatili ideje koje su nam nametnute od strane nama bitnih ljudi, na prvom mestu roditelja, pa smo ambivalentni ili frustrirani prema objektu želje?

Sve je to važno, ali mi ne daje odgovor za kojim tragam.

Gledam fotografije nestvarno lepe prirode, pa onda fantastičnih enterijera, slušam muziku i opet je sve lepršavo. Nema stege. Dok pijuckam kafu pogled mi zastaje na snimaku o tome kako su pojedini filozofi definisali šta je to dobar život? Krenula sam od Sokrata, tj. Platonove interpretacije Sokratovog filozofskog stanovišta. I tu mi se jako dopala jedna rečenica. Osetila sam da je ključna za moje razmišljanje o ciljevima.

Odbrana Sokrata za optužbu da „kvari“ omladinu počinje time da on ne smatra sebe krivim, jer ne može da prestane da ispituje život, jer neispitan život, po njemu nije vredan življenja. On ne može da ne ispituje zašto nešto treba da radi i koje su njegove vrednosti zbog kojih radi to što radi.

Vrednost, a ne ciljevi.

To je ono što mi stvara nelagodu. Insistiranje na postignućima. Na neprekidnom postavljanju ciljeva koji se nižu u beskraj. Svi smo imali prilike da na porodičnim skupovima podnosimo bujice pitanja o postignućima i dostignućima. Kultura nam bespogovorno nameće sve veći niz “obaveznih“ ciljeva. Na zapadu bismo se naoružali tzv. „to do“ listama pokušavajući da dođemo do „must have“ objekata. Da li ti ostvareni ciljevi zaista imaju vrednost sami po sebi? Čak i ako ih autentično želimo? Kada da stignemo da se radujemo, kad odmah treba da usledi novi zadatak, novi cilj. Nikada dosta. Ništa nije dovoljno. Još, još, još. To mi uvek odzvanja u ušima, kada  me ljubopitivi, “dobronamerni“ poznanici propituju i procenjuju. Dešava se to svima i u porodici i u krugu prijatelja. Propitivanje i poređenje. Valjda treba da nam lakne kada još neko nije ispunio neki zadatak.

I da se vratim na Sokrata. Šta bi sa vrednostima? Zašto ja radim to što radim i koji je smisao u tome. Smisao je u samom procesu ispunjavanja ciljeva. Radoznalost, istraživanje, kreativnost, sloboda, igra u samom osmišljavanju svog života. Uživanje u samom procesu koji naravno vodi ka odabranom cilju. Možda i ne ostvarimo neki cilj usled raznih okolnosti, ali ako nismo bili prisutni u samom stvaranju i napredovanju i učenju, onda nećemo ni biti srećni. Barem ne na duže vreme. Trčimo ka sledećem uspehu isfrustrirani rokovima, pritiscima sa strane, pa i unutar nas samih, ukoliko smo internalizovali takav modus vivendi, dok nam život prolazi kao kada pokušavamo da uhvatimo obrise predela dok sedimo u brzom vozu.

I naravno, kao što ništa nije slučajno kada si u potrazi za značajnim uvidom, tako nisam ni ja slučajno naletela na rečenicu koja je verbalizovala moje nepovezane misli. A, onda sam otišla na youtube da potražim još inspitativnih mislilaca, jer sve je već ispričano, samo treba pronaći ono što nam je potrebno. To nije uvek lako, ali put može da bude zabavan, ako to sebi dozvolimo.

Što sam tražila, to sam i našla. Fantastičan video Dr Russ Harris-a, pod nazivom Values vs. Goals (Vrednosti nasuprot Ciljeva). Pogledajte:

Uspostavljanje odnosa između psihoterapeuta i klijenta u terapijskom procesu

download (3)Opšte je poznato da čovek koji dolazi kod psihoterapeuta na prvi intervju postaje “ispitanik”, “pacijent”, “slučaj”, tj. prihvata jednu ulogu, koja je po definiciji podređena i zavisna od terapeuta. U ovoj vrsti odnosa postoji apriorna hijerarhijska podela na onog koji traži pomoć i onog koji tu pomoć pruža, onog koji daje odgovore i onog koji ih postavlja, na “podređenog” i “nadređenog”.

Bez obzira, da li koristili direktivni ili nedirektivni (pacijentocentrični) pristup ispitivanja, odnosno savetovanja, preferiran od strane američkog psihologa Rogersa, hijerarhijska podela postoji. Međutim, da li terapeut, delujući iz “ekspertske” pozicije, zaista pomaže samo svojim višegodišnjim specijalističkim znanjem? Neosporno je da su tehnike, koje koriste različite psihološke paradigme bitne za terapijski rad, ali ono što je neophodno je uspostavljanje dobrog raporta sa “klijentom”. Porodični terapeut Salvador Minučin koristio je termin “pridruživanje“ za veštine kojima terapeut treba da ovlada kako bi formirao stabilan savez sa klijentom, koji predstavlja osnovu terapijskog rada.

Broj veština koje dobar psihoterapeut treba da savlada varira od jedne do druge terapijske škole. Za mnoge od njih je potrebno dugogodišnje iskustvo kako bi se usavršile, ali one najosnovnije odlike, koje će pomoći u pridruživanju pacijentu dolaze iz same ličnosti terapeuta. Uspešne terapeute odlikuje: autorefleksivnost, zainteresovanost, kognitivna kompleksnost, tolerancija prema protivurečnom, energija, prisutnost, strpljenje, empatija, otvorenost, ležernost i kreativnost.

 Ličnost psihoterapeuta  jako je bitna, a ne samo njegova stručnost. Naravno da je važan “sadržaj” terapije, ali je još važniji “proces”, tj. interpersonalni odnos između klijenta i terapeuta. Odnos je ono što leči i uvek je iznad puke primene naučenih tehnika i strategija.

John Burham opisuje relacionu refleksivnost kao “nameru, želju, procese i prakse kroz koje terapeuti i klijenti eksplicitno angažuju jedno drugo u koordiniranju svojih resursa, kako bi stvorili odnos sa terapeutskim potencijalom. Ovo uključuje iniciranje, reagovanje i razvijanje prilika koje se razmatraju, istražuju i sa njima eksperimentiše, kao i elaboriranje načina na koje se one međusobno odnose.”

Burhamova namera je bila da definisanjem ovog procesa potpomogne stvaranje pouzdanog kreativnog sredstva, koje će odnos, formiran između klijenta i terapeuta, zaista i učiniti terapeutskim.

U procesu rešavanja psihičkih problema na koje se klijent žali, terapeut pokušava da formuliše pitanja koja će korespondirati sa koherentnošću (ličnim sklonostima, porodičnim stilom, kulturnim vrednostima, itd.) pojedinca. Na taj način, terapeut praktično eksperimentiše sa različitim dijaloškim modalitetima, koji će mu biti od koristi tokom terapijskog procesa.

“Zagrevanje konteksta” predstavlja sve one načine na koje terapeut može da potpomogne “spremnost” u osobi sa kojom razgovara. Potrebno je obratiti pažnju na više stvari. Kada se postavljaju pitanja o promeni, nije svejedno da li ćemo  ih postaviti sa Ako se (željena promena dogodi) ili Kada se (željena promena dogodi), jer postoji razlika u stepenu sigurnosti, tj. nesigurnosti kod različitih individua. Nametanjem spremnosti za promenu, možemo izazvati distanciranje klijenta. Burham dalje ističe da je uvek potrebno da klijent bude siguran da su njegove želje saslušane i na odgovarajući način shvaćene. Kada je u pitanju pohvala klijenta, značajno je da ona bude prezentovana klijentu, na za njega prihvatljiv način, kako bi izbegli da ga dovedemo u nezgodnu situaciju, nečim što se ne uklapa u njegovo viđenje stvari.

Pitanje koje na brz i jednostavan način rasvetljava sklonosti pojedinca je sledeće: Jeste li emotivac, praktičar ili mislilac? Terapeut će tada biti u mogućnosti da sa klijentom radi na osvešćivanju i jačanju ostalih iskustvenih aspekata.

Kako bi terapijski kontekst učinio što prijemčiviji za klijenta, terapeut bi trebalo da ispita narativni stil, sklonosti i resurse klijenta, specifična značenja, koja se ne moraju poklapati sa doživljajima terapeuta, preferiranu reakciju na klijentove emocije, itd. Sve ove stvari potpomažu koordinaciju klijenta i terapeuta i pospešuju zajednički rad.

Kako izgleda psihoterapijski proces i na koji način se razlikuje od poveravanja bliskim osobama, kao i mnoge druge nedoumice koje se mogu javiti kada se odlučujemo da li da se obratimo terapeutu, ilustrovane su ovom fenomenalnom videu:

Koje je vaše mišljenje o odlasku kod psihoterapeuta? Ukoliko imate iskustva, podelite ih sa nama. Da li su ona pozitivna ili negativna?  

Kako se nositi sa životnom razočaranošću

pexels-photo-59196Kada nam se ne ispune očekivanja koja imamo, usledi razočarenje. Ljude različito pogađaju slične životne situacije. Neki će na sve načine pokušati da pobegnu od osećanja koje izazivaju neprijatnost, dok će se drugi sa njima suočiti i pokušati da nauče nešto novo iz tog iskustva. Nefunkcionalni modeli u suočavanju sa razočarenjem su raznoliki. Neki ljudi poriču da ih je određeni događaj pogodio. Oni će bežati od svojih osećanja, pa čak i od situacija koje ih mogu izazvati. Često će pribegavati zloupotrebi psihoaktivnih supstanci i alkohola ili će se odati promiskuitetnom ponašanju. Izbegavanje oduzima veliku količinu energije i onemogućava osobi da se suoči sa svojim osećanjima i nauči kako da se nosi sa njima. Drugi će, pak na osujećenost svojih očekivanja reagovati agresivno, tako što će svoje nezadovoljstvo usmeriti ka spoljašnjem svetu. Pošto odgovornost za svoje postupke u potpunosti prebacuju na druge, takođe neće biti u kontaktu sa sobom, pa samim tim neće moći ni da obrade emocionalni gubitak.

Moguća je i depresivna reakcija na razočarenje. Takve osobe će biti sklone da idealizuju izgubljeno, čime će obezvrediti svaku mogućnost nadoknade.

Postavlja se pitanje kako da izbegnemo ove nefunkcionalne obrasce kada nam se očekivanja ne ispune?

Tako što ćemo raditi na osvešćivanju vlastitih želja i potreba i prihvatanju autentičnih osećanja. To će nam omogućiti da dobijemo realniju sliku sebe. Svako osećanje koje imamo pojavljuje se sa razlogom i otkriva nam nešto značajno o dešavanjima u  našem unutrašnjem svetu. Čovek ne treba da se stidi da pokaže svoja osećanja. Što ih bolje upozna i shvati poruku koju mu šalju, to će lakše sagledati gde je “zakočilo”, pa nismo stigli do postavljenog cilja. Možda je u pitanju strategija, koju treba promeniti, možda treba preformulisati same ciljeve. A, možda se rukovodimo iracionalnim uverenjima, koja su suviše kruta i ograničavajuća.

Ne izbegavajući razočarenje, bolje upoznajemo sebe i stičemo jasniju sliku sopstvenih želja i mogućnosti. Na taj način sprečavamo mogućnost da živimo isprazne živote kao pasivni ravnodušni posmatrači.

Podelite sa nama vaše strategije koje primenjujete kada se razočarate u nekoga ili nešto? Kolika je vaša sposobnost tolerancije na frustraciju? Slobodno komentarišite, kako bismo razmenjivali iskustva i učili zajedno!

Psihološki vodič kroz društvene mreže 2

woman-hand-smartphone-laptop-largePored pozitivnih efekata koje imaju društvene mreže u  smanjenju usamljenosti, podsticanju prosocijalnog ponašanja, deljenju svojih razmišljanja i interesovanja, treba istaći i one loše strane.

Svako preterano korišćenje virtuelne realnosti, udaljava nas od realnog života. Virtuelna realnost ne može biti surogat prave realnosti, već samo dopunska aktivnost. Iako korišćenje društvenih mreža podstiče mentalnu aktivnost, ono istovremeno smanjuje vreme za društvene aktivnosti, sportske i fizičke aktivnosti van kuće. Naravno, ništa ne može zameniti kontakt uživo, specifičnu atmosferu i razmenu energije i složenih emocija u socijalnom kontaktu.

Mlade generacije, koje odrastaju na modernim tehnologijama, gube na učenju socijalnih veština koje su im potrebne u stvarnom životu. U živom kontaktu se ne krijemo iza kompijutera i promišljamo poželjan odgovor, već moramo brzo da odreagujemo, a to se uči iz iskustva. Takođe, deca, čija se komunikacija najčešće vodi elektronskim putem imaju nisku tolereranciju na frustraciju, izbegavaju neprijatnosti i konflikte po svaku cenu, jer ne poseduju veštine potrebne za razrešavanje konfliktnih situacija, a koje vode razvoju ličnosti.

Sa druge srane, kako su profili korisnika društvenih mreža zapravo idealna slika našeg selfa, samim tim očekivanja koja imamo vezano za neku osobu koju treba lično da upoznamo su velika i teško ih je ispuniti. Ljudi imaju tendenciju da idealizuju osobu čiji profil prate i da projektuju u nju sopstvene želje i potrebe. Tu onda može doći ili do straha da ćemo biti odbijeni ili “raskrinkani“, kada nas neko zaista upozna sa svim našim manama i vrlinama, ili da se i sami razočaramo kada shvatimo da je osoba sa kojom se upoznajemo zapravo produkt naše idealizacije, i obrnuto. Iz tog razloga, mladi ljudi se danas najčešće zadržavaju na površnim odnosima, ne insistirajući da se prijateljstva iz virtuelnog sveta prenesu u stvarni.

Da li smatrate da komunikacija putem društvenih mreža nosi sa sobom više prednosti ili mana? Može li preterana upotreba društvenih mreža dovesti do asocijalnih obazaca ponašanja u stvarnom životu? Može li fejsbuk profil stvoriti pogrešnu sliku o drugima, ali i o nama samima i koje su posledice ove iskrivljene slike? Odgovarajte, pitajte i delite vaša iskustva i razmišljanja putem opcije Komentar!

Psihološki vodič kroz društvene mreže 1

people-apple-iphone-writingFenomen društvenih mreža izvršio je skoro revolucionarni uticaj na polju komunikacija. Stvorena je virtuelna realnost, koja omogućava ne samo bržu razmenu informacija, već i zadovoljavanje čitave hijerarhije ljudskih potreba.

Društvene mreže su vid socijalne platforme, koja stimuliše ljude na aktivnost i interakciju. Ljudska bića su rođeni lovci-sakupljači, sa izraženom potrebom za prikupljanjem novih informacija, njihovom obradom i integracijom u postojeći sistem znanja i verovanja o sebi, svetu i drugim ljudima. Naš mozak traži konstantnu stimulaciju, a društvene mreže itekako zadovoljavaju ljudsku radoznalost, aktiviraju instinkt sakupljača i obezbeđuju emocionalno zadovoljstvo kao nagradu. Psihološka istraživanja su pokazala da se pri korišćenju društvenih mreža u mozgu angažuju takozvani “centri za zadovoljstvo”, isti oni koji nam obezbeđuju osećaj prijatnosti, koji imamo prema stvarima poput hrane, seksa, novca i društvene prihvaćenosti. Luče se i veće količine dopamina i oksitocina, hormona povezanih sa ponašanjem koje vodi nagradi, zajedništvu i sigurnosti. Izračunato je da 10 minuta provedenih na socijalnim mrežama može dovesti do povećanja nivoa oksitocina i za 13%.

Jedna od najpopularnijih socijalnih mreža je Facebook. Korisnici ove društvene mreže u stanju su da satima proveravaju svoje notifikacije, dopunjavaju svoj profil i proveravaju koje su fotografije okačili njihovi prijatelji. Važno je biti u toku sa novim dešavanjima. Za pristalice ove socijalne platforme, ukoliko niste podelili svoj život na društvenoj mreži, on kao da se nije ni desio. Šta je to što ovaj medij čini toliko privlačnim, pa mu se stalno vraćamo? Šta nas to tera da lajkujemo, šerujemo i komentarišemo?

Psiholozi su došli do zaključka da ljudi posvećuju 30 – 40% razgovora na pričanje o sebi, a taj procenat u online komunikaciji raste i do 80%.

Kada pravimo facebook profil, imamo neograničeno vreme za samoprezentaciju. Možemo selektivno da pokazujemo one aspekte selfa, za koje smatramo da će se svideti drugima. Mi zapravo kreiramo idealnu sliku sebe, onako kako želimo da nas drugi vide. Psihološke studije pokazuju da dolazi do širenje zenica dok gledamo sopstveni profil, kao i do prijatnih osećanja, koja utiču na povećanje samopouzdanja. Takođe, prijatne emocije izazivaju i pozitivne reakcije drugih ljudi na naše postove.

Sa svakim lajkom određenog posta, fotografije, usluge ili proizvoda, specifičnog brenda, mi dajemo informacije o sebi. Kada bismo pratili sve aktivnosti prosečnog korisnika Facebook-a, mogli bismo da napravimo psihološki profil te osobe. Mogli bismo da spoznamo njegove potrebe, interesovanja, sistem vrednosti, pa čak i neke karakterne osobine.

Kada lajkujemo post, to ne činimo samo kako bismo potvrdili svoj identitet, več i iz želje da podelimo osećaj solidarnosti ili zajedništva. “Like“ je način da pokažemo prijatelju da cenimo i vrednujemo naše prijateljstvo, i da ga na ovaj način učvrstimo i pojačamo  bliskost. Ljudi imaju urođenu potrebu za zajedništvom i deljenjem realnosti, jer tek kroz odnos sa drugim, mi uspevamo da damo značenje sopstvenom iskustvu. Društvene mreže mogu da budu način  pokazivanjavirtuelne empatije, saosećanja sa tuđim bolom i nepravdom i indikator su empatije i u realnom svetu.

Naravno, lajkujemo određene sadržaje i iz čisto praktičnih razloga, kada želimo da dobijemo neki proizvod na akciji, kupon, vaučer, da učestvujemo u takmičenju, očekujući da budemo nagrađeni.

Što se tiče “šerovanja“, tu opet dolazi do aktivacije naših centara za zadovoljstvo. Kako smo društvena bića, sama misao  “o deljenju“ aktivira pomenute centre.

Mario Pilar, marketinški stručnjak i preduzetnik, podelio je u svojim radovima sledeće zanimljivo istraživanje „New York Times“-a  koje je pokazalo kojih su 5 glavnih razloga za šerovanje na Facebook-u:

  • “Kako bismo podelili zanimljiv ili značajan sadržaj sa drugima. 49% ispitanika je reklo da šerovanje omogućava da podele sa drugima proizvode koji im se dopadaju i čak promene nečije mišljenje o njima i podstaknu ih na akciju,
  • Da bismo pokazali drugima ko smo mi. 68% ispitanika je odgovorilo da šeruju stvari kako bi drugi ljudi bolje razumeli kakvi su oni i šta vole,
  • Kako bi razvijali i održavali veze. 78% ispitanika reklo je da im šerovanje pomaže da se povežu sa ljudima sa kojima bi inače teško ostali u kontaktu,
  • Zarad osećaja ispunjenosti. 69% ljudi reklo je da šeruju sadržaj jer im to pruža osećaj da su deo nečega,
  • Da bismo informisali druge o stvarima do kojih nam je stalo. 84% ispitanika šeruje jer je to dobar način da podrže teme do kojih im je stalo ili nešto u šta veruju.“

Kada je reč o ostavljanju komentara, oni pomažu ljudima da se osećaju manje usamljenim. Komentar je složeniji nivo komunikacije od lajka, i omogućava veću međuljudsku povezanost. Deljenje zajedničkih vrednosti i interesovanja sa drugima pojačava povezanost. Takođe, čitanje komentara na različite teme, pomaže nam da procesuiramo  informacije i razmotrimo različita gledišta pre nego što formiramo sopstveni stav. Komentari su jaki emocionalni pokretači i mogu da izazovu kako prijatne, tako i neprijatne emocije. Svakako, na društvenoj mreži imamo izbor koga ćemo pratiti, a koga ne, uvek možemo izbrisati komentar koji je neko postavio na našu stranicu, ukoliko nam ne odgovara, prijaviti korisnika koji ostavlja uvredljive i agresivne komentare, uz mogućnost blokiranja tog pojedinca, čime je onemogućen da pristupi našem profilu, ili da nam ostavi poruku.

Koliko vremena vi provodite na društvenim mrežama? Koje sadržaje lajkujete i šerujete? Da li volite da učestvujete u onlajn debatama? Podelite sa nama vaše iskustvo.